Oglas

Apsolutnih 100
Promo

Skoro pa pravo u centar: Kritika serije "Apsolutnih 100"

21. apr. 2026. 16:14

Trend pretvaranja filmova u serije očigledno je s druge strane okeana stigao i do nas.

Oglas

Kada sam čuo da izlazi svojevrsna serijska verzija jednog od meni zanimljivijih domaćih projekata s početka veka (i to iz verovatno najgore decenije za domaći film) nisam bio iznenađen, ali jesam bio blago zabrinut. Takvi projekti često završe kao bleda eksploatacija već poznatog materijala, nesposobna da dobaci do nivoa koji je original već odavno postavio. Ipak, uprkos tom zazoru, na kraju sam odgledao svih šest epizoda u bindžu, što je kod mene zaista retka pojava.

I mada „Apsolutnih 100“ nije bez problema, serija je ipak ispala koliko-toliko uspešan projekat i sasvim solidan primer kako se motivi i teme jednog filma mogu proširiti u serijski format, a da to ne deluje potpuno besmisleno.

Sonja je talentovana, ali povučena tinejdžerka, potpuno posvećena svom snu o olimpijskom zlatu u streljaštvu, dok joj se privatni život urušava pod pritiskom kriminalnog okruženja u koje je upao njen brat Vuk. Kada on napravi kobnu grešku i time dovede porodicu u opasnost, Sonja, rešena da zaštiti oca i brata, uzima očevu staru snajpersku pušku i ubija sina moćnog kriminalca. Dok mlad i nepotkupljiv inspektor polako sklapa istinu, a otac ubijenog kreće u osvetu, obruč oko Sonje sve se više steže i postaje jasno da jedno ubistvo možda neće biti poslednje.

Ako ste gledali film, verovatno će vam biti posebno zanimljivo da pratite kako su pojedine dramaturške zavrzlame prebačene u današnji trenutak i prilagođene našoj stvarnosti. Iako serija zadržava slične teme i motive, ona ih ipak dovoljno širi i prilično vešto prilagođava dužem, serijskom formatu. Promena pola glavnog lika ume da bude jedan od onih poteza koji uglavnom deluju kao jeftin trik bez pravog uporišta u priči, ali je ovde, srećom, izvedena smisleno i sa jasnim razlogom. Štaviše, upravo kroz tu adaptaciju postaje još zanimljivije, ali i prilično deprimirajuće - što problemi koji razjedaju likove iz filma gotovo bez većih izmena važe i za likove u seriji. A to onda ne govori samo o uspešnosti adaptacije, nego i o mnogo tužnijoj činjenici: da nam je društveno stanje i dalje jezivo blisko onom iz mračnog mamurluka početka veka, nakon devedesetih.

Apsolutnih 100
Promo

Ipak, baš u scenariju leži i moj glavni problem sa serijom. Motivacije i postupci pojedinih likova nisu do kraja razrađeni kako bi trebalo, čak i onda kada je za to bilo sasvim dovoljno prostora. Vuk, problematični brat zbog kog Sonja upada u čitav haos, ostaje jedan od slabije napisanih likova. Jasno je da svi ovde donekle funkcionišu po pravilima i tropama trilera, pa se manje-više može naslutiti kuda ko ide i gde će završiti, ali kod Vuka ni motivacija ni način na koji priča dolazi do nekih važnih prelomnih tačaka ne funkcionišu sasvim ubedljivo. Serija prečesto požuri do velikog karakternog momenta, a da prethodno ne odradi kako treba put koji do njega vodi, pa se pojedine promene ne razvijaju organski, nego se jednostavno dogode jer scenario traži da se dogode.

Takođe, Sonjina odluka da oduzme život drugom čoveku dolazi previše naglo. Može to delimično da se pravda impulsom i činjenicom da joj je porodica ugrožena, ali opet... Ubistvo ipak nije baš sitna životna odluka koju neko prelama usput. Za tako radikalan potez je jednostavno trebalo više narativne potpore. Ne pomaže ni to što Marko Grabež kao Mili deluje toliko nepreteće da to povremeno postaje gotovo smešno, ali o njemu malo kasnije.

Istini za volju, serija dosta dobro odrađuje Sonjinu reakciju na taj čin i teret koji on ostavlja za sobom, a tu mnogo vadi Anita Ognjanović, koja svojom glumom uspeva da pogura i ono što scenario nije do kraja razradio. Ipak, Sonjin put do samog ubistva tražio je bar još malo ubeđivanja publike, čak i ako smo svi unapred znali da taj trenutak dolazi.

Da je serija imala makar još dve epizode, dobar deo tih dramaturških neravnina bi verovatno bio ispeglan. Ovako, scenario funkcioniše dobrih 90 odsto vremena, što uopšte nije malo, ali baš tih preostalih 10 ipak dovoljno žulja da malo spusti celokupan utisak, koji je uprkos svemu prilično visok.

Anita Ognjanović je bez ikakve dileme jedna od najsvetlijih mladih pojava domaćeg glumišta. Gde god sam je dosad gledao - nije omanula, i već polako postaje ona vrsta glumice za koju unapred znaš da će razvaliti šta god joj bace pod noge. Pri tom, nije se vrtela u jednom te istom registru: snašla se i u ozbiljnijim dramama i u projektima koji su opasno klizili ka sapunici, što baš i nije mala stvar. Sonja joj je verovatno najkompleksniji lik do sada i, iako sam već bio vrlo svestan koliko može, uspela je da me u nekoliko scena ozbiljno iznenadi.

Ono što je možda i najvrednije jeste to što nije dozvolila da je sapletu manjkavosti scenarija, što je kod mlađih glumaca čest kamen spoticanja, nego je dobrim delom uspela da ih zamaskira čistom glumačkom sigurnošću. Ako neko u ovoj seriji zaslužuje baš otvorenu i nedvosmislenu pohvalu, onda je to Anita Ognjanović. Ostaje samo da se vidi kuda će je karijera odvesti, ali sam siguran da je čeka svetla budućnost.

Apsolutnih 100
Promo

Pored nje bih izdvojio i Muhameda Hadžovića kao inspektora Mirkovića. Slab sam na likove inspektora, ali iskreno nisam očekivao da će Mirković uspeti da iskoči iz kalupa u koji ovakvi likovi kod nas prečesto upadaju kao po službenoj dužnosti. Iako i on dobrim delom igra po pravilima žanra, Hadžović mu daje dovoljno ličnog nerva, karaktera i mere da ne deluje kao još jedan generički televizijski detektiv sa umornim pogledom i obaveznim unutrašnjim nemirom. Naravno, daleko od toga da je Mirković sada neki antologijski lik istražitelja, ali Hadžović ga je odigrao dovoljno sigurno i upečatljivo da se bez problema izdvoji iz već vrlo jake glumačke postave. Meni je, sasvim sigurno, kao Mirković i te kako legao.

Apsolutnih 100
Promo

Miodrag Dragićević nije loš glumac, ali mi i dalje deluje kao neko ko već neko vreme igra varijacije na jednu te istu personu. Taman pomisliš da će ovoga puta da iskorači iz tog već dobro utabanog glumačkog kalupa i da uradi nešto što će stvarno da te trgne, a on se opet vrati u zonu komfora u kojoj, doduše, funkcioniše sasvim pristojno. Problem je samo što ni šarm ne traje doveka ako stalno gledaš istu stvar u drugom pakovanju.

Kao Vuk ume da pretera, naročito u scenama gde treba da odigra strah, paniku i kukavičluk, pa to često sklizne u prenaglašenost i to ne baš naročito uverljivo. Doduše, ne pomaže ni to što mu scenario tu baš ne pruža ne znam kakvu podršku, ali ni on od datog materijala ne uspeva da izvuče mnogo više od očekivanog.

Apsolutnih 100
Promo

Tu je i Mili, odnosno Marko Grabež. Koliko god voleo Koikoi i koliko god mislio da mu je muzički senzibilitet zaista sjajan, na glumačkom planu me zasad nije osvojio istom merom. To posebno dolazi do izražaja kada treba da igra lik nekog opasnog mangupa iz kriminalnog miljea, iako mu ta vrsta pretnje prosto ne leži kako bi morala za željeni efekat.

Eventualno bih mogao da ga zamislim kao lika koji glumi silu, a zapravo je prilično bedan i šupalj, ali mi ne deluje da je serija ovde ciljala baš na tu nijansu, pogotovo ako uzmemo u obzir koliko ozbiljno Sonja reaguje na njegove pretnje.

Taj problem bi verovatno bio bar donekle ublažen da smo dobili još malo vremena za njegov karakterni razvoj, makar još jednu epizodu da ga bolje upoznamo i razumemo zašto je njegovo prisustvo zaista toliko pogubno, a ne samo deklarativno opasno. Ovako, ostaje utisak da je Mili više napisan kao pretnja nego što je stvarno postao jedna. Ali dobro, da ne budem skroz zao: u pozorištu je Grabež sasvim solidan.

Apsolutnih 100
Promo

Srdan Golubović je bez dileme jedan od relevantnijih i uspešnijih domaćih reditelja 21. veka, i to ne samo autorski nego i pedagoški, budući da godinama predaje na FDU. U slučaju „Apsolutnih 100“ nije bio samo čovek čiji se film adaptira, već i ko-kreator serije, jedan od scenarista, izvršni producent i reditelj tri epizode, dakle tačno pola sezone. Upravo zato vredi pohvaliti odluku da on, zajedno sa ostatkom originalne ekipe, nije zgrabio sav kreativni prostor za sebe i odradio sve sam. Umesto toga, okupio je mlađe autore i autorke i dao im priliku da se okušaju u žanrovskom okviru, što je ovde ispalo kao više nego pametan potez.

Preostale epizode režirali su Katarina Mutić, Stefan Ivančić i Nikola Stojanović, dok su, uz Srdana i Ivana Kneževića, na tekstu radili i Nađa Petrović, Boris Grgurović i Ljubica Luković. Iako ovako brojna ekipa iza kamere lako ume da proizvede utisak rasutosti, ovde se to, srećom, nije dogodilo. Naprotiv, serija deluje kao da iza nje stoji jasan zajednički impuls, bez kreativnog sudaranja i nepotrebnog haosa. Upravo zbog toga „Apsolutnih 100“ poseduje prilično upečatljiv rediteljski i dramaturški izraz, i to takav koji se na domaćim malim ekranima još uvek ne viđa baš naročito često.

Beograd 13.11.2025. Srdan Golubović. Festival autorskog filma, FAF, konferencija za novinare, kzn, kzš Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Srdan Golubović i Milena Debeljković Festival autorskog filma, konferencija za novinare Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Neko bi rekao da serija rediteljski pokušava da "puca" možda i malo previsoko, kao da po svaku cenu hoće da liči na neki ambiciozni, visokobudžetni evropski projekat. Ali iskreno, zašto to ne bi bio cilj?

Deluje mi da smo kao produkcija odavno došli do tačke u kojoj možemo sasvim legitimno da se merimo sa ostatkom Evrope, naravno negde više, negde manje. Ono što mi je daleko iritantnije jeste ta večita navika domaće publike da nešto prvo instinktivno popljuje, pa tek onda eventualno sedne i stvarno pogleda o čemu se radi. Serija možda nije režirana bog zna kako, ali joj takav pristup sasvim odgovara: poetički je dovoljno precizan, stilski dovoljno siguran i sasvim funkcionalan za jednu žanrovsku eskapadu, a ova serija to svakako jeste.

Apsolutnih 100
Promo

Uprkos scenarističkim rupama i ponekim glumačkim nesavršenostima, „Apsolutnih 100“ ostaje i više nego vredan pokušaj da se jedan već ozbiljno dobar filmski predložak prevede u serijski format bez potpunog kreativnog samoubistva, što je kod ovakvih poduhvata već veliki razlog za slavlje. Ima dovoljno autorske sigurnosti, žanrovske svesti i, naravno, Anitu Ognjanović, koja ovde radi ogroman deo teškog posla, da bih ovu seriju bez mnogo premišljanja mogao da nazovem vrlo uspešnom. Ne nadmašuje originalni film, ali je dovoljno promišljena, svoja i stabilna da ne deluje kao još jedna bespotrebna adaptacija napravljena na pokretnoj traci. A iskreno, i to je već mnogo više nego što sam očekivao.

VIDEO: Apsolutnih 100 - Video Pregled

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare