Lako je ovih dana biti romantičan. Neka deca, kojima bih čak i ja mogao da budem otac, na ulicama ove zemlje praktikuju - neposrednu demokratiju. Svaka je raskrsnica, trg ili petlja za njih agora. Srbija, bukvalno, stoji, gleda, sluša šta će biti njihov sledeći korak, i po tome oblikuje agendu svoje svakodnevice.

Blokada Autokomande? „Daj vreće za spavanje, moramo da prenoćimo, tad je najopasnije“.

Buka u 20h? „Vadi „Metalac“ posuđe“.

Vučić se obraća, Vučević podnosi ostavku? „Nisi nadležan, ćao!“

A njihovi su potezi do sada bili besprekorni. Zato su, da se razumemo, i rezultirali ovolikom podrškom građana. Da, čisto da bude jasno, nisu bake, deke, tetke, komšinice, ujaci i teče, radnici, seljaci i poštena inteligencija izašli na ulice jer su im „deca“ lepa i simpatična. Ne,upravo to su priče za decu: izašli su ljudi žedni slobode, demokratije i uređenog društva.

Kako je sve zapravo jednostavno, kako nam to nije palo na pamet prethodnih 12 godina? Ljudi, zapravo, hoće da žive normalno: da bezbedno pošalju decu u školu; da na posao odu bez tenzije od ludog gazde; da uđu u butik i kupe pristupačne patike; da hodaju gradom da im nešto ne padne na glavu. Umesto toga, dobili su Đuku koji pije „najskuplji viski“. Neće moći, izgleda. Izgleda da je ovaj put bilo dosta.

Ima jedna replika u „Telekomovom“ „Državnom službeniku“, kad u sedištu BIA neki strani agent (ovo kao da je Vučić pisao scenario, jel’ da) objašnjava operativcima srpske službe kako neće moći da isprate razvoj događaja jer su „ubacili u preveliku brzinu“ i postaju nervozni. Mora da se doslovce tako ovih dana oseća predsednik Vučić, čije sam obraćanje, posle dužeg vremena, u ponedeljak uveče pomno pratio. Da mu je tada, na tom mestu, neko ponudio da se pruži „ruka ruci“ i da se celo društvo resetuje bez njega, koji bi bio negde daleko, daleko – mislim da bi prihvatio. Predsednik je delovao nespremno i umorno, možda delimično i pomiren sa neumitnim gubitkom vlasti. Tako to biva kada se moć iz ruku batinaša, korumpiranih činovnika i podivljalih propagandista preseli u plenum. Prvi od dvoje statista koje je doveo na priredbu te noći je najavljivao poziv na dijalog i rekonstrukciju Vlade; sutra ujutru, podneo je ostavku. Drugi statista uzalud je najavljivao skupštinsko zasedanje o poverenju Vladi i predsednici Skupštine: Skupština ne radi do povratka demokratije, poručeno je iz opozicije.

Juče celog dana blokade su se rađale po manjim mestima. Čačak – blokada suda; Kraljevo – blokada saobraćajnica; blokada Ibarske… zato su mu i potrebni izbori – da se ljudi povuku sa ulica i počnu da jure sigurne glasove, štampaju letke i postavljaju one maloumne bliborde sa tupavim sloganima. To je njegov teren, ali taj teren više ne postoji, pa i njegova nadmoć onda kopni. Ostala je još brutalna sila – tu je i dalje kralj. Problem je, međutim, što je čak i patrijarhu jasno da je to kontraproduktivno. Zato se juče i ogradio od lojalističkog saopštenja SPC o paralelnim univerzumima u kojima žive studenti i izrazio gađenje zbog napada na još jednu studentkinju. Nije to bilo ni blizu odgovoru patrijarha Pavla studentima devedesetih, ali je bilo dovoljno jasno: kraj je, zapravo, već tu.

Lako je, kažem, biti romantičan ovih dana. Zato mi je tako dobro legao početak jutarnjeg programa na TV Nova u petak, na dan generalnog štrajka, uz numeru Zafira Hadžimanova i stihove Duška Trifunovića: „Probudi se, nešto se dešava, nemoj reći da to nisi znao. I tvoja se sudbina rešava, možda će ti posle biti žao. Probudi se, nešto se dešava, kajaće se ko ovo prespava“.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare