Usnija Redžepova Foto:Vladislav Mitić

Legendarna pevačica ostavlla je veliki pečatu muzici i kulturi.

Usnija Redžepova bila je jedna od najistaknutijih pevačica narodne i romske muzike.

PROČITAJTE JOŠ:

Njen život bio je obojen muzikom i lepim emocijama, a jednom prilikom je govorila o porodici i karijeri.

„Moja mama Sabrija bila je Turkinja, a tata Jašar Rom, džambas. Otac nije mogao da ima dece sa prvom ženom pa se oženio mojom majkom, udovicom koja je već imala sina i ćerku. Rodila je još nas četvoro i kuća je bila puna mališana. Živeli smo sirotinjski, u teškim uslovima, borili smo se da preživimo, ali to je ipak bio najlepši period u mom životu“, ispričala je pokojna pevačica za Stori.

Usniji je jedan muškarac osvojio srce.

„Na vreme sam upoznala čoveka svog života. Šele je harmonikaš koji me je učinio emotivno spokojnom. Na turneji po Nemačkoj vozili smo se istim kolima i tada smo se upoznali. Privukle su me njegova energija i marljivost jer je vukao kablove, pregovarao sa organizatorima i uspevao da svira dva koncerta dnevno. Nikada za sve ove godine braka nije napravio nijednu ljubomornu scenu. Mnogi su mi se udvarali, ali Šele je znao da sam njegova. Nekada bi prišao i udvaraču na šarmantan način stavio do znanja da sam zauzeta, a drugi put samo bi se nasmejao i napomenuo mi da moramo na probu. Zajedno smo stvorili divan dom, ali dece nismo mogli da imamo. Jednostavno nije išlo. Odavno sam tu činjenicu emotivno obradila i nastavila da uživam u životu. U mojoj i Šeletovoj familiji ima mnogo dece kojoj poklanjamo svu našu ljubav i pažnju“, izjavila je Usnija koja se selila tokom celog života:

Usnija Redžepova Foto:Wikipedia/Medija centar Beograd

„Kupovinom malog stana od trideset šest kvadrata u Cerskoj ulici, završio se moj podstanarski život. Tu smo kasnije Šele i ja počeli da se kućimo, a tek smo 1985. godine u Jovanovoj ulici kupili salonski stan od sto kvadrata. Obilazeći inostranstvo, videli smo razne stvari i odlučili da sazidamo kuću u Maloj Moštanici, dvadesetak kilometara od Beograda. Počeli smo da je pravimo odmah nakon venčanja 1978. godine i već naredne sezone bila je spremna za useljenje. Projekat smo doneli iz Australije, a arhitekta je uslišio moje želje i dodao veliki atrijum u sredini kuće, kroz koji sam imala kontakt sa otvorenom i zatvorenom terasom. Iako je Šele želeo vikend-kućicu, izborila sam se da dobijem svoj dvorac. Međutim, zbog prirode posla, kao i konstantnih putovanja, nismo imali vremena da je koristimo, osim što smo u nju odlazili periodično sa društvom i ostajali na malim proslavama po dva, tri dana. Donosili smo hranu i piće, divno se provodili, a onda sve lepo sredili, zaključali kuću i nismo odlazili tamo po tri meseca. Devedesetih preselili smo se u nju i izdržali skoro pet godina. Sve je to lepo, ali za naš način života isuviše mirno i daleko od gradske vreve, koja nas oboje pokreće. Pogotovo je za Šeleta taj mir bio nepodnošljiv, jer on voli da svako veče prošeta gradom i vidi se sa svojim drugarima. Na kraju, ipak smo morali da prodamo kuću. Novu smo sazidali 2007. godine, na mestu gde je bio dom Šeletovih roditelja.“

Inače, Usnija je bila deo Narodnog pozorišta, s obzirom da je 25 godina igrala Koštanu u istoimenom komadu Bore Stankovića u režiji Borislava Gligorovića.

Predstava je premijerno izvedena 1985. godine, a odigrana je 192 puta.

Usnija je preminula 1. oktobra 2015. godine posle duge i teške bolesti. Poslednje dane provela je u bolnici, a u trenucima najveće borbe, trudila se da je ne napusti pozitivni duh.

„Ne puštajte me, ostanite sa mnom. Umirem! Gotova sam! Borim se koliko mogu, hoću da ozdravim. Svakodnevno se mučim s bolovima i teško dišem. Stanje mi se mnogo pogoršalo. Ležim u krevetu, jedva uspevam da sedim. Pokušala sam da ustanem kako bih prošetala, ali ne mogu se osloniti na noge. Dosta sam smršala, kao da nisam ja, ljudi me čak i ne prepoznaju. Pijem samo vodu, nemam snage ni da jedem“, izjavila je Usnija za „Kurir“ nekoliko meseci pre smrti.

BONUS VIDEO: Branka Veselinović – komemoracija