Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

"Meni i Slobodi je bilo jako teško da čuvamo svoje privatne živote od kamera kada smo bili mlađi. Bilo je izuzetno teško kada smo tek krenuli da se zabavljamo, ili kada smo dobili decu. Smatram to odrazom ovog površnog vremena, u svakom smislu. Neki ljudi su nas čekali ispred stana i fotografisali nas kako bacamo đubre, ili kako vodimo decu negde ... hteli su da slikaju našu decu, a neki časopisi su i nudili novac da nas slikaju sa decom. To je samo odraz ovog glupog vremena u kojem živimo. Novinari su se branili time da to publika traži, ali publika traži ono što im mi dajemo", govori u velikom, ekskluzivnom intervjuu za Nova.rs portal, proslavljeni glumac Vojin Ćetković.

PROČITAJTE JOŠ

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu, nakon probe za predstavu „Široka zemlja“ na kojoj trenutno radi, Vojin Ćetković je za Nova.rs govorio o svojim zapaženim ulogama u pozorišnim predstavama koje su svoju popularnost u srpskom društvu, među ljubiteljima umetnosti, doživele neposredno pred početak pandemije koronavirusa. Govorio je o pozorištu kao o jednom vidu kritike društvenih anomalija, domaćoj televiziji čiji mu se sadržaj, kako kaže, većinski ne dopada, ali je pričao i o medijima generalno, navodeći da bez pardona zadiru u privatnost javnih ličnosti, što je njemu i njegovoj supruzi Slobodi Mićalović, takođe glumici, pre mnogo godina dosta smetalo.

Dotakao se u razgovoru za naš portal i svog nekadašnjeg prijateljstva sa Nebojšom Glogovcem, pričao je o Nikoli Đuričku i njegovoj odluci da se preseli u SAD, ali je objasnio i zbog čega javno ne iznosi svoje političke stavove. Poseban deo razgovora posvetio je i svojoj ulozi u seriji „Aleksandar od Jugoslavije„, ali i o prijateljstvu sa rediteljem Zdravkom Šotrom.

Kako se Vi i pozorište u kojem se trenutno nalazimo borite sa pandemijom koronavirusa? 

„Borimo se na sve moguće načine da nekako održimo pozorište u životu. Pozorište kada jednom stane, užasno ga je teško ponovo pokrenuti. Kao i sa glumcima. Mi stalno moramo da vodimo računa da nas ima u pozorištu, jer ako jednom izađemo iz ritma, teško je vratiti se. Tako je i sa sportistima i treninzima. Rekao bih da je podgrejavanje pozorišta zapravo najteže. Mi smo nedavno imali jednu premijeru, sada treba da izađe još jedna, a radimo i novi komad koji se zove „Široka zemlja“. Tek smo krenuli to da radimo, ja sam upravo završio sa probom.

Dovijamo se. Nismo uvek svi na probama, dešava se i dešavalo se da se neko razboli, da ima simptome koronavirusa, onda moramo da stanemo i da se ponovo podgrejavamo. Snimanja su s druge strane drugačija, dosta ste napolju i nemate kontakte sa spoljnim svetom, a u pozorištu postoji sudar sa publikom. Procedura je komplikovana, svakome se na ulazu meri temperatura, itd. Imali smo dosta obolelih kolega glumaca, neki su nažalost umrli, sve to znate.

Prosto smatramo da kao ozbiljni ljudi moramo da damo neki odgovor na novonastalu situaciju.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Pozorište je do sada preživelo sve, i ratove i okupacije i promene sistema… kako Vi vidite budućnost pozorišta, ako recimo ova pandemija potraje još par godina? 

„Sami ste dali odgovor. Sve velike pandemije, požari, zemljotresi i ostala čuda, nisu uspele da zaustave pozorište. Mi uvek nalazimo neki put. Kao voda koja uvek pronađe neki procep. Mi ćemo se truditi da pozorište uvek održi neku svoju formu. Dok god postoji jedan glumac i jedan gledalac, biće i pozorišta.“

Da li Vam nedostaju predstave koje ste ranije igrali, poput Don Žuana i Otela? 

„Sve mi nedostaje u vezi sa pozorištem. Desila se čudna stvar. Predstave su otkazivane jer se neko stalno razboljevao, i stalno smo imali neke mere. A kada sam ponovo ušao u pozorište, imao sam utisak da sam dobio temperaturu od uzbuđenja. Ovo nije samo stvar navike, pozorište je nešto zbog čega sam takav kakav sam. To je veliki deo mog života. Gajim ogromnu strast i ljubav prema njemu, naročito prema ovom svom – Jugoslovenskom dramskom.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Ranije ste govorili da je Vaša uloga u Don Žuanu zapravo način da iskažete svoj stav u vezi sa društvom u kojem danas živimo. Tada ste rekli da nas okružuje puno besmisla i licemrja?

„I ovaj komad koji sada radim govori o sličnim stvarima. Mnogo komada govori o licermerstvu. Kada ne bi postojala veza sa sadašnjim trenutkom i društvom u kojem živimo, pozorište ne bi bilo to što treba da bude. Uvek postoje relacije sa vremenom u kojem živimo.“

Negde se smatra da je dužnost umetnika da kritikuju društvene anomalije. Ima li kritika danas smisla? 

„Ne bih se bavio ovime čime se bavim da mislim da je kritika uzaludna. To jeste naša dužnost i svaka umetnost tome teži. Igrao sam i par komada na tu temu. Apsurdno je, međutim, to što mi živimo i postojimo zahvaljujući državi koja nas finansira. Nas finansiraju strukture vlasti, a mi ih opet kritikujemo. To je neka naša spona – jedni bez drugih ne možemo.“

Zbog čega ih onda kritikujete? Zašto to smatrate to neophodnim? 

„Ne kritikujemo samo vlast. Ne pričam o tome. Kritikujemo i opoziciju, kritikujemo i ljudske mane, kritikujemo razne anomalije u društvu i svetu. Kritikujemo svetska ustrojstva i ljudske slabosti, a negde i veličamo neke vrline. Ono što pozorište još uvek ima, za razliku od nekih drugih stvari i našeg okruženja, te prostog vremena, jeste ideja. Mi u pozorištu imamo ideju za koju smo spremni da poginemo. Otuda i pozorište u doba pandemije. Mi ginemo za ideju. Mislim da je ideja nešto što nam je neophodno, nasušno i nešto zbog čega bismo mogli da damo smisao svom životu.“

Kažete da kritikujete i opoziciju, onda moram da Vas pitam, kakav je Vaš stav o trenutnoj političkoj sceni Srbije, generalno? 

„Smatram da je neumesno da dajem bilo kakav stav. Ne postoji atmosfera u našem društvu u kojem bih mogao da iskažem svoje mišljenje, i tu govorim i o jednoj i o drugoj strani. Čak i po pitanju toga da li navijam za Zvezdu ili Partizan. U narod je ušlo nešto što komentarisanje i iznošenje stava čini neumesnim.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

O tome sam nedavno razgovarao sa Svetozarom Cetkovićem u intervjuu za naš portal. Rekao sam mu da imam dvadeset dve godine i da se ne sećam vremena pre Vučićevog dolaska na vlast, u političkom smislu. Vi ste, recimo, u mojim godinama živeli u vreme najvećih sankcija i ratova devedesetih. Mislite li da je više nade tada bilo za Vašu generaciju, ili sada, za moju, s obzirom na sve što nas okružuje, od politike do pandemije? 

„Moja generacija sada živi svoju budućnost. Nadam se da ćete vi imati bolju. Nadam se da će ovo društvo evoulirati. Ja sam dosta života proveo na protestima, i to vreme mi deluje mnogo nevinije nego ovo sada. Ovo je opasno vreme jer je bezidejno. Život je u sadašnjem momentu postao jedina i apsolutna vrednost. Život kao takav, kao pojava. Ne smisao života, nego sam život. Postalo je jedino važno održavati život.

Pogledajte reklame, vesti ili televiziju. Sve se svodi na telesnu težinu, masti, kilograme, održavanje života… Mi smo sada naterani, zbog svega i svačega – zagađenja i hrane i čega sve ne, da posvetimo vreme apsolutnom održavanju života. Makar pet – šest sati dnevno. A gde su tu duša i osećanja? Gde je tu ideologija i ideja? Da li to živi uopšte?“

Kako Vi hranite svoju dušu, a da nije reč o pozorištu? 

„Ja i moja porodica imamo dosta toga što smo napravili i u čemu možemo da uživamo. Kako prolaze godine, shvatam da me ispunjava sve manje stvari. Svodim svoj život na što manje stvari. To su sve stvari na slovo P – porodica, priroda i pozorište. Tu i tamo i neka serija ili film.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Često provodite vreme u prirodi sa porodicom. Imate i vikendicu van grada. Koliko je važno za današnjeg čoveka da se skloni iz gradske buke, užasnih vesti i da se na neki način ponovo poveže sa prirodom? 

„Zavisi koji čovek. Ja to smatram najvažnijom stvari. Ispostaviće se, videćete, kada prođe pandemija, ako ikada i prođe, da je to najbitnije. Ispostaviće se da ćemo se samo odjednom zgranuti kako smo upropastili našu planetu, da ona ne može dalje, i da moramo da stanemo. Planeta mora da se obnovi. Ja sa svoje strane pokušavam da uradim što više mogu.“

Kako Vaše ćerke reaguju na odlazak u prirodu, van grada, tokom raspusta ili vikenda? Njihove generacije odrastaju uz telefone i kompjutere… Kako njih vaspitavate da poštuju prirodu, i da li im možda ograničavate korišćenje mobilnih telefona?

„Naravno da ih ograničavamo. Ali, pošto je to budućnost i sadašnji život ne možemo Sloboda i ja da glumimo dinosauruse i da im zabranjujemo kontakt sa tehnologijom. To je prosto njihov život. Ali, ipak, pokušavamo da korišćenje kompjutera i telefona ograničimo na neko razumno vreme. Nije teško koristiti tehnologiju, ali one definitivno više o tome znaju nego ja.

Ono što je zanimljivo, a što su moje ćerke shvatile, jeste da im je lakše da shvate predmet ‘Priroda i društvo’ ako me slušaju dok šetamo prirodom. Često šetamo po šumi, ili izađemo do reke, idemo na more, ronimo zajedno. To praktikujemo od kada su se rodile. Njih dve vole sve što ima veze sa sprotom, vole skijanje i rolere, vole da voze biciklo. Ima dosta aktivnosti koje su van kuće, tako da ih time animiram.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Vi i Sloboda ste velike zvezde. Koliko je Vama teško da održite privatnost, mir i svoj brak, kada ste stalno, godinama unazad, pod budnim okom javnosti? 

„Bilo nam je teško kada smo bili mlađi. Bilo je izuzetno teško kada smo tek krenuli da se zabavljamo, ili kada smo dobili decu. Smatram to odrazom ovog površnog vremena, u svakom smislu. Neki ljudi su nas čekali ispred stana i fotografisali nas kako bacamo đubre, ili kako vodimo decu negde … hteli su da slikaju našu decu, a neki časopisi su i nudili novac da nas slikaju sa decom. To je samo odraz ovog glupog vremena u kojem živimo. Novinari su se branili time da to publika traži, ali publika traži ono što im mi dajemo.

Ono što je jako dobro u pozorištu je što pozorište ne podilazi publici, nego kreira svest i ukus nekog naroda i neke publike koja dođe. To je zadak i naših serija, ali i televizije pogotovo. Nažalost, postoje razne i razne televizije. Ja vodim računa da se ne pojavljujem na televizijama koje emituju rijaliti programe. Smatram da su rijaliti totalno neprimerena stvar.

Ne pristajem ni da se pojavljujem u nekim novinama. Ali, moram da kažem da ne postoji ništa što bi mene zaštitilo kao javnu ličnost. Vas kao novinara, ali i neke druge nazovi novinare, svi štite. Nas, s druge strane, kao javne ličnosti, ne štiti ništa. Kada izađem na ulicu ja sam javna ličnost, ti meni možeš da radiš šta hoćeš, a ja tebi ne smem ništa. Ne postoji ništa što bi zaštitilo mene i moju porodicu. Nikoga nije briga da će nešto možda ostaviti trag na mojoj deci kasnije.“

Da li biste onda svoju slavu i pažnju javnosti nazvali nuspojavom Vašeg posla? 

„Kod nas ne postoje slavni ljudi. Slava zahteva određenu teritoriju koja je šira nego ova naša. Sada umiru neki slavni ljudi, pa vidimo kako smo mi daleko od toga. Mi smo neki popularni ljudi, a tih slavnih je sve manje. Umiru nažalost. Cela generacija je samo otišla. Oni su bili istinski slavni ljudi. Njihovo ime je značilo nešto, kako ovde, tako i u Evropi i u inostranstvu. U Jugoslovenskom dramskom smo okruženi crno-belim slikama glumaca koji su bili najbolji u Evropi i bili su rame uz rame sa bilo kojim glumcima iz svetskog teatra. Mi smo daleko od toga. Naravno, to ne znači da ne treba da pokušavamo da budemo kao oni.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Kada pričate o inostrastvu, moram Vas pitati i za Vašeg prijatelja, kolegu Nikolu Đurička, koji je trenutno u Americi i snima Netfliksovu seriju „Stranger things“…

„Čujemo se. Mi imamo i kumovske veze. Naša deca su povezana. Podržavam ga u tome što je otišao u Ameriku. Njegov potez mi je bio krajnje logičan. On je ulagao u to i stremio je odlasku tame. Čak i njegova deca i supruga su ga navodili tim putem. Sve se sklopilo i njihov odlazak i rad tamo je bio najlogičniji. Nije to bio nikakav beg, već jedna profesionalna šansa koja se otvorila, a za kojom su oni otišli.“

Bili ste jako bliski sa Nebojšom Glogovcem. Nedavno je dobio jedan sokak u Beogradu. Mislite li da je zaslužio više? 

„Ne mogu da komentarišem šta je zaslužio i da li je zaslužio. Što se mene tiče, on je znao šta je kod mene lično zaslužio. Međutim, to su moji lični stavovi. Ljudi koji su o tome odlučivali, društvo celo i ova vlast, oni treba da odrede šta je zaslužio. Ja ću naravno uvek podržati to da njegovo ime ostane zabeleženo. Podržavam njegov rad i to što je ostavio iza sebe.“

Pisali ste i dnevnik svojevremeno u kojem ste mu se obraćali. Radite li to i dalje kada Vam je teško? 

„Pišem tu formu dnevnika kada imam inspiracije. Ne samo kada mi je teško, nego i kada mi je lako i kada mi je dobro. I on je pisao. I bio je jako dobar pisac. Više je pisao neku vrstu poezije nego samo dnevnike. Razmenjivali smo to što smo pisali. Smatram da je to potrebna stvar i svedoči o nekom provedenom vremenu.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Koliko Vam iskustva iz privatnog života znače tokom pripreme za ulogu? 

„Mi smo tipovi koji vole selo, ali nije nam pomoglo. Kada se snima serija, bitno je osloniti se na scenario, i likove u seriji. To o čemu sada pričamo su samo date životne okolnosti. Mi s druge strane lako uskačemo u različite uloge. Bili smo i ubice i dobrice, i ovakvi i onakvi. Kako nas dvoje to volimo da kažemo, ne igra se zanimanje, igra se problem i igra se čovek.“

PROČITAJTE JOŠ

Za kraj bih se dotakao i serije „Aleksandra od Jugoslavije“. Imate ulogu patrijarha u njoj. Kako je bilo snimati u uslovima pandemije, i kako je bilo raditi sa Šotrom na njegovom poslednjem projektu? 

„Najiskrenije ću vam reći, ja sam u to vreme snimao dve serije. Imao sam mnogo dana snimanja. Učestvovao sam u snimanju tog projekta sa Šotrom, stalno smo se čuli, jer nas dvojica već dugo imamo i prijateljsko – privatni odnos. I on i ja smo znali da nevezano od mojih obaveza treba da se pojavim u toj seriji.

Uloga patrijarha je peta koju mi je dodelio. Prvo mi je dao jednu, pa drugu, pa treću, na kraju je to bila peta. Njemu je bilo bitno da se pojave ljudi sa kojima je proveo jedno vreme i sa kojima je ranije dobro radio. Uvek je imao svoje glumce koji su se pojavljivali u njegovim projektima. Za mene ličnost, kada je Šotra u pitanju, nikada nije bilo važno koliko igram i šta igram. Uvek mi je bilo bitno da održavamo kreativno prijateljstvo. Tako je bilo i sada, tako je bilo i sa mojom suprugom koja se takođe pojavljuje u seriji, ali je tako bilo i sa mnogim drugim glumcima koji su imali po jedan snimajući dan.“

Koliko je za glumce značajno da održavaju prijateljske veze sa rediteljima i drugim glumcima?

„Naravno da je značajno. Svi ljudi koji se bave umetnošću su povredljivi i nezaštićeni. Kada se pojavi neko ko te čuva i ko te štiti, kada postoji neka konstanta u odnosima, to je lepo. Volimo da pripadamo takvim ljudima. Šotra je čovek koji je značajno uticao na moj život i na moju karijeru. On je prvi filmski reditelj koji me je uzeo dok sam još bio na Akademiji. Kod njega sam imao prvu televizijsku ulogu, prvu glavnu ulogu, prvu naslovnu ulogu na filmu. To su velike stvari. Uvek je dobro imati tako dobru saradnju i poznavati nekoga tako dobro kao što se nas dvojica poznajemo.“

Vojin Ćetković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Pratite portal Nova.rs i na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare