0
Tako vam je sa autokratama - posljednje urade ono što je trebalo prvo učiniti, kasno im iz stomaka dođe u glavu. U zadnjoj izbornoj trci, za koju je svako racionalan znao da je gubitnička, Đukanović je zaplesao tango pomirenja sa Mandićem - ali, pokazalo se, bez efekta. Umjesto da odmah nakon referenduma povede politiku pomirenja i inkluzivnosti svih nacionalnih i vjerskih grupa, Milo je krenuo putem segregacije nacionalnih Srba. Pokušavajući da im silom i zakonom utjera novi identitet, vulgarnu i primitivnu verziju crnogorstva, sasvim oprečnu onoj koja je pobijedila na referendumu.
Ali nije samo Đukanović plesao pogrešan ili nakaradan tango posljednjih 15-16 godina. Mandić ga je skladno pratio, izigravajući strašilo za najveći dio građanski opredijeljenih birača, kao i za glavne centre međunarodne zajednice. Na DPS guslanje i fejk patriotizam o Tuđemilu, Grahovcu i Krstu Zrnovu, utrčavao je DF desetercem o Mojkovcu, Petrovićima i Draži Mihailoviću, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Taj ogavni decenijski ples sa nacionalizmom koji je stotine hiljada ljudi ostavio bez života ili makar doma, Milo i Andrija su odlučili da prekinu 2023. U nedavnoj trci za predsjednika države. Makar su nam tako pričali. Đukanović je u finišu poveo Mandića u Hilton i, sa vrha hotela odakle se pruža divan pogled na Acovu Poštu i Bemaxov monster neboder, poslao poruku kako je DF za DPS prihvatljiv partner, šta god o tome govorili braća Eskobar, Lajčak i Picula. Pružio je ruku Milo Andriji, pošto je mjesecima, u kampanji, lider DF-a širio ljubav i pomirenje, praštajući svakom ko mu je nanio zlo i tražeći oprost za svaku svoju prejaku riječ. Još kada sam čuo da mu je Milan K. šef kampanje, počeo sam da vjerujem kako je DF na novom putu, evropskom i civilizacijskom. Toliko sam vjerovao Vojvodi i Pipunu da sam bio spreman da, ako Mandić uđe u drugi krug, umjesto da apstiniram izađem i glasam kandidata DF-a. Da bih dva dana nakon izbora doživio razočaranje i shvatio kako je sve bila prevara, kako vuk dlaku mijenja ali ćud nikako.
Poslije višemjesečne priče o pomirenoj i evropskoj Crnoj Gori, DF se vratio na fabrička podešavanja. Zapljusnuo nas je novi talas turbo srpstva, fejk patriotizma, koji je Srbe posljednjih 35 godina koštao budućnosti i prosperiteta. Gurajući ih u izolaciju, antievropejstvo i tragikomično rusofilstvo.
Već sedmicama prvaci i poslanici DF-a, predvođeni Kneževićem, kidišu na zapadne ambasade, brane suverenitet Montenegra od stranog miješanja, a iznad svega ubiše se da, makar u duši, vrate Kosovo. Gdje najveći broj njih nikad nije ni bio, niti zna bilo šta o dubini i trajanju srpsko-albanskog spora. Vrhunac takvog trash nacionalizma je egzaltacija novopečenog gradonačelnika (vojnik upravo DNP) tek uspostavljene opštine Zeta, nekog Asanovića, da se prije rješavanja putne, kanalizacione, vodovodne infrastrukture, prije onih hiljadu eura prosječne plate, prije bratimljenja sa opštinom Tuzi – poništi odluka o priznanju Kosova. Iako nešto takvo, kako Asanović sam naglašava, ne bi imalo nikakav značaj ili pravno dejstvo. Ali eto, da se u Briselu, Londonu, Parizu i Vašingtonu piše i priča kako su neki poglavica iz Zete i njegov DNP, za koje nikad nijesu čuli, eto odlučili da ponište odluku državnog parlamenta donesenu prije ravno 15 godina. Jer, razmišlja gradonačelnik, ako je Milošević mogao da tvrdi kako ne volimo da radimo ali volimo da se bijemo, neki Enriko Josif da su Srbi nebeski narod, a Peđa Bulatović da Jugoslavija nema alternativu – onda i ja mogu, sanja Asanović, prvak DNP-a, da poništim odluku o priznanju Kosova, iako znam da je besmisleno, iako ne znam ni zašto se glasalo o priznanju, a najmanje znam zašto je Kosovo otišlo iz Srbije, nakon sto godina agonije i segregacije manjinske albanske zajednice…
I što ćemo sad, Milane?! Šta da mislimo?! Da si Andriju odveo na stranputicu, gurajući ga da u kampanji izigrava Gandija, da bi nakon poraza kazao – puj, pike ne važi?! Još kad bi bilo da si obmanuo samo kandidata AM – šta ćemo sa stotinu ili čak hiljadu naivnih, poput mene, građanskih glasača, koji su povjerovali tvojoj priči, sanjali čudo, da vuk može da mijenja i ćud a ne samo dlaku?! Posebno kada shvati, kao Milo, da je politika fejk patriotizma najopasnija za narod u čije se ime zagovara.
Ili još teže pitanje za lidere DF – ako ne mogu da promijene ćud i odustanu od vulgarnog nacionalizma, kako mogu da pogaze riječ. I potpis. Baš u tradicionalnoj Crnoj Gori, u koju se kunu i koju brane od mrskog Zapada i vesternizacije, riječ je svetinja, ona se nikad ne poriče. Posebno ne tako javno i očigledno. Jer Knežević je dvaput potpisivao, a bar 20 puta javno dao besu da su međunarodne obaveze države neupitne i da Zapad ne treba da strahuje od ulaska DF-a u vlast. Evo vidimo kako ne treba.
Uz sve to ide narativ o strašnom miješanju zapadnih ambasada u naš slavni suverenitet, čime se ponižavaju ne samo činjenice, već i zdrava logika. Jer, kako o miješanju stranih država u naše unutrašnje stvari mogu da govore Knežević, Mandić, Medojević ili neko od prvaka Fronta?! Ima li ijedna odluka DF-a, značajnija od lokacije za kolektor u Botunu, da je donesena bez prethodne saglasnosti, ili makar uz konsultaciju, zvaničnog Beograda! Nijesam siguran čak ni da im je staratelj lično Vučić, prije će biti neki Mali, Đuka ili Selaković. Kao što ih je, ne tako davno, u ime Jedinstvene Rusije koordinirao neki Železnjak a ne Putin.
POGLEDAJTE JOŠ:
0
0
0
Pošto niko sa IQ većim od 70 ne može da prihvati novi/stari narativ DF-a kao razuman i smislen, onda opet ostaje pitanje – da li vraćanje DF-a na fabrička podešavanja ima veze sa priznanjem Kosova ili sa hapšenjem Mila Božovića. Jer jedino što je DF imao kao argument da se ipak razlikuje od DPS-a bilo je odricanje od mafijašenja i vapaji da se državom ne upravlja iz podzemlja. Optužnicom protiv Božovića, posebno informacijama koje cure iz istrage da Milo nije ušao u kokainski biznis nedavno, juče, i da u poslu nije bio kurir ili referent već, navodno, jedan od šefova – DF se dovodi u najtežu situaciju dosad. Ali umjesto da prvog dana nakon hapšenja traže od Božovića ostavku, oni su krenuli da brane neodbranjivo. Pa kada su na zatvorenoj sjednici Odbora za bezbjednost dobili konkretne informacije oko slučaja, onda su zaključili valjda da je jedini način da se tema hapšenja i kokaina gurne u stranu ili pod tepih – lupanje u nacionalne bubnjeve. I lelek za Kosovom. Što još jednom pokazuje kakve su patriote i ovi iz DF-a i njihovi parnjaci iz DPS-a. Kao što je Đukanović pričom o Belvederu i Cetinju pokrivao poharu i ponižavanje Crne Gore, tako i DF „odbranom“ Kosova i vikom na strane ambasade pokušava da zatrpa aferu Božović. Što bi rekao brat i doktor Dritan – čim čujete galamu oko nacije i države, znajte da su u pozadini neki kriminal i korupcija. Zaključak je svakako jasan – koliko je DPS-u do Cetinja toliko je DF-u do Kosova. Ko još nije shvatio, ima ozbiljan problem.