Ja sam Milo Đukanović. Ja sam Aleksandar Vučić.

Umjesto građana zadojenih slobodom i demokratijom, vidimo u barjake i trobojke zamotane podanike, koji odbijaju da se suoče sa realnošću i odbace one koji im tri decenije nude Đukanovića i Kneževića, Britvu i Pipuna, kao garante suverenosti i uzore patriotizma. Bilo direktno, bilo preko kandidature Suzane Mugoše ili plave sveske Mila Božovića, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.

Crnu Goru su, kako kako to slikovito sroči u Skupštini poslanik Boris Bogdanović, „najviše izdali oni koji su je najviše pokrali". A rame uz rame sa njima i oni koji su je najviše podvodili, bilo Moskvi ili Beogradu.

„Trideset godina su partijski tužioci, policajci i sudije bili glumci u mračnoj predstavi izdaje… Sve po sistemu, izdaš zastavu, pa se pod nju sakriješ. Pokradeš državu, natovariš je na svoje tigrić šlepere, pa je ljubiš onako natovarenu… U pravosuđu je ta mreža bila paukova, dovoljno jaka da uhvati slabe, a dovoljno slaba da zaštiti moćne…”, reče Bogdanović.

Na još slikovitiji način, nekada davno je nadahnuti srpski novinar, i još bolji urednik, Aleksandar Tijanić, opisivao Kneževićevog sadašnjeg gazdu. Kada je AV bio Šešelju ono što je Milan K. danas Vučiću: „Svaki je Srbin, je l’ tako, vlastito umetničko delo. Ali, na pravljenju Vučića bila je angažovana povelika grupa stvaralaca. Otuda je rano ušao u red onih koji su neprestano u potrazi za vrhovnim autoritetom kojem će se ropski predati bez ostatka“…

Ali vremena se mijenjaju, ko bi doli sad je gori. Parafrazirajući Tijanića, sada ispada kao da je Knežević „pretvorio sebe u teglicu sa senfom“. Svi su u njega, po potrebi, umakali svoju viršlu: Momir, Milo, Peđa, neki Srđan Milić, onda Željeznak i Malofejev, a sada i AV.

Nakon svega se dobronamjerni i zbunjeni građani čude kako posle Skaja i Medeničinog WhatsAppa mladi, pametni i reformisani DPS kandiduje za VDT - Suzanu Mugošu?! Valjda po Vesninoj čuvenoj formuli: „tako to rade savjesni“. A DF, odnosno ZBCG, pokušava da uruši Specijalno tužilaštvo preko plave sveske Mila Božovića. Koga, usput, skoro godinu drže za gradonačelnika, priznajući tako da je upravo on gazda koalicije jer je, u njeno ime i za njihov račun, obezbjeđivao sve izborne pobjede kroz raskošne izborne kampanje. Nalik onim SNS-a.

Otuda, ne klikće zalud Ivan Vuković, na granici suza ili orgazma teško je razabrati - Ja sam Milo Đukanović - jer je baš MĐ najzaslužniji što su se svi oni, od Tigra i Kate, do Oficira i Komite, okupili oko vatre koja ih je decenijama grijala. I držala na vlasti. Od toga se ne odriču i nema te Crne Gore koja je važnija od njega. Zato su svi oni Milo, kao što smo nekada davno, u istinskom skojevskom transu, a ne ovom mafijaškom, svi mi bili Saša.

Iste slike gledamo i na drugoj obali. Na mig iz Beograda, nakon jedne naslovne strane i jedne epizode iz Skaj romana, digla se lokalna posluga, politička i medijska, da odbrani, čak ne ni samog gospodara Vučića, već njegovog brata. Ali ne klikće zalud ni Milan K. - ja sam Aleksandar Vučić - zna i on da je AV najzaslužniji što su se svi oni, od Belivuka i Rošavog, do Zvonka i Milana (Radojičića) okupili oko vatre koja ih grije. I drži na vlasti. Ili u njenoj orbiti. Od toga se ne odriču i nema te Velike Srbije koja je veća od njega. Zato su Milan K. i svi oni Aleksandar, kao što smo nekada davno, u istinskom partizanskom filmu, a ne ovom mafijaškom, svi mi bili Saša.

A mi, naivni, smo šokirani kako nam se novi i reformisani DPS smije u lice, poručujući preko Suzane, ili one Đuranović iz Ustavnog - da je pravosuđe Vesne Medenice i Ivice Stankovića jedino koje njima paše i koje bi nam podarili i u naredne tri decenije. Isto ono, dakle, koje danas baštini Srbija. Sa nekom Zagorkom (Dolovac) koja je iskopirana Vesna ili Suzana, lice nepravde i bezakonja, i veliko uho gospodara.

A da Dritan nije pao na Acu i Edija, da Milović nije mali Milo, ili da Spajki nije vjerovao Kotrelu, sve je moglo biti drugačije. DPS i DF bi se 11. juna sveli na pristojnu mjeru, 20 poslanika zajedno u parlamentu, taman onoliko koliko ih u subotu veče nije glasalo za Markovića. Dok bi ostatak popunile partije koje su shvatile da budućnost Crne Gore nije u švercu i narkoticima, nepravdi i nepotizmu, korupciji i kriminalu, i da to tako ne rade savjesni. Onda bi takođe ta ubjedljiva većina bila načisto i sa tim da nam perspektiva nije ni u Beogradu i Moskvi, Vučićevoj autokratiji i Putinovoj diktaturi i nasilju. Gdje se likvidiraju i šalju na višegodišnju robiju hrabri ljudi koji ne ljube lance. I vođu.

Kao naš Ivo, koji vidno uzbuđen kaže - ja sam Milo Đukanović ili mali Milan, koji nema šta da nam govori, znamo da je i on Aleksandar Vučić. Kao što smo svi mi naivni, nekada davno, u filmu skojevskom, a ne ovom mafijaškom, bili - Saša.