Piše Željko Ivanović: Kupare su Crnogorci zapalili! A ne Srbi…

Prošlog vikenda, otišao sam na kraći odmor u Župu dubrovačku, zaselak Srebrno, između pomenutih Kupara i susjednih Mlina. Na suprotnu stranu od gospara Dubrovnika, u odnosu na Slano i Čepikuće. Kojima smo prije tri i po decenije pjevali - Čepikuće ti jebeno/ ti si sada osvojeno/ osvojiše hrabri momci/ svi su rodom Crnogorci, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.Znači, ni tu nije bilo Srba. Bili su naši. To jest mi! Kada su takva sramota i zločin u pitanju nema nevinih. Ni među nama koji smo tada, u vrijeme pljačke i pohare Konavala pjevali - Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče.Nebo je izgledalo čudesno lijepo, kao na velikim platnima nekog renesansnog majstora.

Sunce je trčeći zaranjalo u more, crvenožuta boja je dominirala nebom, uz pokoji sivi i depresivni oblačić. Zagrljen sa D., krenuli smo u đir, na moje insistiranje ne na lijevu stranu, prema Cavtatu i granici, odakle smo onda nadirali sa tenkovima i minobacačima, već udesno, kroz šumu, neravnom, zemljanom stazom, koja mi je djelovala romantičnije. Bio sam znatiželjan da vidim dokle seže i šta je na njenom kraju. Na svakih sto metara D. je tražila da se vratimo, da će brzo mrak, da okrenemo lijevo, kroz Srebrno, šetalištem Franje Tuđmana, kako ćemo kasnije čitati na tabli, iznad popločane staze. Ja sam odbijao njene molbe, srljajući, kao i uvijek, u nepoznato. Staza je vijugala uz more, kroz borovu šumu, podsjećala je na onu koju imamo u našem Petrovcu, što vodi udesno, ka Perazića dolu.Odjednom, na kraju zemljane staze vidjeli smo veliku metalnu mrežu, koja je sugerisala da se tu put završava, da je kraj. D. je bila srećna, odmah je rekla, eto, nemaš kud dalje, sve si vidio, 'ajmo nazad. Nešto me međutim vuklo, možda taj osjećaj sramote i krivnje, zbog onoga što su Crnogorci počinili u Dubrovniku i Konavlima, pitao sam se i tada i svih ovih godina, da li smo mi antiratni mogli učiniti više i zaustaviti rulju koja je silom čizme i gusjenice jurišala da se „sa ustašama razgraniči za sva vremena“. Kako je govorio Milo Đukanović, jedan od glavnokomandujućih, u međuvremenu rehabilitovan od Stjepana Mesića i Vesne Pusić, od kompletne hrvatske javnosti, pitanje je samo kako?!

Nastavio sam do te žice, i iznenada na kraju zemljane staze ugledao asfaltni put, sasvim pristojan, koji dolazi iz pravca Dubrovnika. Viknuo sam D. - asfalt, civilizacija, ne možemo zalutati, dođi ovamo! Desetak koraka naprijed, i iza oštre krivine ukazala se prekrasna uvala, sa bijelom pješčanom plažom i nebo plavim morem. A iznad tog divnog pejzaža, horor sličan onom koji prethodnih dana gledamo u izvještajima iz Gaze ili, ne tako davno i iz ukrajinskog Mariupolja. Čitav kompleks rasutih zgrada i vila, koje zjape avetinjski prazne, išarane šrapnelima, urušenih krovova, očerupane i divljački „oslobođene“. Gdje smo to, pitao sam ženu. Nije Gaza, nije Mariupolj, mi smo na Jadranskom moru, pobogu! D. je počela da plače, kroz suze je ponavljala kako mi je na vrijeme rekla da treba da se vratimo, i da idemo na lijevu stranu, uređenom stazom, šetalištem doktora Franje.Grizla me savjest što sam joj otvorio ratne rane. Iako je čitavo djetinjstvo provodila sa svojima kod strine Bebe na Stradunu i Pelješcu, gdje je gosparska familija Skaramuča imala kuće, nakon sramote koju su Crnogorci (a ne Srbi) ovdje počinili, prvi put je smogla snage i prešla Debeli brijeg tek 2008, skoro 17 godina nakon agresije i crnogorskog magnum krimena. Šetali smo još uvijek solidnim asfaltom, gotovo neoštećenim, dok je sve oko nas bila ruina. Ko ne vjeruje, može da pogleda fotke, na kraju priče. Kada sam na porti nekadašnjeg velelepnog zdanja uspio da dešifrujem oglodani i izblijedjeli natpis Hotel Goričina, shvatio sam da smo u Kuparima. I da sam prije 36 godina baš na tom mjestu čekao jednu novu godinu. Bila je druga zemlja, isti narod i krajolik. Bio je mir i mi iz šezdeset i neke smo sa poletom i strašću pjevali kako ćemo ga čuvati. Kao zjenicu oka svog.Jedva smo hodali, nesrećni, osramoćeni, slomljeni, D. je bila sada već i preplašena, šta ako neko od ribara naiđe u taj sablasni kraj i prepozna agresora?! Meni smo više ličili na neke ratne reportere ili lovce na glave, koji tumaraju između tih ranjenih i nagorjelih betonskih aveti, koje čak i takve podsjećaju na nekadašnji sjaj i ljepotu zdanja.D. je sad već vapila da se vratimo, a ja sam napokon imao ubjedljiv odgovor zašto treba da nastavimo pravo. Tu je magistrala, čuješ auta, ubjeđivao sam rođenu ženu kako bi izdržala, kao da je izvlačim iz pakla prve ratne linije i dovodim do spasonosne, oslobođene teritorije. Ali, prije oslobođenja naletjeli smo na posljednje zdanje, usamljenu vilu, na početku šume, s desne strane puta - sva je bila garava, kao da je zapaljena juče a ne prije skoro tri i po decenije. Na njoj je stajao ispisan grafit: Kupare su Srbi spalili. Kao da je Ranko sa Radmanom prošao ovuda, na povratku iz Morinja. Prišao sam zidu, slikao, a onda sumanuto počeo da udaram šakama po grafitu i vičem: Nisu Srbi, mi smo! Kupare su Crnogorci zapalili!Osjetio sam D. ruku na ramenu, rekla je: Dosta je bilo, 'ajmo odavde, što prije.Za petnaestak minuta smo već bili na drugoj strani uvale, prema Cavtatu, tamo se ništa nije moglo primijetiti, iako su i tuda '91, kao u Kuparima, Crnogorci a ne Srbi prošli i sve zapalili. Tamo, prema Cavtatu, odnosno granici odakle je zlo dolazilo, sve je bilo uređeno, kao sa razglednice, uklopljeno u okoliš, bez divlje gradnje, mediteranski stil, sa dosta zelenila, maslina prije svega. Zagrlio sam D., mrak je već pao, koračali smo bezbrižno šetalištem Franje Tuđmana.