"Hrvatski i srpski mitovi o Oluji su laži natopljene krvlju"

Tekst je u preuzet sa portala Index.hr."Još jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice. Predsjednik i premijer, dva muškarca koji su u najboljim godinama zaklon od bojišta pronašli u velikom administrativnom stroju mrtvoga diktatora, razmjenjivat će otrovne poruke i obasipati visokom državnom pažnjom bivše ratnike, dijeliti im odlikovanja ili ih koristiti kao sredstvo u međusobnim obračunima. I nepogrešivo prešućivati ili, po mogućnosti, slaviti vlastite zločince. Ponekim odlikovanjem, prijemom, toplom riječju, raznim oblicima visoke državne brige.Što je više slavnih datuma, manje je HrvataDesetljećima je svaki hrvatski 5. kolovoz u državnoj režiji isti, do vrha ispunjen lažnom samodopadnošću i glumljenim samopouzdanjem proizvedenim u ime nacije koja bučnije slavi svoju slobodu nego što je konzumira. Što je više slavnih datuma hrvatske povijesti u javnom životu, manje je Hrvata. Nacionalizam voli dekor: precizno popisuje razloge za proslave i mjesta podesna za veselje. Samo što je slavljenika sve manje.Srbi su tu negdje. Ili gori, u tim je stvarima nezahvalno arbitrirati. Nema odvratnije političke pornografije od srpske državne selektivne tronutosti i lažnih suza politike koja je Krajišnike iskoristila na najgluplji i najkrvaviji način, a potom ih, kad su protjerani iz svojih sela i gradova, pokušala usmjeriti prema Kosovu da tamo malo mijenjaju nacionalnu strukturu. Ivica Dačić u devedesetima je bio batler na dvoru Slobodana Miloševića, a Aleksandar Vučić megafon najradikalnijeg krila njegove politike.Gurali su Srbe u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Vučić je, uz ostalo, izgovorio prijetnju koja normalnoj osobi ne izlazi iz usta. Danas, opterećeni srednjim godinama i viškom kilograma, svoju glad za tuđim žrtvama ne utažuju urlanjem na mitinzima, nego izvježbanim razumijevanjem za patnje sunarodnjaka.Problem mirnih i nezadovoljnih Srba za Tuđmana bi bio nerješivOplakat će svakog čovjeka u teškoj izbjegličkoj koloni koja je krenula 5. kolovoza iz Krajine, ali se neće sjetiti poklanih u Škabrnji, na Ovčari, granata po Zadru, Dubrovniku, Osijeku, Vukovaru, Sinju... nijednog mrtvog u godinama prije Oluje. Za njih rat je počeo 5. kolovoza 1995. godine i trajao točno koliko je trebalo da Hrvatska bude etnički očišćena.Hrvatski i srpski olujni mitovi laži su natopljene krvlju. Naravno da je Franjo Tuđman htio Hrvatsku sa što manje Srba jer je bio ostrašćeni i ograničeni nacionalistički diktator s anakronim shvaćanjem svijeta i nacije. Pozivao ih je da ostanu kako bi zadovoljio formu. Da su ostali, ne bi znao što bi s njima, kao što bi se živ pojeo da su imali pametnije vodstvo od Miloševića, Martića, Babića... pa da su umjesto balvanima i puškama svoja prava tražili mirnim putem. Tuđman nije znao ni što s Hrvatima koji mu nisu odgovarali. Problem mirnih i nezadovoljnih Srba bio bi nerješiv i njemu i onom norvalovsko ustaško-udbaškom roju koji je vjerno zujao iza njega. O tome Milanović i Plenković, ljudi lažnih biografija, neće reći ni riječ.Naravno i da je Milošević htio etnički čiste prostore. Po mogućnosti što bliže Zagrebu, ali ako ne ide, dobra je i Banja Luka. Likvidacije, klanja, progoni, strijeljanja, granatiranja bili su samo sredstvo realizacije politike koja je htjela prostor, širinu, što veću državnu tvorevinu za zadovoljenje kolektivnih fantazija, ali i osobnih diktatorskih želja. S vojnim i udbaškim eskadronima smrti sam se sebi činio nepobjedivim. Kada se ispostavilo da se prešao, reducirao je planove. Na kraju je izdahnuo u uskoj haškoj ćeliji. Zlo proizvedeno pod njegovom vlašću i dalje živo. Štoviše, vodi Srbiju. Zato Vučić i Dačić o njemu šute. Progovore li o zlu, govorit će o sebi.Kolovoz bez podsjećanja na rat bio bi neobičanDva i pol desetljeća nakon teških ratova hrvatsko i srpsko vodstvo svake godine u kolovozu spremno uskaču u maskirnu retoriku, izvlače, kako gdje i kako tko, teški trijumfalizam i povrijeđenost pa ih ispaljuju prema drugoj strani. Kad bi hrvatski i srpski vladari nekom magijom ostali bez prava na ratne reminiscencije i raspirivanje pripadajućih nacionalnih strasti, dobili bismo sasvim neobičan kolovoz. No osmi mjesec bez srpskog žrtvoslovnog patosa, nijemog prema nesrpskim patnjama, i bez hrvatskog kičastog trijumfalizma, nezainteresiranog za tragediju poraženih, ove generacije teško da će dočekati.Dan prije 5. kolovoza Vučić je u Beogradu primio Dodika. Bosanski velikosrbin, jako nervozan što je u Bosni i Hercegovini zabranjeno negiranje srebreničkog genocida, našao je u beogradskom velikosrbinu srodnu dušu i mnogo razumijevanja. Potom su zajedno oplakali Srbe prognane iz Hrvatske. Bude li na Vučićevu mjestu jednom sjedila osoba spremna za izražavanje pijeteta prema svim stradalima u ratu i bude li Hrvatsku vodio netko - ne Plenković ili Milanović - s ljudskim, a ne politikantskim refleksima, činit će se da su Hrvati i Srbi ratove počeli doživljavati kao opomene. Ne kao nadahnuća.Dotad, nastavlja se po starom.Dvadeset i šest godina kasnije, Hrvati i Srbi nisu se puno opametili. Samo su slabije naoružani", navodi se u tekstu.BONUS VIDEO - Dok je delio odlikovanja Milanoviću stvari ispadale iz ruku

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=milovanovicodlikujegeneraleik-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2252502"]***Pratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagram