Foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

Već prvo košarkaško okupljanje "orlova" probudilo je emociju na Akropolis kup, stvorivši sve veće nestrpljenje da na red dođu zvanične utakmice.

PROČITAJTE JOŠ

Koga nema, bez njega se može i mora, pa posle otkaza Nikole Jokića svu pažnju treba usmeriti na momke koji su rešili da se odazovu pozovu Igora Kokoškova.

Iza mnogih momaka su naporne sezone, povrede, turbulencije, ali su se u većini odazvali, a Vasilije Micić priključiće se posle Akropolis kupa.

Njegove reči iz gostovanja u „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ bude najlepšu košarkašku emociju i podsećaju na čuveni citat Živojina Mišića – „Jedan koji hoće uvek je jači od dvojice koji moraju“.

Taj citat bio je moto tokom prethodnih uspeha reprezentacije pod vođstvom Aleksandra Đorđevića, kada su osvojeno evropsko, svetsko i olimpijsko srebro.

„Meni grb znači puno, igranje za reprezentaciju… Sve naše legende su izgradile ime kroz reprezentaciju, klupska košarka brže ispari, iako su tu titule, poput ove, lepe da ih imaš u vitrini. Svaka medalja sa reprezentacijom je i lepša i draža. Ja od 16. godine igram za reprezentaciju i nikad nisam imao problem da se odazovem, niti sam ikad imao u glavi da kažem ‘ne’. Ja samo odem. To je to, javim se, tu sam. Ali realnost je da su prenaporne sezone i ko želi da odmori neku godinu, to je legitimno. Telo daje signale, ali ja sam rekao, dok mogu da iznesem, igraću, volim da igram, volim da vidim drugare, mi smo ta generacija nadolazeća i noseća, ja sam tu miran i ne pravim pompu, moja odluka i tako gledam“, kratak je i jasan bio Micić.

Pamte se slučajevi da je Nikola Kalinić dolazio povređen u Istanbul da bodri „orlove“, Miloš Teodosić se pridruživao i dolazio da bude uz ekipu kad je i njega povreda sprečila da bude na parketu.

Marko Simonović je zbog prijateljske utakmice u Grčkoj sa reprezentacijom propustio rođenje deteta, a potez Vasilija Micića, koji je 2019. otišao na Svetsko prvenstvo i igrao uprkos teškoj bolesti i smrti majke, i dalje izaziva veliko divljenje među navijačima i ljubiteljima košarke.

Jelena Bruks (devojačko Milovanović) upisala se u istoriju košarke, pošto je tri i po meseca posle porođaja sa reprezentacijom osvojila bronzu na Evropskom prvenstvu.

Trenirala je tokom trudnoće i odmarala u osmom mesecu, imala je dobro vođenu trudnoću i pravu podršku lekara, a kao kapiten, doživela je najlepši trenutak karijere da svom detetu podari medalju.

Svi su se uklopili u filozofiju koju je negovao Aleksandar Đorđević i u kojoj reprezentacija nije skup najboljih igrača, već skup onih koji najbolje igraju zajedno. Zato je i bilo neprijatno čitati nepristojne komentare o Štimcu i Birčeviću, momcima koji su Srbiji doneli olimpijsko, evropsko i svetsko srebro.

U Kinu smo otišli sa Jokićem i nismo se proslavili, ovaj put, odlučio je da ne igra i možda je i bolje i poštenije ne računati na igrača koji bi mogao nedostatkom elana da utiče na svlačionicu, a očekivalo bi se da se igra oko njega „vrti“.

U senci očekivanja srpske javnosti od MVP-ja NBA lige, kao da je zaboravljeno da je već decenijski lider ovog tima Miloš Teodosić, da mu je produžena ruka Bogdan Bogdanović, i da obojica godinama potvrđuju da stoje iza Micićevih reči sa početka teksta.

Ostaje žal samo što 26-godišnji MVP NBA lige, u najzrelijim igračkim godinama, nije našao za shodno da selektora obavesti o svojoj odluci, i što otac mora da ga pravda preko medija.

Za tako nečim nema potrebe, Jokić zaista nikom nije ništa dužan. Samo je šteta što nema „ubilački“ instinkt Luke Dončića, Bogdana Bogdanovića i igrača sličnog mentaliteta. Onda bi tek potpuno „zaokružio“ bajku o momku koji uživa da se igra košarke.

Ovako, napravio je uslugu 12. momku koji će „goreti“ od želje da čuje svoju himnu u Tokiju.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare