Dejana Stošić Foto: Vladislav Mitić/Nova.rs

Portal Nova.rs za praznike svojim čitaocima poklanja 40 autorskih tekstova koji predstavljaju aktuelna i analitična ili intimna i ispovedna zapažanja o godini koja je (skoro u potpunosti) iza nas. Ili o ljubavi. Ima ih i o aktivizmu, savremenicima, društvenoj odgovornosti, strasti. Ili o životu generalno. Temu smo im predstavili kao slobodnu, a pristup je njihov lični. I reči su sasvim njihove. Pišu ih naši sagovornici, saradnici, kolumnisti, prijatelji i urednici portala i novine "Nova". Ovaj konkretno piše Dejana Stošić, aktivistkinja.

Krajem godine uvek volim da reflektujem šta mi se sve desilo, šta je moglo bolje, drugačije. Najvažnije šta sam naučila, a šta još moram da učim. Ove godine naučila sam lekciju o dve nade, jednoj koja mi je bila sve na svetu, koja me je odgajila, naučila da mesim, da razmišljam, da budem uporna i jaka, mojoj nana Nadi, koje više nema. Druga lekcija je o nadi koja izumire, koja se bori, ali nestaje. Nju možemo da spasimo, ona nam je neophodna, jer kada nju sahranimo sahranili smo sebe.

Ja sam Dejana, za javnost Dexi, za internet Mala Vranjanka. Edukatorka, aktivistkinja, neki bi rekli drugosrbijanka, ja sam osoba sa 24 godine koja je jugonostalgična iako se Juga raspala pre nego što se rodila.

Dejana Stošić; Foto: Vladislav Mitić/Nova.rs

Radim sa i za mlade, bavim se temama, pre svega, prevencije nasilja nad ženama, a onda i rodne ravnopravnosti i demokratije ili, jednostavnije, bavim se politikom. Ne stranačkom, bavim se životnom politikom da se ona ne bi bavila mnome i temama koje volim.

Kada me je Ana Kalaba pozvala da napišem tekst i rekla da mogu da pišem o bilo čemu; o pokretu #NisamPrijavila koji sam inicirala gde je više od 21.000 žena za samo tri dana podelilo priče o seksualnom nasilju koje su pretrpele, a nisu prijavile policiji, često nisu nikome ni rekle. O mladima, o tome kako je biti devojka u maloj sredini kao što je Vranje; I borbi. Na kraju, rešila sam da pišem o onome što spaja sve to, taman podsetnik za početak jedne Nove godine za koju se nadamo da će biti bolja nego prethodna.

Da li ste nekada svome detetu rekli „uči školu i beži“? Ili ste za nekoga ko je otišao u drugu zemlju rekli „ma spasio se, snašao se“? Da li baš vi tražite ponudu da radite u nekoj Nemačkoj, Francuskoj, Švedskoj ili drugoj uspešnoj državi? Da li ste jedan/a od onih koji kažu da jedan glas ništa ne menja pa onda i ne izađete da glasate?

Pročitajte još:

Ako jeste, žao mi je. Žao mi je što vam je neko ubio nadu da stvari ovde mogu biti bolje, da ste vi važni, da ste vi promena, da se vi pitate, da ste baš vi bitni državi i društvu. A još više mi je žao što to prebacujete svojoj deci i unucima.

Ja sam odrasla sa rečenicama poput: „Idi odavde biće ti bolje“; „Idi odavde, ova država nije za tebe“; „Završi školu pa beži, nećeš ti ovde da se uklopiš“. Nekako se očekuje da odemo, bez borbe, bez vatre, kao da nam ovde nije park u kojem smo se prvi put poljubili, porodica, prijatelji i dom.

Ne prođe ni dan da se ne zapitam zašto ne odem, šta ja i dalje tražim ovde, ja koja sam ateistkinja, koja sam biseksualka, koja se borim za ljudska prava, ja koja ne mogu da shvatim da neko navija za rat i prolivanje krvi. Ja koja mislim da se u Srebrenici desio genocid, da je Ratko Mladić ratni zločinac i naježim se svaki put kada vidim neki njegov grafit ili čujem veličanje, a on je bukvalno organizovao kolektivno ubistvo 8.372 osobe i proterivanje ko zna koliko njih. Ja koja mislim da LGBTQ osobe treba da imaju sva prava i da je najveći problem naše zemlje što smo politički nepismena nacija pa imamo 30 godina iste ljude koji se, manje – više, vrte u krug dok samo pune sopstvene džepove i kao pokvarene ploče od jednog do drugog izbornog ciklusa ponavljaju ista obećanja. O kupovini jeftinih političkih poena, spinovima, satelit strankama, političarima kojima je jedini problem to što nisu vlast i šatro aktivistima koji se bore samo za teme koje su popularne kako bi jednog dana, vrlo brzo to presipali u političke poene, a politički su braća – nacionalisti i desničari. Među njima nema patriota, žao mi je, ali pravih patriota u Srbiji ima jako malo, kada bi ih imalo više bilo bi nam mnogo bolje. Patriota glasa, patriota se bori, patrioti je stalo do ljudi i do budućnosti zemlje, ljudi koji žive u prošlosti ne mogu imati svetlu budućnost a pogotovo države.

Uskoro završavam, obećavam, znam da nam je teško da čitamo duge tekstove i da ih retko ko i čita.

Zašto pričam o nadi? Nada nas pokreće, nada nas vuče napred, nada nam govori da uvek može bolje. Ja sam jednu svoju Nadu izgubila prerano, sa nedovoljno razgovora, sa milion pitanja na koja neću nikad dobiti odgovor. Bez mogućnosti da je pozovem i pitam kako je, da mi za Božić da par čarapa i da me kod kuće sačeka topla čorbica i krofne. Da sam uvek mislila da ima još vremena, da može da sačeka, samo još ovaj projekat, samo još ovaj posao, još ovaj ispit. A vreme ide, ono ne čeka nas, „život je ono što što nam se desi dok pravimo planove“ kažu ljudi i u pravu su. Ove godine naučila sam da volim, budem voljena i izgubim one koje volim.

Zbog toga vam želim da u Novoj godini imate više vremena da živite, a ne da preživljavate, da radite stvari koje volite i budete sa onima koje volite. Da više vremena provodite sa roditeljima, a posebno sa bakama i dekama. Da znate da vredite i da niste sami. Da ne čekate pravi trenutak već da ga stvorite i da se borite. Da može bolje. Da može drugačije. Da, promene su moguće, ali one zavise od nas. Niko neće umesto nas da nam očisti kuću i izbaci đubre, a naša kuća je sada deponija u kojoj se slave oni koji najviše smrde i zagađuju.

U Novoj godini vam želim da imate nadu.

***

Bonus video: Podcast „Život na srpskom“ – Jelena Riznić

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare