Foto: Promo

“Jutra u Meksiku”, “Otpor”, “Ričard Gir je bio ovde”, “Ožiljak”, "Usta puna zemlje", “Masovna psihologija fašizma”...

Piše: Marija Nenezić

Marija Nenezić, Foto: Privatna arhiva

Čini mi se da ne postoji čovek na planeti Zemlji koji u poslednjih godinu dana nije bio pomalo filozof, ili zamišljen nad pitanjima Početka i Kraja a razlog za to ne treba posebno apostrofirati.

“Jutra u Meksiku”, D. H. Lorens

Jutra u Meksiku, D. H. Lorens, Foto: Promo

“Asteci kažu da će ovaj svet, našeg Sunca, biti razoren iznutra, zemljotresima. A šta će onda biti, u drugoj dimenziji, umesto nas?“ zapitao se u svom eseju Karasmin i papagaji autor Ljubavnika ledi Četerli, D. H. Lorens.

On je dvadesetih godina prošlog veka boravio u Meksiku sa suprugom Fridom i taj boravak rezultovao je zbirkom putopisnih eseja Jutra u Meksiku. Knjigu je kod nas objavila izdavačka kuća Gradac i ona je savršen primer tanke granice izmedju esejističkog intelektualnog promišljanja i literarne, umetničke prakse kojoj je svojstvena intuicija i imaginacija. Jutra u Meksiku su upravo spoj ta dva postupka. Preciznog posmatranja fizičkih karakteristika jedne zemlje, njenih običajnih rituala i ljudi i literarnog opisa pa ljudi koje je Lorens upoznavao tokom boravka u Meksiku u njegovoj interpretaciji postaju književni junaci a njegov boravak osnova za skoro romanesknu priču.

“Otpor”, Ernesto Sabato

Otpor, Ernesto Sabato, Foto: Promo

Ernesto Sabato, autor svega tri romana, Tunel, O junacima i grobovima i Abadon anđeo uništenja potvrdio je da broj bibliografskih jedinica nije merilo uspeha. Ta tri romana lansirali su ga u orbitu slavnih ali je Sabato takođe pisao i eseje. 2000. napisao je Otpor. Vredelo bi danas se podsetiti te obimom nevelike knjige ali prilično znakovite kada je reč o već pominjanim pitanjima „prvih i poslednjih“ stvari.

“Ričard Gir je bio ovde”, Tristan Halilaj

Ričard Gir je bio ovde, Tristan Halilaj, Foto: Promo

Priče albanskog glumca Tristana Halilaja pokazuju kako minimalizam u književnosti može postići maksimalni učinak. Halilaj je na engleskom napisao svoju prvu pripovednu zbirku, onda je urednik Fabrike knjiga Dejan Ilić preveo na srpski i mi od skoro možemo da čitamo zbirku Ričard Gir je bio ovde. Savremeni svet nasilja, predrasuda i nerazumevanja transformisao se kod Halilaja u osobenu književnu formu u kojoj dijaloško dominira nad narativnim i pripovednim a naoko jednostavan tok zbivanja zapravo je šifrirana poruka čitaocima.

“Ožiljak”, Sara Mesa

Ožiljak, Sara Mesa, Foto: Promo

Izdavačka kuća Clio nedavno je objavila roman Ožiljak. Autorka, španska spisateljica Sara Mesa, nedavno je boravila u Beogradu i u jednom intervjuu je izjavila “Normalnost je ono što se uklapa u normu, reč je o apstraktnom konceptu prema kojem treba da se odnosimo oprezno, kako nas ne bi uništio.“ Rekla bih da je s pravom to izjavila i delimično objasnila postupak koji je primenila u ovom odličnom romanu. Naizgled jedna bizarna priča između dvoje ljudi koja, prema svim uzusima opšteprihvaćenog shvatanja pojma normalnog, ne zaslužije odobravanje i pre bi se moglo reći da izaziva začudnost, ustvari kroz taj ekscesni odnos markira sve ekscesne situacije savremenog sveta, a ima ih mnogo.

“Usta puna zemlje”, Branimir Šćepanović

Foto: Promo

Od oslobođene mržnje sveta nema se kuda pobeći, parafraza je jedne rečenice romana Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića. Radnja tog kratkog romana odvija se u jednom danu. Život i smrt, pitanje smisleno provedenog života, odnos prema drugima kao na klackalici izmedju razumevanja i nerazumevanja, poverenja i nepoverenja, kada u drugom vidimo naizmenično prijateljsko i neprijateljsko, ispunjeno mržnjom osećanje, bekstvo od drugog i potera za drugim.

Sve to je Šćepanović predstavio u slici jednog bekstva i jedne potere, zapravo bezrazložne ali potrebne da bi se osetila ljubav i mržnja, smena nade i beznadja. Kratak, efektan roman, u poetskoj slici spoj dogadjajnog i meditativnog. I kada smrt na kraju nastupi, i ostane samo telesna ljuštura „sa ustima punim zemlje“ a „širom otvorene plave oči neosetljive i za bleštavu svetlost sunca“ biće to za druge, tajna! Ostaće večito u sferi filozofskih i poetičkih rasprava pitanje delotvornosti umetničke imaginacije i veze izmedju umetnikovog nesvesnog koje projektuje u delo koje piše i vlastitog realnog života ali sada, na vest o smrti pisca Branimira Šćepanovića, nemoguće je ne zapitati se ponovo o misteriji te veze.

“Masovna psihologija fašizma”, Vilhelm Rajh

Masovna psihologija fašizma, Vilhelm Rajh, Foto: Promo

U godini u kojoj je Hitler postao kancelar Nemačke, 1933. pojavila se knjiga psihologa i psihoanalitičara Vilhelma Rajha Masovna psihologija fašizma. Jedna od ključnih sintagmi je “subjektivni faktor istorije“. Za Rajha nije važna psihotična Hitlerova ličnost već pitanje zašto mase podržavaju takvu ličnost i u odgovoru ukazuje na društvene inhibirajuće mehanizme koji su “upisani“ u tradicionalno buržoasko društvo koje od pojedinca čini podanika zavisnog od Vođe/Oca te bi se pre nego na pitanje šta nije u redu s Vođom trebalo pozabaviti pitanjem šta nije u redu s masom, pod uslovom, naravno, da je spremna na proces samoosvešćivanja.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar