Selma Spahić za Nova.rs: Kad se uguši kritička misao, kapitulirali smo

Kulturno je uvijek političko. Ne postoji umjetnost van konteksta društva i vremena u kojem se stvara, ma kako eskapistička bila, uvijek je refleksija trenutka i prostora i tako je i posmatram. Ako se pozorište može iskoristiti kao propagandni aparat za velike državne narative i veličanje u našim slučajevima nacionalnih vrijednosti, iskoristit će se ako je korektivno prema sredini. Represivni sistem koji se predstavlja za demokratski će ga pokušati ignorisati, ako je preglasno, onda ušutkati. I tako je oduvijek, priča za Nova.rs Selma Spahić, jedna od najuspešnijih rediteljki iz regiona.

Nekadašnja umetnička direktorka i selektorka Internacionalnog teatarskog festivala MESS, stručna saradnica na Akademiji na kojoj je završila studije, trenutno režira komad "Kao i sve slobodne djevojke" po tekstu Tanje Šljivar i to je njen prvi angažman u Ateljeu 212. Premijera je zakazana za 21. oktobar.- Dramaturg Dimitrije Kokanov me je prije nekoliko godina pozvao i rekao da bi iz Ateljea 212 voljeli da dođem i odmah sam pristala. Izuzetno cijenim repertoarsku posvećenost savremenom dramskom tekstu, i bilo mi je drago da se vratim da radim u Beogradu.Predstava "Kao i sve slobodne djevojke", kako je najavljeno, istražuje društveni fenomen kada je sedam trinaestogodišnjih devojčica u BiH zatrudnelo na školskoj ekskurziji.- Sekundarno je da li se taj događaj zaista dogodio ili nije, ono što znamo jeste da je Nacionalni koordinator za reproduktivno zdravlje, čija funkcija sama po sebi mnogo govori o društvu, izjavio da se to desilo. Nakon toga su brojni svjetski mediji prenijeli tu vijest. Naravno, zapadnim medijima je činjenica da na Balkanu djevojčice zatrudnjuju kolektivno bila odličan povod za kolonijani ton u tekstovima, a senzacionalizam lokalnih medija imao je za cilj da podigne paniku o epidemiji seksualnih odnosa među maloljetnicima. Šanse da su se trudnoće zaista dogodile su minimalne, ali činjenica da je žensko tijelo, specifično djevojačko dijelo iskorišteno kao alat za represiju i kontrolu dječije seksualnosti je tu najvažnija.

Koje su sve važne tačke, nivoi kojima se ona bavi?- Tanjin tekst uzima tako pametnu tačku gledišta, da me to iznova svakog dana u radu fascinira. U našim početnim razgovorima pričale smo o tome da zapravo ni ona ni ja koje smo nekada bile tinejdžerke, niko od nas u predstavi, ne zna šta znači imati trinaest godina danas i biti djevojka. To znaju samo djevojke koje sada imaju trinaest, koje nam nikada do kraja neće odgovoriti na pitanja, što je apsolutno njihovo pravo i što podržavamo. Tako da ona, kao autorica drame kroz tekst ni ne tvrdi da to zna, ne upisuje svoje predodžbe o tinejdžerstvu u strogo formirane karaktere klasičnog dramskog teksta.Kako uspeva u tom naumu?- Ona glas daje djevojkama onoliko koliko iz odrasle feminističke pozicije može, i njih sedam, svaka iz svog ugla govore o svom iskustvu. Ti monolozi su pouzdani koliko su pouzdana i naša sjećanja ili naši doživljaji događaja, oni su subjektivni, nedosljedni, oštri, pretjerani, duhoviti, istiniti ili neistiniti, poetski, romantizirani, sve to zajedno. To je kao postupak za dramu izrazito posebno i jako teško za izvesti i na papiru i na sceni. Pri tome, tekst kombinira beskrajno duhovit djevojački diskurs sa teorijskim tekstovima, citatima sa društvenih medija i referencama iz pop kulture.

Tema je izuzetno aktuelna.- Nažalost, ne može biti aktuelniji trenutak za ovaj tekst. Od Amerike, preko Mađarske, Poljske, Italije, pa sve do naših prostora, tema abortusa ponovo je u epicentru političkih programa, prava za koja su se žene borile decenijama preko noći se ukidaju ili dovode u pitanje. Ja uvijek zamišljam patrijarhat kako sikće da želi da nas veže u konopce, silno bi volio, čini se, da nas opet pali na lomačama, da mu je da se sveti za to što smo ikad izborile pravo glasa i izašle iz kuhinje i odmakle se od svoje dužnosti da prisilno budemo vreće za reprodukciju. Ali osjećam ogromnu snagu u ženskoj solidarnosti i hrabrosti. Samo pogledajte, u Beogradu se dešavaju jako važni protesti ispred redakcije Informera, najavljeni su protesti protiv femicida u BiH ove sedmice, sedmicama svjedočimo nevjerovatnoj snazi žena i djevojaka u Iranu koje rizikuju život za slobodu da odlučuju o sebi i svom tijelu.Vaš angažman je naišao na negodovanje jednog domaćeg medija. I to ne samo vaš, nego još dvojice sarajevskih reditelja. Ipak, još jače su na to reagovale vaše kolege.- Ta profesionalna solidarnost je nezamjenjiva, znači da ne stojiš sam u bilo čemu, i odmah je sve lakše. Bilo mi je izuzetno važno što je Atelje 212, kao institucija koja me angažirala, na čelu sa direktorom Novicom Antićem, stala u moju zaštitu. Nas je cijeli taj događaj poremetio u procesu rada na desetak minuta, popričali smo o svemu i nastavili raditi probu. Što se mene tiče, sve je jednostavno, dok god postoji kritička umjetnost postoji i nada u slobodno društvo. Jednom kada se uguši kritička misao, kapitulirali smo. Implicirati da se ne može kritizirati društvo u kojem radiš teatar, bilo ono tvoje ili ono u koje dolaziš da radiš, mada je ovo za mene sve jedinstven kulturni prostor, znači reći da teatar treba da bude poslušan, da bi postojao. Dobro pozorište nikad nije bilo poslušno, i dokle imam priliku da ga radim, nadam se da ni moje neće nikada biti.

U kakvom raspoloženju dočekujete premijeru?- Proces rada je intenzivan, u završnoj smo fazi, sada sve ono što smo radili u intimi probne sale, sa samo uskim timom saradnika i saradnica izlazi na veliku scenu i dolaze svi elementi scenografije, kostima, videa, muzike i svjetla. Jako volim tu fazu, jer smo kao djeca kojima stigne igračka, svi smo preko mjesec dana zamišljali kako će izgledati predstava i govorili: ovdje se sada pojavi grad ili tu je sada bazen i sada se sve to fizički pojavljuje u prostoru. Sada smišljamo šta sve još može da se uradi da nadogradimo ono što smo napravili. Bavimo se toliko lijepim poslom, u kojem postoji mit da dobar rezultat izlazi iz mučnog rada, stroge hijerarhije i konflikta, a to stvarno nije tačno i sretna sam da se taj mit postepeno razbija.Kako ocenjujete pozorišnu umetnost u regionu?- Pozorišne tendencije dolaze, kao i u svakoj umjetnosti, u talasima. Imali smo veliki talas dokumentarnog pozorišta koje se suočavalo sa recentnom prošlošću, sada mi se čini da dolazi generacija koja pomjera granice teatarskog jezika i hrabro ispituje formu. Sudeći po pobjednicima ovogodišnjeg BITEF-a i MESS-a, predstavama "Solo" i "Ana Karenjina", regija ima svjetska rediteljska imena nove generacije. To mi je beskrajno uzbudljivo, naročito zato što radim na Akademiji scenskih umjetnosti i jedva čekam da i studenti koji sada završavaju ili studiraju, donesu svoju estetiku na scene. Mislim da estetski dijalog između generacija neophodna stvar, i da je u raznovrsnosti najveće bogatstvo za teatarsku scenu. Ovo govorim imajući u vidu da većina institucija u regiji i dalje, nažalost, ide linijom manjeg otpora i ne želi da rizikuje, a nezavisna scena je svuda i uvijek premalo sistemski podržana. Nadam da će se institucije jako otvoriti za nove teatarske tendencije i omogućiti nove modele produkcije. U tom smislu se u Sarajevu dešavaju pozitivne promjene u više pozorišta i imam osjećaj da dolaze jako zanimljive teatarske godine.

Nedavno ste bili članica žirija BITEF-a. Po čemu ćete ga pamtiti?- Volim BITEF i lično i profesionalno, pored toga što sam vezana za tu kuću jer sam tamo režirala. Bila mi je čast biti dijelom ovogodišnjeg žirija i pratiti sve predstave, koje su bile jako raznovrsne, dramaturški izvrsno odabrane i složene, protkane istom temom na potpuno različite načine, od plesnih, preko dokumentarnih i autorskih projekata do razvijenog dramskog teatra. Pamtit ću ga po zaraznoj slobodi i hrabrosti autora i naročito autorica, od Nine Rajić Kranjac do Maje Pelević i Olge Dimitrijević.Koji je vaš naredni projekat?- U decembru počinjem "Idiota" F.M. Dostojevskog u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Jako se radujem, materijal mi je skoro neuhvatljiv, taman pomislim da sam otključala put i idući dan se on zatvori, a otvori neki drugi. Bit će izazovno, rad sa više od dvadeset divnih glumaca i glumica i otkrivanje svijeta tog romana na sceni.

Sjajna atmosfera u Ateljeu 212- Predstava "Kao i sve slobodne djevojke" zamišljena je kao putovanje kroz sedam različitih svjetova, iznenađujućih iz slike u sliku, u čemu se nadamo da smo uspjeli, prateći naznake koje nam Tanja misteriozno ostavlja u tekstu. Ansambl predstave čine Milica Mihajlović, Ana Mandić, Jelena Stupljanin, Ermin Bravo, Marko Grabež i Marta Bjelica, šest potpuno različitih, fantastičnih glumica i glumaca, za koje imam sreću da su i dobri ljudi i da se lijepo slažemo. Oduvijek mi je bilo esencijalno da imam lijepu atmosferu u radu i da s radošću dolazimo na probe, a nakon pandemije to mi je postalo još bitnije. Autorski tim čine koreografkinja Ana Dubljević, scenografkinja Zorana Petrov, kostimografkinja Selena Orb, kompozitor Draško Adžić i dramaturg Dimitrije Kokanov. Video je snimala Staša Bukumirović, sa nama je i lektor Dejan Sredojević, kao i cijeli tim Ateljea.