Začujem vrisku i vidim strašnu pometnju u dvorištu Vlade. Projurivši na svega par metara od moje glave, automobil s uključenom rotacijom nekog je niz Kneza Miloša odvezao ka Kliničkom centru. Na grad se, poput teškog, sveprožimajućeg oblaka, spustio nestvarni muk, opisuje Nebojša Milenković u knjizi "Savršen antitalenat za sreću".
Roman „Savršen antitalenat za sreću“ je višeslojna priča koja teme ljubavi, braka, preljube, seksa, masturbacije, straha od samoće i napuštanja – ali i lične i kolektivne tabue – osvetljava iz
različitih vizura, pa je i čitalac, umesto da se opredeljuje, motivisan da prihvati i razume. Smeštajući radnju u period od početka opsade Sarajeva do 12. marta 2003. godine, kada je ubijen premijer Zoran Đinđić, i povezujući ove događaje, Milenković piše o malom čoveku koji se, mimo svoje volje, našao u epicentru istorijskih lomova.
„Politička alegorija sa seksualnim punjenjem, mogao bi biti odličan podnaslov drugog romana proznog pisca i istoričara umetnosti Nebojše Milenkovića koji je neknjiževnoj javnosti dobro znan i kao građanski aktivista“, napisala je u svojoj recenziji Vladislava Gordić Petković za Nova.rs, dok je pisac Dragan Velikić, govoreći o romanu, ocenio da je najveća vrednost knjige „veština pisca da životne priče svojih junaka ukomponuje u istorijsko vreme, da njihovu stvarnost upiše na fonu jedne epohe kojoj i sami pripadamo – tako fikcija postaje fakcija o dobu koje i čitalac poznaje iz vlastitog iskustva“.
Na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića Nova.rs, ljubaznošću autora, donosi odlomak pod nazivom „Sarajevski rat konačno je završen“ iz romana Nebojše Milenkovića „Savršen antitalenat za sreću„, koji je objavila Akademska knjiga:
Ništa nije varljivo i nepouzdano kao vječnost. Kako velike, istorijske, tako one i male vječnosti, što nas svakodnevno lupaju po glavi. Nismo li dovoljno oprezni, već na prvom uglu zaskoče nas nekakve okolnosti. Uprkos vrevi i nervozi, Beograd doživljavam kao pravi grad tek otkad je mama, „na koji mjesec, dok je depresija ne prođe“, otputovala kod tetke u San Francisko. Poput mnogih Sarajki koje su izlaz iz bizarnih svakodnevica potražile udajom za strance – i tetka je u Americi završila udajom za teču Henrija, dobrodušnog i prepoštenog ljekara američke reprezentacije, kog je upoznala u vrijeme zimske Olimpijade. Tad sam još bila sasvim mala, i svega se tek maglovito sjećam, ali mi je mama godinama, svečanim tonom, saopštavala kako se „njena mlađa sestra nije udala tako što je okapavala ispred Holidej Ina“ ili, „ne daj bože, kampovala oko hotelskog kompleksa na Ilidži“, već ju je, „kao jednu od rijetkih Sarajki koja je engleski govorila bez bosanskog akcenta, teča prvi zapazio gledajući je na televiziji, tokom direktnih uključivanja u programe stranih agencija“. Opsjedao ju je nedjeljama, čak i pošto je Olimpijada bila davno gotova, dok naposljetku nije pristala da sa njim izađe na piće. Ako je prije Olimpijade Sarajevo važilo za grad s najljepšim ženama – poslije nje, i na tom će mu planu trebati vijekovi da se oporavi. Postoje teorije po kojima je i sam rat izbio zbog dramatičnog deficita lijepih žena – koje su održavale neophodnu stabilnost i balans. Ako u društvenom, medijskom i ekonomskom smislu Olimpijada predstavlja zenit sarajevske slave – već u prvim danima nakon nje otpočelo je doba dekadencije, koje neminovno uslijedi nakon razdoblja najvećih uspjeha. Grad je godinama živio isključivo od sjećanja na svoju slavnu prošlost. S maminim odlaskom, kako bih ublažila osjećaj nedostajanja, krenula sam da otključavam Beograd. Kvart po kvart. Ulicu po ulicu. Navikavajući se na njegov ritam. Puštajući da mi uđe u krvotok. Ritmovima grada saobražavala sam vlastito disanje. Ne znam ima li to veze s činjenicom da se sve češće viđam s Igorom – tek, jedan grad počnete doživljavati kao svoj onda kad se u njemu pojavi neko ko vam je odistinski važan. Tad iznimno bitnom postane činjenica da je On baš tu rođen, da ga je Beograd oblikovao i formirao. Važno vam je što se krećete istim ulicama. Dišete isti vazduh… U arheologiji svakodnevice – poput neočekivanih vidikovaca s kojih puca pogled dokle vam doseže vid, do kojih se penješ satima, ali ih potom nikad ne zaboraviš – nizala su se omiljena mjesta. Umnožavali intimni punktovi na vječno pulsirajućoj mapi grada. Zajedno smo otkrivali skrivene kutke Kalemegdanske tvrđave, satima sjedjeli u Tašmajdanskom parku, kafenisali u Znaku pitanja ili po skrovitim kafićima Donjeg Dorćola, šetali Zemunski kejom, peli se na Gardoš i jeli po idiličnim restoranima na obali Dunava blizu Kapetanije. Upijali smo vanvremenski mir Senjaka i skupa posustajali pred poslovičnom rastrzanošću Novog Beograda. Zgražavala nas je megalomanska razmetljivost Hrama Svetog Save i uzbuđivala gospodstvena spontanost zgrade Narodne biblioteke… Sve u vezi s Igorom od početka je bilo tako fragilno, nestabilno, bez prave ljubavničke prisnosti i obećavajuće iluzije trajanja. Postajala sam svjesnija da je dovoljna nespretno izgovorena riječ. Suvišan pokret ili gest za koji nije pravo vrijeme – pa da se sve raspadne. Uzbuđivala me njegova dirljiva nespretnost i nesnalaženje pred neizvjesnošću što se pred nama otvarala kao ambis. Ne znam je li to povezano s tugom ili hroničnim strahom od ostavljanja – otkad sam izašla iz Igorovog auta opsjeda me strah da bih od svega mogla poludjeti. Počela sam tripovati kako imam rak, sidu ili neki drugi smrtonosni virus. Osjećam kako mi se, dio po dio, organizam rastače iznutra. Nikog nisam tako olako pustila u život, i niko se u njemu nije pogubio beznadežnije nego on. Djeluje mi kako bi bilo bolje da ga nikad nisam upoznala. Da je za mene ostao pisac čija mi je knjiga pomogla da razriješim neke emotivne čvorove koje sam, uostalom, sama zapetljala. Prvo sam ga predugo čekala, onda se pojavio u najgorem mogućem trenutku. Kad nekog dugo čekate, za ispunjen odnos ne preostane vremena. Stopite se i naviknete na prazninu koju više ništa ne može popuniti. Tako vam je to kad ste nigdje. To jest: kad ste ja. Spolja glumim nedodirljivost – a zapravo prikrivam otvorene rane. Kad ulovim poglede koleginica, zavidljive zbog mog seksepila i tobožnje nezavisnosti – odmah se rastužim. Nad sobom i nad njima. U ovom vremenu frustriranih i nedojebanih muškaraca i žena najfrustriranija sam možda baš ja?! Zavidjeti meni isto je kao kad biste, recimo, zavidjeli čovjeku kom je amputirana noga ili nekome kom je upravo izgorjela kuća. Ne pitajte me kako ću dalje, pošto ne znam kako sam ni dovdje stigla. Ja svoj svijet ne gradim na iskustvima, već na trenutnim osjećajima. Tako i kroz život idem otvorena srca. Ljudima prilazim bez predrasuda, dajući im slobodu da me povrede. Ostvarujući prvi kontakt, najradije bih kriknula:
– Dođi, upoznaj me, ovo su moje rane…
Današnji svijet surovo je mjesto – u njemu najgore prolaze preosjetljivi. Istinski žalim što nemam neku kućicu u bosanskim brdima gdje bih se povremeno mogla osamiti i razgovarati samo s pticama i stvarima. Volim tišinu drveća i mir šume, koji se postepeno prelivaju na mene, blagotvorno djelujući na prenapregnute živce. U danima kad me to obuzme, ništa ne pomaže da smirim i presložim misli koliko besciljno bazanje gradom. Vođena simbolikom, za koju nemam racionalno pokriće, šetnju obično započnem u Sarajevskoj ulici. Kao što sam se pred rat znala otisnuti trolejbusima broj 101 i 103, koji su prolazili Zagrebačkom, uspostavljajući lične punktove na mapi Grada. Jednom je to bilo Ali-pašino polje, drugi put Mojmilo ili Dobrinja. Ako bih prešla Miljacku i na Marijinom dvoru uhvatila „tricu“ – stizala bih sve do Nedžarića i Stupa. Do tamo bih išla prevozom, a uvijek se vraćala pješice. Za razliku od vršnjaka čije su mete bili stari dio grada, baščaršijske uličice ili padinski dijelovi – svijet koji se otvarao preda mnom činio se širim. Nepreglednijim. Uvijek bi ostajala mogućnost da se ode dalje. Otkrije više… Mama oko svega, začudo, nije pravila drame. Strpljivo bi čekala, znajući da se, prije ili kasnije, moram vratiti. Ako ikad budem imala dijete, znaću da je pravi roditelj onaj koji umije prihvatiti djetinju ličnost – umjesto da izgara od želje da ga upodobljava i mijenja, saglasno sopstvenim projekcijama. Zato i ima toliko nesrećnih ljudi svuda oko nas, koji žive nečije tuđe, a ne vlastite živote. Toliko deponovane frustracije negdje mora da eksplodira. Moja putešestvija neočekivano su skončala danom u kom sam stigla čak do Ilidže – najdalje tačke do koje prevoz saobraća. Misleći kako sam nenamjerno zalutala, odande me kući vratila policija. Tad sam postala zvijezda Grbavice:
– Gospođo, morate voditi računa. Ne smijete puštati dijete da samo luta naokolo.
Činjenica da se niko od vršnjaka nije mogao pohvaliti time da ga je taksirala policija činila je da od ponosa rastem, poput balona napunjenog helijumom. Dok je policajac držao predavanje mami, koja se naočigled čitavog komšiluka nemušto preznojavala i crvenjela od stida, djelovalo mi je da bih mogla poletjeti. Odavao me osmijeh kakav, pokazaće vrijeme, u Sarajevu više neću imati… U Sarajevskoj ulici, izuzev imena, nema ničeg posebnog da se vidi, pa mi ni misli ne opterećuju suvišni djetalji koji bi me, umjesto ka unutra usmjerili ka spoljnim senzacijama. Kakva grozna ironija – ime najljepšeg grada dati jednoj od najružnijih ulica.
Sarajevo, kristalna sećanja
Sarajevo, od blata i snega
Otari mi inje sa očiju i čela
Izađi iz mene, izađi iz mene
Pusti oči da vide
Još ovaj put
Pusti uši da čuju
Još ovaj put
Sarajevo, Sarajevo,
Sa-ra-je-vo, Sa-ra-je-vo…
Volim da se popnem do bašte SKC-a, gdje popijem kafu, svratim do knjižare ili skontam kako uskoro ima super svirka. Nedavno baš slušala sam Disciplinu kičme. Toliko skoncentrisane energije na jednom mjestu odavno nisam doživjela. Oko jedan bih trebala da se nađem s Igorom. To će zasigurno biti naš posljednji susret. Kako samo priroda umije udesiti, unatoč unutarnjim lomovima, grad oko mene bio je nadrealno lijep. Spokojan. Tih… Tokom opsade Sarajeva nijedan ovako lijep, naizgled idiličan dan, nije ostao nezačinjen nekim stravičnim masakrom. Ništa nije opojnije od proljeća u martu. Kad vam se, još zgrčeno od zime, tijelo postepeno opušta, a koža podatno upija i najstidljivije zračke dugo čekanog sunca. Kad se, poput zmije iz košuljice, lagano izvlačimo iz slojevite zimske odjeće pa ulicom hodamo raskopčani, mada još u toplim jaknama. Dok sam se uspinjala Nemanjinom, negdje u blizini fijuknuo je pucanj. Snajperski. Sekundu potom za njim odmah i drugi. Prigušeno. Mučki. Mrak iz kog su doletjeli isuviše dobro poznajem, te sam stečenim refleksom zalijegla, glavom okrenuta ka betonu, tijelom posve prilijepljena uz asfalt. Sve mi se u sekundi vratilo: i zvuk sirena za uzbunu, i skamenjeni građani, i šok, i nevjerica, i mučnina, i nemoć, i napeto iščekivanje, i nada da će im ruka za tren zadrhtati…
– Šta se dešava u umu snajperiste u trenutku izvršenja zločina?
Kad se svjesno odriče dotadašnjih identiteta, prestajući da bude i suprug, i otac, i susjed, i vojnik, i sportista, i Srbin… Kad anulira sve razloge, opravdanja ili izgovore – jer činom povlačenja oroza navedeno postaje irelevantno.
– O čemu misli odlučujući da zauvijek bude upamćen samo kao ubica!?
– Dvoumi li se?
– Je li svjestan kako istovremeno ubija i sebe?
– Da li umirućem kroz mozak doista proleti cio život, i čemu ta okasnela statistika?
Gdje god se zaputim, čak i u snu, ti meci jednako me prate. Naslušala sam se priča kako u momentu kad te pogode ne osjetiš apsolutno ništa. Nikakvu bol. Samo čudnovatu toplinu od koje ti tijelo, iz sekunda u sekund, postaje tromije i teže. Zavisno od mjesta na kom je rana, najčešće nisi u stanju da se pomjeriš. Prvo sam počela zagledati noge. Mrdala prste svjesna da ih još osjećam. Odjednom shvatim kako mi je odvezana pertla i da nikako ne mogu da je vežem – niz desnu slabinu spuštao se oštar, sveprožimajući bol, koji me cijelu paralisao. Ima li ičeg banalnijeg no da umreš s odšniranom pertlom? Začujem vrisku i vidim strašnu pometnju u dvorištu Vlade. Projurivši na svega par metara od moje glave, automobil s uključenom rotacijom nekog je niz Kneza Miloša odvezao ka Kliničkom centru. Na grad se, poput teškog, sveprožimajućeg oblaka, spustio nestvarni muk – proistekao iz svijesti kako je ovaj put usmrćen neko zaista važan. I pored toga što nisam vidjela ulaznu ranu – znala sam da me je pogodio. Okidač je povučen i prosto sam se slomila, beživotno se pruživši po asfaltu ispred zdanja Vlade. Bez snage da napravim i najmanji pokret. Samo sam ležala i plakala. Ljudi su prilazili, naginjali se i uspaničeno pitali:
– Jeste li povređeni?
a onda, užasnuti onim što vide, žurno nastavljali dalje. U masi okupljenog svijeta tad se odnekud pojavi tata. Legne kraj mene, uhvati me za ruku, i došapne:
– Ne boj se ništa, sve će biti dobro… I bilo je.
Otad pa zanavijek sve će biti dobro. Uvijek je dobro kad je tata tu. Naposljetku, stigla je i hitna. Ničeg se više ne sjećam. Nakon što su čitavu deceniju besciljno letjeli naokolo – meci ispaljeni sa krova hotela Holidej In usmrtili su svoju posljednju žrtvu. Sarajevski rat konačno je završen.
Bonus video: Zašto je važno čitati
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar