Nova književna zvezda Dino Pešut: Beograd je okrutan grad, ali sjajan domaćin

Kultura 31. jul 202210:58 > 13:08
Podeli:
Dino Pešut Foto: Karla Jurić,Promo

Velika je sreća da smo razvili psihoterapiju pa nade ima. Naravno, nema lijeka za sve i svakoga. Dobiju se u životu i grozne priče, grozne biografije i strašne traume. Ali optimalno, ipak si možemo pomoći, kaže u intervjuu za Nova.rs, Dino Pešut, pisac knjige "Tatin sin" (Raštan).

Nova književna zvezda iz Hrvatske zove se Dino Pešut, i njegov poslednji roman „Tatin sin” predstavlja pravo osveženje na regionalnoj sceni. Izdavačka kuća Raštan je zaslužna za pojavljivanje Pešutovog romana i u Srbiji, a u Beogradu je nedavno održano i književno veče posvećeno mladom autoru. U svom drugom romanu, kroz arhetipsku priču o odnosu oca i sina, Dino Pešut otvara važne teme kao što su seksualni identiteti i život LGBT zajednice, klasne nejednakosti, položaj umetnika i intelektualaca. Beskompromisan, brz i ciničan, ovaj roman govori o generaciji mladih rođenih devedesetih godina, kojima društvo ne daje previše prilika.

Dino Pešut (1990, Sisak) po obrazovanju je dramaturg. Drame su mu izvođene u Hrvatskoj i inostranstvu. Šestostruki je dobitnik najznačajnijeg priznanja za dramsku književnost u Hrvatskoj, nagrade Marin Držić, kao i nagrade Hartefakt fonda i nagrade Deutschen Jugentheaterpreis.

Dino Pešut Foto: Neven Lipovac

Kako je došlo do knjige “Tatin sin”, kad ti se pojavila ideja, kako je sve krenulo?

- Iskreno, zaboravio sam. Od te ideje, ili skupa ideja je prošlo više od pet godina. Nekad te stvari dođu same od sebe, a nekad samo slijediš osjećaj da se sada s takvom temom možeš baviti. Možda je sve krenulo jednom pomalo tjeskobnom mišlju, što ako mi otac naglo oboli? Ono što znam je da sam vrlo brzo bio siguran kakva će biti forma romana, da će biti sastavljen od tih kratkih, intenzivnih poglavlja. Da sam znao koliko će to tražiti koncentracije i rada, možda bih propitao tu odluku. A ostalo se gradilo samo, nešto iz mašte, nešto je malo ponudio život.

Romani se dugo pišu, to je dug proces. Dugo se promišlja i živi, dugo se piše i prepravlja i onda još dugo treba da evo radim ovaj intervju. Putem se svašta promijeni. Ali eto, prije nekih šest, a možda više godina, ja sam negdje počeo promišljati odnose između očeva i sinova. Odnosi roditelj-dijete, u bilo kojoj kombinaciji, su nerijetko u centru kako književnosti tako i života.

Da li je ceo roman na neki način autofikcija?

- Pa ja nekako vidim da je sva književnost autofikcija. Ispisujemo ono što nas preokupira, o čemu razmišljamo i što promatramo. Uvijek mi je zanimljivo kome postavljamo ovo pitanje. I iz nekog razloga, češće ženama ili manjinskim glasovima/protagonistima. Kao da još uvijek jednu perspektivu držimo kao univerzalnu, a druge kao partikularna, osobna iskustva.

Ja prihvaćam svoj dio odgovornosti. Moja fikcija je bliska mome životu, ali Tatin sin nije ispisavanje moje autobiografije. Ipak, to je fikcija, neki kao da svijet, ispisan kroz mene, a ne nužno o meni. I svaki pisac za sebe traži preko koga, iz koje točke će opisivati ono o čemu želi pisati.

E sad, ipak se dogodio neki civilizacijski skok, mali pomak, da ta perspektiva može biti, kao u Tatinom sinu, kroz gej dečka, malo ciničnog hipstera (ako taj termin još uvijek postoji), iz radničke klase. On sa sobom onda cijelu galeriju likova, zanimljive i kompleksne žene, kao i neki novi ugao gledanja na pomalo grube, ali i nježne očeve.

Kakav je bio život u Berlinu i zašto si se vratio?

- U Berlin sam se odselio s 26 godina, vratio sam se 28. Imao sam tu snažnu želju da nekamo odem i nekako se pojavio Berlin kao opcija. Dobar dio te odluke je bila predrasuda i neka mladenačka ambicija, više nego što je to bio neki plan. Mislio sam da ću ostati godinu dana, ostao sam dvije. I život je bio sjajan. No s 26 svašta izgleda sjajno i mogao sam napraviti puno kompromisa. Naravno, to je svijet prije pandemije i taman prije nego što se kriza stanovanja proširila kao požar po cijeloj Europi. Ne znam kako je sada. Ali, proširila mi se mapa svijeta. Nagledao sam se sjajnog kazališta. I upoznao sam zanimljive ljude. Berlin je jedan mali epicentar zapadnog svijeta, grad koji pretjeruje, grad ekscesa, grad koji mi se tada činio da ipak stvara neku budućnost. I ne mogu reći, zabavio sam se.

Dino Pešut Foto: Neven Lipovac

Ipak, nakon dvije godine, negdje sam se morao pomiriti s time da ja tamo, zapravo nemam što raditi. Možda se to poklopilo s time da sam se nekako pomirio da je jezik i pisanje moje sredstvo izražavanja (bilo da se radi o pisanju ili radu u kazalištu). Nedostajali su mi prijatelji, nedostajao kontekst koji poznajem. Mogao bih se tu praviti važan i izvući još neko geopolitičko opravdanje, ali nema smisla. Svima je jasno da nepravde ima svuda i da život ima svojih problema u svakom gradu. Razlozi mog povratka su bili intimni. Dijete sam Balkana, ako to mogu reći bez da zvučim patetično ili pretenciozno. I tu mi je ipak malo ljepše živjeti. Najugodniji mi je život u Zagrebu, a već godinama volim jurcati od Ljubljane do Beograda. I to mi je sasvim dovoljno.

Odnosi iz porodice su toliko duboki, da se ponekad čini da ostavljaju trajne posledice na naše ponašanje u budućnosti. Ima li leka za traume iz porodice?

- Velika je sreća da smo razvili psihoterapiju pa nade ima. Naravno, nema lijeka za sve i svakoga. Dobiju se u životu i grozne priče, grozne biografije i strašne traume. Ali optimalno, ipak si možemo pomoći. Pitanje je samo koliko si dopuštenje tome damo. Koliko hrabrosti imamo da porinemo u sve te podrume, ormare, špajze. Jer naše porodice čine ne samo živi, već i toliko mrtvih. Na ovim prostorima, svaka generacija je urezala neku svoju traumu, puno je gladi i smrti, puno nepravde.

U romanu Tatin sin sam pokušao vidjeti što se dogodi kada se, uzajamnim trudom i oca i sina, počinje stvarati prostor intime. Što se dogodi kada umjesto tišine, koja je tako česta u obiteljima, dođi neka mala istina. Mislim da to mora biti prvi korak. Mi postajemo sve ono što su nam se roditelji sramili priznati o sebi, neka varijacija toga. I prođe jako dugo prije nego što čujemo istinu u kojoj se možemo prepoznati. U Tatinom sinu, ta istina je da je obojicom upravljao strah.

Da se vratim na prvo pitanje, možda mi je neka od prvih ideja bila što bi se dogodilo kad bi roditelji rekli neku istinu o sebi. Imam osjećaj da bi ih na neki način oslobodila. A što ćemo s time, to je na nama samima.

Kako je bilo živeti u malom gradu Sisku kao neko ko je drugačiji? Da li je to jedna posebna tema za sebe?

- Često razmišljam kako sam grub prema Sisku, opisujem ga veoma oštro i kritički, a preko nekoliko puta se pokazao puno boljim nego što ga prikazujem. Sisak ima kompliciranu povijest, ali iz generacije u generaciju, uvijek iznova, uspijeva se opirati, biti u otporu, otvarati prostor mladima i subkulturama, uvijek je razvijena alternativna priča. Nije lako ni gradovima, nikad ne znaju tko će ih na kraju opisivati. Možda bi me manje tukli u školi…

Ali neke stvari vučemo iz djetinjstva pa tako i ja valjda ispisujem iz nekog mračnijeg mjesta grad iz kojeg dolazim.

Mislim da je biti drugačiji jednak teret i u velikom i u malom gradu, u siromašnoj ili bogatoj obitelji. Samo su neke varijacije na temu. Ipak, što je manje privilegije, s više se toga moraš izboriti kasnije u životu. Nemam pojma. Pretanak mi je opus da bih znao što je točno moja posebna tema. I uvijek imam neodoljivu potrebu posegnuti za nečim drugim.

Dino Pešut Foto: Neven Lipovac

Puno si nagrada dobio kao dramski pisac, baviš se pozorištem, kako ti deluje teatar u regionu?

- U Berlinu sam uvidio koliko je važan financijski aspekt kazališne produkcije, koliko širine omogućava. Jer što je više novca, više ljudi može u njemu raditi, djelovati, postoji više prostora za greške, više prostora za hrabre i velike geste. Onda sam zaključio s koliko malo mi radimo u ovim našim prostorima. Ipak, teatar koji radimo je veoma uzbudljiv i živ i meni iznimno potentan. Mislim, i sam djelujem u tom kontekstu i zaista na cijelom području bivše Jugoslavije se stvaraju vrlo zanimljive predstave i autorske poetike, imamo sjajno dramsko pismo…

Ipak, manjak sredstava, kao i u drugim sferama, lako stvori situaciju gdje se pogoduje samo nekima.

Kazalište ne smije biti zatvoreno i svedeno na par etabliranih autora. Tada postaje zombi. Ovako to gledam, kazalište je uvijek situirano u prostoru, u jednom gradu gdje je ta zgrada i taj ansambl. I po tome je tromo, teško putuje, uvijek je u uronjeno u kontekst. Zato je nužno da uvijek bude u skladu sa svojim vremenom. Na repertoaru se moraju naći novi autori, redateljice i glumci, oni će u kazalište donijeti nove, svježe ideje i poetike, pitanja… To je nužno. I toga mi zaista nedostaje svuda. Bojim se da je za to potrebna širina i hrabrost, a ne samo novac.

Preporuči nam neke predstave koje su ti se u poslednje vreme baš dopale?

- Oliver Frljić je napravio stvarno iznimnu interpretaciju Braće Karamazov u Zagrebačkom kazalištu mladih. Nina Rajić Kranjec je slovenska redateljica kojoj dajem previše komplimenata privatno pa ne moram ovdje, ali je napravila fenomenalnu predstavu Solo koja će igrati na ovogodišnjem izdanju Bitefa. U Beogradu, pratim rad redateljice Jovane Tomić i Juga Đorđevića, kao i drame Tijane Grumić i Tanje Šljivar. Ukratko, scena je živa.

Dolaziš li u Beograd i kako ti deluje klima u smislu tolerancije?

- Beograd je grad u kojem sam bio najviše puta. Redovito dolazim preko deset godina i uporno gradim neki svoj paralelni život u tom gradu. I svaki put sam se tu osjećao dobro. Tako da po tom pitanju ne mogu nikako biti objektivan. Grad uvijek svedemo na ljude koje u njemu voliš. Beograd je okrutan grad, ali sjajan domaćin. Kao i svuda, mislim da se dogodio jedan val tolerancije koji je gradove ipak malo otvorio, ako ništa stvorio prostore koji su otvoreni i sigurniji, stvorio kritičnu masu ljudi koji mijenjaju sliku grada.

Dino Pešut Foto: Neven Lipovac

Beograd je velik i kao svaki veliki grad ima svoje prednosti i svoje mane, povlastice i opasnosti… I svim našim gradovima će trebati ipak još vremena da postanu otvoreni i tolerantni, ali radimo s čime imamo, guramo naprijed i sad smo već dovoljno stari da vidimo koji put krčimo za buduće generacije. I iako je uzaludno očekivati da se može stvoriti svijet bez opasnosti (osim u nekoj distopijskoj diktaturi), ipak možemo raditi na svijetu gdje će biti manje straha. Ukratko, Beograd je grad u koji najradije dolazim.

Kako je bilo na promociji knjige u Beogradu?

- A stvarno je bilo sjajno. Ovdje prije svega moram pohvaliti i zahvaliti ekipi iz Raštan izdavaštva koji su sve napravili. Srđan Gagić, Ognjen Aksentijević i Marija Dragnić je troje iznimnih pjesnika i urednika koji su pokrenuli sasvim novu izdavačku kuću. I u svega par mjeseci su već izdali četiri knjige, zbirke poezije Selme Asotić i Ognjena Obradovića, zbirku priča Đorđa Aćimovića te ovaj moj roman. Suradnja s njima mi je bila izvanredna i nekako se veselim što sam našao prijatelje i sugovornike i nadam se da ćemo još dugo surađivati.

A promocija je nakon dvije pandemijske godine stvarno neki prostor susreta, nekih novih čitatelja i starih prijatelja koje dugo nisam vidio. Razgovor su vodili Vukoman Stranjačević i kritičarka Nađa Bobičić i mislim da smo imali živu diskusiju. Taj tjedan mi je ostao u lijepoj uspomeni, iz više razloga.

Sada me živo zanima kako će ovo izdanje romana zaživjeti. Naravno, nadam se da će publika prepoznati kvalitetu Raštana i podržati ih. Ipak, književnost nisu ni promocije ni intervjui, sve je na kraju samo i jedino u rukama čitateljica i čitatelja.

Odnosi Hrvatske I Srbije su sigurno uvek lošiji nego što su između običnih ljudi u tim zemljama. Hoće li večiti biti tenzije između naša dva naroda?

- Ne znam. Dugo sam i ja živio u nekom svome balonu gdje sam mislio da se može prerezati s poviješću, ali uvijek mrtvi nešto diktiraju živima, uvijek se neki živi tome opiru. Naš prostor je teritorij komplicirane, okrutne povijesti. Trauma je za mnoge još uvijek dio svakodnevice, potrebno je još vremena zacijele rane i možda treba još više nade da možemo nekako dalje. I tu negdje treba pronaći empatiju. Ovo nismo mi stvorili, to sve već generacijama nasljeđujemo.

I da se nadovežem na ono pitanje o obiteljskim traumama. Možda su političke i povijesne traume slične obiteljskim. Treba hrabrosti i istine da se probijamo kroz ono što je bilo, ali konstantno gledati prema budućnosti i onome što bi moglo biti bolje. Kao i psihoterapija, proces je dugotrajan i emotivno naporan.

No, što sam stariji, čini mi se da politici češće treba kriza, razdor i neprijatelj, dok običan čovjek ipak želi, ako ne za sebe, onda za svoju djecu, da živimo u miru, u nekom prostoru gdje povijest daje nešto prostora budućnosti. U dramskom tekstu Granatiranje sam promišljao rat i nekako došao do zaključka da je održavati mir ono što je civilizacijski napor. Rat je, nažalost, prirodno ljudsko stanje. I kada bismo zbrajali sve naše povijesti, na svijetu je uvijek bilo više rata nego mira. Nemam još recept kako, nedostaje mi mudrosti. Ali nastojim operirati u svom malom polju, balonu, gdje mogu zalagati se za kompromis, znatiželju i otvorenost, polagano graditi te veze. U ovom trenutku, to je najviše što mogu.

Šta novo pišeš i šta čitaš?

- Radim na zbirci poema gdje propitujem razne male i velike apokalipse, koju odgađam i prepravljam već neko vrijeme, ali se zadnji rok opasno približava. Možda o tome govorim da si stvorim još pritiska. Evo jutros sam završio s čitanjem Imena ruže Umberta Eka. I nešto mi se svidjelo malo biti u srednjem vijeku, u trenutku kada su ljudi mislili da su u vremenu nekih velikih promjena. Na polici čeka podjednako debela Jutarnja zvijezda od Knausgora. Ali nešto razmišljam da je možda bolje vrijeme za leći negdje na plažu i s pola mozga rješavati križaljke.

Bonus video: Milena Marković dobitnica Ninove nagrade za književnost

Komentari

Vaš komentar