Foto:A.K./ATAImages/L.L./ATAImages/Milos Tesic/ATAImages/Goran Srdanov

Da rad nezavisne Anketne komisije, koja ispituje odgovornost za pad nadstrešnice i pogibiju 16 ljudi na novosadskoj Železničkoj stanici, najbudnije, s najvećom pažnjom i latentnom opsesijom, prate najpre predstavnici onih državnih organa koji bi trebalo da su preokupirani sopstvenom zvaničnom istragom o istom tragičnom događaju, dokazalo je pre dva dana jedno iščašeno saopštenje upućeno već dovoljno zgroženoj i trajno uznemirenoj javnosti.

Postavljajući novi, istorijski i dosad nezabeleženi rekord u brzini reagovanja, Visoki savet tužilaštva (VST) ispalio je pomenuto saopštenje i to zbog navoda koje je u poslednjem obraćanju, izneo član Anketne komisije, prof. dr Tanasije Marinković. Samo jedna netačna i u datom trenutku neprecizna informacija koju je profesor izgovorio bila je dovoljna da detonira tužilački savet, u sekundi ga probudi iz totalne anestezije i izvede iz duboke pomrčine, u kojoj parazitira mesecima unazad.

Da je, naposletku, finalna reanimacija ipak bila bezuspešna, dokazalo je upravo gore pomenuto saopštenje VST, sastavljeno iz upitnih pobuda, ali nesumnjivo nadahnuto i ukrašeno krasnopisom loših i nečasnih namera.

No, krenimo redom.

Prof. dr Tanasije Marinković, na poslednjoj konferenciji koja je održana prekjuče, referišući dostupne informacije o zvaničnoj tužilačkoj istrazi koja je pokrenuta nakon pada nadstrešnice, osvrnuo se i na to što su istom zadužena čak tri različita tužilaštva u državi. Tačnije, skrenuo je pažnju da se trenutno vode tri istrage u vezi sa novosadskom tragedijom, što je posve neobično i izvesno nezabeleženo u pravosuđu. „Prvu“ istragu u vezi sa delima iz korpusa ugrožavanja sigurnosti vodi mesno nadležno, novosadsko VJT, koje je još pre dva meseca podiglo optužnicu protiv 13 osoba, među kojima je i naprednjačka nepritvorena vrhuška.

Pročitajte još:

„Drugu“, to jest zasebnu, istragu u vezi sa mogućom korupcijom, vodi Tužilaštvo za organizovani kriminal (TOK), dok je „treću“, poslednju, povelo VJT u Beogradu i to Posebno antikoruptivno odeljenje, sumanutim uspostavljanjem nadležnosti koje je mogao da smisli samo Nenad Stefanović. Govoreći upravo o „trećoj“ istrazi, prof. Marinković je kazao da je naredbom glavne tužiteljke Zagorke Dolovac, ova istraga, koja je u međuvremenu rekordno i okončana optužnicom, načelom supstitucije, pripojena drugoj istrazi tj. postupku koji vodi TOK.

Prof. Marinković je tada izneo okosnicu cele ove priče, to jest netačnu informaciju da je sa drugim predmetom u TOK-u spojen samo deo „trećeg“ tj. Stefanovićevog predmeta, koji se odnosi na prvookrivljenu menadžerku „Infrastrukture železnice“, a ne i onaj kojim su obuhvaćeni inženjeri za tehnički pregled. Rezime, vode se samo dva postupka, a ne tri, kako je navela Anketna komisija, što je, kako je već rečeno, bilo dovoljno da izozove momentalnu rekaciju revnosnog i bezgrešnog tela, kakav je tužilački savet.

Činjenica da mu nije na pristojan način skrenuta pažnja na grešku zbog novonastalih okolnosti koje taj isti savet čuva kao tajnu, već mu se čujno podrugljivim tonom spočitava da obmanjuje javnost, dodatno je razjarila profesora. Očigledno nije imao ranije tu „čast“ da se dopisuje sa tužilačkim gromadama poput Zagorke Dolovac i Branka Stamenkovića, koji su uzgred, u tandemu, dosad bar triput „ispunili drugi studentski zahtev“.

Deluje da je i on bio zatečen toliko drskim bezobrazlukom, da nije ni primetio kada se i sam zavrteo u očigledno planiranom spinu.

Jer svakako bi trebalo postaviti pitanje i istražiti odakle Komisiji ona netačna informacija, da li im je ista možda podmetnuta, baš u cilju kako bi im se narušio kredibilitet u javnosti. Ako je to bila ideja, onda bi sledeći put, bar za izbor „rušitelja“, nalogodavci mogli da izaberu adekvatnije i kredibilnije individue nego što je pomenuti dvojac iz pomrčine.

U međuvremenu, niz drugih pitanja čeka odgovor. Najpre, kako su uspele da se spoje „druga“ i „treća“ istraga, ako obe zapravo nisu ni istrage – „druga“ je u fazi provera tj. predistrage koju sprovodi TOK, dok je „treća“ okončana optužnicom. Tačnije, kako se jedna optužnica spaja sa nečim što i dalje nije u fazi konkretnog postupka i u kom, bar zasad nema ni osumnjičenih, a kamoli optuženih?

Takođe, kako je istu prijavu VJT u Novom Sadu odbio, a Nenad Stefanović pretvorio u optužnicu? Kako je Stefanović uspeo da sprovede istragu za sedam dana i na osnovu koje originalne dokumentacije, budući da je ista trebalo da bude u posedu VJT u Novom Sadu i Tužilaštva za organizovani krminal?  Kakve su to optužnice, i „prva“ i „treća“, koje se podižu brzinom svetlosti i zašto ni posle dva meseca od podizanja „prve“ ne znamo odluku novosadskog Višeg suda o njenom potvrđivanju? Kakav je to „prvi“ postupak u kom se u pritvoru nalaze svi osim onih popisanih u njenom vrhu? Gde je „Starting“? Kakve sankcije, nakon oslobođenja pravosuđa, sleduju sudije i tužioce koji su svesno učestvovali u simuliranju vođenja postupaka, počevši od 1. novembra, u 11 sati i 52 minuta?…

Pitanja je bezbroj, tako da profesore, ne dajte se omesti.

Njihov bezobrazluk je beskonačan.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare