0
Ima li ubjedljivijeg dokaza tridesetpetogodišnjeg tumaranja i posrtanja ovog društva, još uvijek trajuće tranzicije, endemske korupcije, organizovanog kriminala, najdužeg bivstvovanja u čekaonici Evropske unije, zarobljenih institucija, ima li dakle jasnijeg pokazatelja dijagnoze stanja u besudnoj zemlji, od činjenice da su dva glavna takmaca na skorim predsjedničkim izborima Milo Đukanović i Andrija Mandić. Poražavajuća je činjenica, i za vesternizovanu s jedne, i za tradicionalnu Crnu Goru s druge strane, da se dva politička dinosaurusa, sa mnogo kostura u ormaru, stari i prilično potrošeni, sada nude kao garanti budućnosti i dostojnog reprezentovanja države.
Cinizam je dominantno svojstvo svakog diktatora, pa kao što Putin svoju invaziju na Ukrajinu naziva “specijalnom operacijom” u svrhu svrgavanja “nacista u Kijevu”, tako i Đukanović svoj deseti ili ko zna koji mandat, treći predsjednički (ako pobijedi), opisuje kao “izraz odgovornosti prema Crnoj Gori, koja se nalazi u ozbiljnim problemima“. Iako svako normalan, sa IQ većim od 85, zna da bi Milo, da je zaista bio odgovoran prema društvu, još 2006. otišao u političku penziju. Umjesto što, skoro dvije decenije kasnije, traži još jedan mandat. Zaista nije fer da nam Đukanović vrijeđa inteligenciju i govori kako će kad osvoji još jedan mandat “povratiti stabilnost i funkcionalnost institucija”?! To kaže tvorac privatne države i zarobljenog pravosuđa, kojim su, po njegovoj ličnoj želji, decenijama upravljali Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Ranka Čarapić, Suzana Mugoša, Mušika Dujović, šireći pravdu i po stričevima a najviše po babu. Patron Caneta, braće Ban, Veskobara, Dušanke, advokata Martinovića, i raznih drugih lica iz afera Bari, Telekom, EPCG, Sky… – baš on, kandidat Đukanović, kaže da ulazi u predsjedničku trku da bi nam utemeljio pravnu državu, što valjda podrazumijeva vraćanje pomenutih na svoje pozicije! Jer oni su nam dosad bili garant stabilnih i funkcionalnih institucija!, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Milov kontrapar, kandidat Andrija Mandić, iako podjednako potrošen u višedecenijskim promašenim politikama i bitkama, koje su najviše koštale zajednicu u čije je ime nastupao, ipak je kandidaturu predstavio sa mnogo više dostojanstva. Umjesto cinizma i poniženja građana, Mandić je čak odlučio da se izvini i pokaje za svaku prejaku riječ i uvredu. Pružajući ruku – „za pomirenje i budućnost“. Ljekovito, ali zakašnjelo. Jer ostaje dilema da li je Andrijino novo lice mirotvorca i poniznog građanina samo rezultat marketinške kampanje i preporuke Vučićevih stratega za politički rejting ili suštinski preobražaj kandidata DF-a. Ako Mandić ćuti na odvratni i šovinistički fresko moleraj u crkvi Ružici, izgrađenoj dobrim dijelom novcem braće Bošnjaka, ili ako gradonačelnika Nikšića Kovačevića predstavlja kao najtalentovanijeg političara, nakon njegovih antidržavnih nastupa u susjednoj Srbiji, onda je još rano povjerovati kako je Andrija doživio istinski preobražaj koji bi ga onda preporučio za predsjednika svih građana.
Tužno je kada u povorci za prevaziđenim MĐ, sa kutijama podrške, ide crnogorska mladež od koje većina nije bila ni rođena kada je Milo britva odveo zemlju na „sigurnu“ stranputicu velikosrpstva i organizovanog kriminala, čije posljedice baš ti mladi žive svih ovih decenija.
Još tužnije su u tom špaliru djelovali prvaci DPS-a, nepostojeće stranke, koja je postala talac jednog čovjeka, vezujući svoju sudbinu za njegovo preživljavanje. Čak je na GO, gdje je jednoglasno (gle čuda) izglasana kandidatura, došao i Duško da se upiše – falila je samo Milica. Otuda, ako Đukanović izgubi na predstojećim izborima, njegova stranka će se na narednim parlamentarnim – boriti za cenzus. Kakva reforma i vizionarstvo!
Srećan je narod koji ima takvu omladinu – govorio je drug Tito, a sa tim se slaže i gospodin Andrija. Posebno kada vidi svoj spot u kom DF mladež, koja takođe ne pamti drugog lidera do Mandića (i Mila), govori kako je u stvari Andrija pravi – državnik i predsjednik. I prije nego što vidimo Đukanovićeve spotove i nakon što smo vidjeli prvi Mandićev, jasno je da će obojica kampanju raditi po uzoru na svog šefa Vučića. Savjetnici i stratezi predsjednika Srbije, koji su do juče radili za Mila, dok je ovaj bio u velikoj ljubavi sa Acom, sada pružaju iste usluge Andriji, tako da je i to jedan od simboličnih pokazatelja simbioze hobotnice i koljenice. U zajedničkom organizovanom poduhvatu da se normalna i građanska Crna Gora pobijedi i slomi u prvom krugu! Kako bi onda 2. aprila građani bili osuđeni da biraju između tame i mraka. Čime bi se društvo vratilo 17 godina unazad, gdje bi bilo sasvim svejedno ko će pobijediti jer bi svi bili na gubitku. Osim njih trojice – Đukanovića, Mandića i Vučića. Zato su predstojeći izbori pitanje opstanka građanske i pristojne Crne Gore – samo poraz Mandića u prvom i Đukanovića u drugom krugu može uvesti zemlju u stabilnost i jačanje institucija. Stvarno, a ne kobajagi!
POGLEDAJTE JOŠ:
Rasplet, međutim, umnogome ili najviše zavisi od ponašanja partija centra. Dva kandidata, umjesto jedinstvenog, izgleda kao vic u kome su se dvojica potukla oko ćirilice i latinice, a kad su došli u sud da plate kaznu – potpisali su se prstom. Slično djeluju Spajić i Bečić, posebno ovaj prvi koji višemjesečnom opstrukcijom “bizarne ponude”, a onda i kompromitacijom sopstvene kandidature, otvara vrata Milu i Andriji za drugi krug.
Uostalom, tek kad je vidio pocijepani i konfrontirani centar Đukanović se usudio da uđe u trku, nadajući se novom mandatu. Bečić je odlagao svoju nominaciju dajući šansu dogovoru oko zajedničkog kandidata centra, da bi, nakon što je Spajić pao zbog pasoša, pomislio da je on, Aleksa, logičan izbor za sve. ES je međutim spasavala golu kožu – posrnula i sama kompromitovana šarlatanstvom lidera, bacila je u vatru Milatovića. I sada imamo dva kandidata koji će dijeliti uglavnom isto biračko tijelo. Što bi moglo da bude spasonosno – ali ne za partije centra već za DPS i DF. Jer ako zbog svega što smo gledali posljednjih sedmica, u drugi krug prođu Milo i Andrija, najveći gubitnici biće ES, DCG i URA koji će nestati sa političke scene ili će biti mrvice na trpezi dva crna labuda, Đukanovića i Mandića. Koji ih onda mogu zvati u njihove koalicije za parlamentarne izbore i Vladu nakon toga, gdje bi, poput BS, SD ili LP, bili obični ukras i ikebana.
Milatović je dosad pokazao mnogo veću ozbiljnost nego Spajić, tako da ostaje nada kako će on prije 19. marta i prvog kruga napraviti podvig i objediniti građanske snage, uključujući i neke manjinske stranke, oko jednog kandidata. Iako običnom glasaču to djeluje jednostavno i nužno, pred Milatovićem je gotovo nemoguća misija. Najviše zato što ima problem u svom dvorištu. Ako nakon svega Đukanović osvoji novi mandat, Spajićev doprinos takvom tragičnom epilogu za ovo društvo, biće najveći. Pošto sam tvrdi kako je PES daleko najjači to povlači i srazmjernu odgovornost. S tim što se tada neće moći vaditi na zaboravnog advokata ili bivšu djevojku od milion dolara.
