Foto: Screenshot / Youtube / swamigal

Prvomajski praznici. Nedelja. Gradovi pusti, izletnici se polako vraćaju i kako bi u lepom raspoloženju dočekali nove radne pobede. U toku je i redovno kolo jugoslovenske prve lige.

Autori: Ivan Džodić i Spasoje Veselinović

Stadion „Poljud“ u Splitu je bio poprište duela domaćeg Hajduka i beogradske Crvene zvezde, 4. maja 1980. godine. Pre tačno 40 godina.

Branilac titule je pokušavao da ostane u trci za najvredniji trofej, dok je gostujuća ekipa trenera Branka Stankovića imala nameru da to spreči.

PROČITAJTE JOŠ

Gostovanja u bivšoj Jugoslaviji? Vraški teški zadaci… Svedoci govore o vrelim terenima u Mostaru, Zenici, Tuzli, a „Poljudska lepotica“ u obliku školjke je bila nešto posebno…

Pun kapacitet od 50.000 navijača je bio redovan na svakoj utakmici „bilih“, a dueli sa ostalim članovima velike „četvorke“ jugoslovenskog fudbala su bili praznici, momenti koji su ostajali u pamćenju i koje je trebalo doživeti.

„Karata nije bilo danima, a veza mog dede je zakazala baš tog dana, najvećeg dana ikada, dana kada nam je dolazila Crvene zvezda. Dan koji se pamti, dan za koji se živi. Zatvorio sam se u orman, a moji ukućani nisu znali kako da objasne da njihov dečak, potpuno zaluđen fudbalom, odbija hranu, vodu i čokolino zbog jedne obične utakmice. Obične? Vrisnuo sam!“, piše Ivo Anić u tekstu objavljenom na sajtu lupiga.com.

Jedan poziv menja sve…

Foto: Reuters / Action Images / Paul Harding / Guliver

„Moj kum Ladislav je tražio dozvolu od moje majke da moju tetku izvede na utakmicu. Istrčao sam iz ormana i kleknuo pred tetku. Ladi je parkirao svog zelenog ‘bemvejca’, a ja sam strčao dole obmotan šalom Hajduka“, dodaje Anić.

Reke ljudi…

„Nisam znao da toliko sveta postoji u Splitu. U mojim zenicama se ogledala školjka iz koje je kuljao dim, reflektori su obasjavali stadion, čuo se huk… Ušli smo na jug, nasuprot navijačima Zvezde“, naveo je Anić.

Stvari se nisu odvijale po njegovoj želji. Boro Primorac je napravio penal, ubrzo je stiglo i izjednačenje, ali i vest stoleća.

„Umro je drug Tito“, saopštio je sa razglasa gradonačelnik Splita Ante Skataretiko.

Sa gola Zvezde ka centru terena, noseći loptu u rukama, krenuo je Živan Ljukovčan.

„To je jedan od detalja koji mi je obeležio karijeru. Sam čin ostao mi je urezan u pamćenje. Jedan gospodin je utrčao na teren, rekao nešto sudiji koji nas je okupio na sredini terena. Muk… A onda je ceo stadion zapevao ‘Druže Tito mi ti se kunemo’, neki od igrača su zaplakali, padali su na kolena. Sve se dešavalo spontano. Mučna scena, nešto neobjašnjivo. Bilo nam je žao, otišao je veliki čovek i svi smo tugovali, ko god kaže da nije – slagao je“, kaže Ljukovčan za Nova.rs.

Foto: Srdjan Stevanovic / Starsport

Legendarni golman konstatuje da se oko cele utakmice napravila fama, ali navodi i da se zbog nje Titova smrt još više pominje.

„Naravno, bilo je teško kad je došao taj dan, iako smo znali da će se i to desiti. Vežu me lepe uspomene za taj period života tokom kojeg je Tito bio na čelu države, ne samo mene već i mnoge. Ukoliko neko vlada od 45. do 80. znači da je ostavio traga, može da priča ko šta hoće, ali se zna kako je država u to vreme funkcionisala. Dobro se živelo“, kaže Ljukovčan.

Na terenu se toga dana našao i jedan od najvećih driblera svih vremena – Miloš Šestić.

#related-news_0

„Zna se ko je bio Tile. Naravno, svima je bilo teško kad su čuli tužnu vest. Spletom okolnosti nas je zadesila tokom utakmice, usred igre. Bilo je veoma upečatljivo. Tugovao je ceo Split, ali i cela Jugoslavija. Navijači i igrači nisu skrivali tugu i zaprepašćenje. Došli smo da igramo utakmicu, ali prekinuta je nesretnom vešću koja nikom nije pala lako. Otišli smo odmah u svlačionice, istuširali se i samo smo čekali da stignemo u Beograd“, kaže Šestić za Nova.rs.

Posebno iskustvo toga dana doživeo je Boško Đurovski.

„Bio sam najmlađi na terenu, imao sam 18 godina. Utisak? Svi na centru, delegat nas poziva i objavljuje se da je Tito umro… Braća Vujović na kolenima… U tom momentu sa strane navijača Torcide kreće pesma upućena Titu. Kreće da peva i ceo stadion, naši navijači iz Knina, Benkovca, cele Banije… Ja sam stajao na centru, pored mene sudija, Pižon, blizu braća Vujović, Primorac… Plakali smo… Sportisti su emotivni ljudi, zaplačemo i za manje stvari, a pogotovo u tom trenutku. Emocije su bile mnogo jake, pun stadion…“

Naš sagovornik ističe da je „narod bio narod“ i da su kasnije političari sve pokvarili, ali i dalje opisuje tok utakmice…

„Bilo je najpre 1:0, posle 1:1… Oko 41. minuta. Kao da se čekalo da bude nerešeno pa da se objavi. Tito je umro u 15.05, naša utakmica je počela u 18.30, čekalo se kakva će reakcija da bude“, kaže Đurovski.

Foto: Pedja Milosavljevic / Starsport

Okolnosti su bile, seća se naš sagovornik, slične današnjim – čekala su se obaveštenja sa televizije o aktuelnim dešavanjima.

„Tito je bio dva meseca u bolnici, svako veče su u vestima bili izveštaji o njegovom zdravstvenom stanju, u prvim minutima dnevnika, a potom i u dnevnim novinama. Mi nismo bili opterećeni time, narod je očekivao da će nešto da se desi, ali nismo bili svesni toga…“

Posle utakmice – tišina.

„Bilo je konfuzno, pitali smo se da li ćemo stići za avion za Beograd. U tišini smo izašli sa stadiona, bilo je tužno sve to videti. Narednih dana smo takođe trenirali u tišini, da ne kažem da ne bilo morbidno, ali je vladala nekakva strepnja, neizvesnost…“

Boško kaže da je bilo govora o tome da će se desiti „ovo ili ono“ kada Tito bude umro, ali ističe da nije verovao da će se desiti ono najgore – rat.

„Sećam se godinu, dve kasnije, igrali smo za mladu reprezentaciju u Sofiji… Svi… Pobedili smo, u povratku smo se veselili, pevali patriotske pesme. Svi“.

Fudbaleri se, nažalost, nisu pitali za budućnost države. Da je bila njihova reč, stvari bi sasvim sigurno izgledale mnogo drugačije.

Foto: Reuters / Hrvoje Polan / Guliver

„Većina naroda nije kriva za sve, narod je u principu dobar, 95 odsto naroda. Onaj ostali procenat… Jugoslavija je slika čitavog sveta, narod je uvek za mir i ljubav, a onaj mali procenat kvari… Teroristi, kriminalci. Kad čuješ himnu? Pa dao bi i život. Vojnička zakletva državi? Zbog toga je vredelo ići godinu dana u vojsku. To je bio patriotizam“, navodi Đurovski.

Utakmica nije završena, odigrana je 17 dana kasnije, Zvezda je pobedila sa 3:1 i potom osvojila titulu šampiona, ispred Sarajeva, Radničkog iz Niša i Napretka iz Kruševca.

Hajduk je ostao na petom mestu i nije uspeo da se izbori čak ni za plasman u Kup UEFA.

„Nešto se osećalo u vazduhu pre utakmice sa Zvezdom… Atmosfera je bila čudna. Sećam se da sam se peške vratio kući, niko nije trubio iz automobila, velika gužva, a – tišina. Mislili smo da je došao smak sveta“, prisetio se Zlatko Vujović.

Deceniju kasnije se to i dogodilo. Velika država je uništena u krvavom ratu čije posledice narodi sa prostora bivše Jugoslavije i dalje osećaju.

Luj XV je rekao čuveno – posle mene potop, Tito to nije morao da kaže. Potop se desio, krivicom onih koji za sve to zapravo nikada nisu ni odgovarali, a „najveći dan u Splitu“, to famozno gostovanje Crvene zvezde se nije dogodilo od 1991. godine.

I pitanje je da li će se ikada ostvariti u skorijoj budućnosti. Sačeka će neka lepša vremena u kojima će ponovo moći zajedno da se peva. Pa makar i u čast nečije smrti.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare