Lucija Šerbedžija Foto: Srđan Doroški

"Hajde da radimo priču o nama. Idemo raditi priču o čoveku. Idemo raditi priču o zlu, ali ga nećemo kritikovati, već ga samo konstatovati", rekao je reditelj Jernej Lorenci pre dve godine Snježani Abramović Milković, direktorki Zagrebačkog kazališta mladih. Tog momenta se, kaže ona, rodila ideja koja je danas pozorišnoj publici pozanta kao predstava "Ajhman u Jerusalimu", a sinoć je izvedena i na Sterijinom pozorju u Novom Sadu.

Naslovno, tema se bavi Holokaustom i suđenjem tvorcu „konačnog rešenja“ Adolfu Ajhmanu, ali, tokom predstave, reditelj je glumce naveo da se suoče i sa sopstvenim uspomenama, emocijama i ličnim odnosima prema zločinu.

Glumci ZKM koji su predstavi, kako kažu, nisu „igrali“, već učestvovali, kažu da je rad na „Ajhmanu“ bio emotivno veoma zahtevan.

– Mi ne pričamo samo o Holokaustu, već i o nama i svemu što se događa, jer se istorija ponavlja. To je vrlo delikatna tema o kojoj se mora pričati, kako nam se taj ciklični krug zla ne bi ponovio – rekla je Snježana Abramović Milković.

Tokom rada na predstavi, Lorenci je spontano naveo glumce da razgovaraju i o svojim osećanjima vezanim za to istorijsko razdoblje, a njihovi međusobni razgovori i „pretresanja“ sopstvenih sećanja postali su svojevrstan deo predstave „Ajhman u Jerusalimu“.

Ekipa predstave „Ajhmanu Jerusalimu“ danas u Novom Sadu Foto: Nenad Lazić/Nova.rs- Vrlo rano se dogodilo, u toku priprema predstave, da smo shvatili da te bilo kakva igra toga i pozorišnog pristupa toj temi počne pomalo odbijati i ubijati. Shvatili smo da je upravo tumačenje, odnosno prepričavanje toga, najviše urodilo plodom“, da je bio „najpozorišniji“ – ispričao je Dado Ćosić, jedan od osmoro glumaca u predstavi.

– Imali smo i noćne more i ružno smo sanjali, ovo nije bio nimalo ugodan proces. Nakon prvog dela predstave (u kom glumci faktografski nabrajaju svedočenja, imena, brojke i detalje sa suđenja Ajhmanu), mnogima od nas bude fizički zlo. Ovu tešku tematiku je bilo moguće proći samo upravo zahvaljujući ljubavi koju smo međusobno osećali. Mi smo u predstavi „mi“, u našoj privatnoj garderobi, onakvi kakvi jesmo – kaže Lucija Šerbedžija.

Ona ističe da je učešće u ovoj predstavi psihički i emocionalno bilo veoma teško.

Lucija Šerbedžija Foto: Srđan Doroški

– Bilo bi neukusno da smo „igrali“ tu predstavu. Zapravo, shvatili smo da kada mi poniremo u svoje sećanje na te svedoke, prepričavajući to i zamišljajući, i sama publika doživljava te činjenice života. Ja sam imala mali otpor prema tome, jer sam čitala o svemu tome, gledala te filmove i znam sve o tome. Međutim, kada sam videla lica mladih ljudi (u publici), meni je sve bilo jasno, Uopšte nisam bila svesna da mladi ljudi ne znaju šta je Holokaust, odnosno znaju neke podatke i brojeve, ali ne znaju šta se zaista tamo dogodilo – kazala je Katarina Bistrović Darvaš.

Ona je napomenula i da su lica mladih gledalaca delovala „šokirano“ nakon što su ih glumci ZKM „uvukli“ u priču o Holokaustu.

– Deljenje naše intime i ličnih sećanja uopšte nije bio rediteljski zadatak. Da budem iskren, ja uopšte ne znam kako se to dogodilo. Mi smo se u drugom delu odlučili baviti Andrijom Artukovićem, hrvatskim „pandanom“ Ajhmanu. Meni je bilo totalno nelogično da se bavimo Ajhmanom i velikim logorima kao što je Aušvic, a da se ne bavimo Jasenovcem, koji je na sto kilometara od Zagreba. A svako od nas u svom krugu od 10, 15 ljudi ima nekog ko je na neki način prošao ili ima nekog svog ko je prošao Jasenovac. Lična priča u predstavi je zapravo naš odgovor na Artukovića – objasnio je Ćosić.

Iz predstave „Ajhman u Jerusalimu“ Foto: Nenad Lazić/Nova.rs

– Igrajući ovu predstavu desilo nam se da smo neke istorijske stvari zapravo zapamtili potpuno „pogrešno“ i da je naše sećanje zapravo vrlo krhka i relativna stvar – kaže glumica Mia Melcher.

Ona dodaje da je „suludo raditi priču o zlu, a da se ne dotaknemo našeg života, ovog podneblja i načina na koji je svakog od na to dotaklo“.

– Mi smo čačkajući po tim podacima ostali pod tim znakom pitanja: Šta je ovo, brate mili? Da li ti zlo stalno postoji među nama? Da li je to zlo stvarno? Da li je veliko ili malo? Mi to ne možemo razumeti, ali se zato stalno moramo pitati – zaključila je Katarina Bistrović Darviš.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare