Foto: N1/Ivan Dinić/Nova S

Za razliku od Srbije i Beograda, gdje postoji moćna knjižarska mreža i ozbiljni distributeri, toga u Hrvatskoj i u Zagrebu naprosto nema. Kao što nema ni velikih i važnih nagrada, poput Ninove, kaže pisac Miljenko Jergović.

Pisac Dejan Tiago Stanković u pismu novoj ministarki kulture Maji Gojković, predložio je da država uvede godišnje stipendije za pisce i tako im pomogne, jer „čak ni oni najprodavaniji ne mogu nikako da žive od pisanja“, ukazujući na to da je ta praksa zaživela ne samo u Portugalu, gde živi, nego i u susednoj Hrvatskoj. I drugi pisci potvrđuju da se od prodaje knjiga u Srbiji ne može živeti.

A mogu li u Hrvatskoj pisci da žive od prodaje svojih knjiga, pitamo Miljenka Jergovića, koga smo zamolili da povuče paralele, s obzirom na to da su njegove knjige štampane i čitane sa obe strane Save i Dunava.

– Naravno da ne mogu. Tiraži su niski, u prosjeku petstotinjak do hiljadu primjeraka. Knjižare uzimaju rabat od najmanje 50 posto, a zatim mjesecima, godinama, ponekad i nikad, po prodaji ne isplate ni preostalih 50 posto izdavaču. A izdavač, opet, rijetko i slabo isplaćuje piscu njegovih između sedam i 12 posto. Za razliku od Srbije i Beograda, gdje postoji moćna knjižarska mreža i gdje postoje ozbiljni distributeri, toga u Hrvatskoj i u Zagrebu naprosto nema. Kao što nema ni velikih i važnih nagrada, poput Ninove, koje donose ozbiljnu marketinšku korist ne samo nagrađenoj knjizi. Ono što je u Hrvatskoj mnogo bolje nego u Srbiji još uvijek je otkup knjiga za javne biblioteke. Otkupljuje se po stotinu, dvije primjeraka svake važnije i zapaženije knjige – kaže Jergović.

Ugovori koje pisci potpisuju u Srbiji sa izdavačima predviđaju, pored eventualnog avansa, i procenat od prodaje knjiga, uglavnom od 10 do 12 odsto. Prema Jergovićevim rečima, čini se da su ugovori sa izdavačima u Hrvatskoj još nepovoljniji po pisce.

– Ti procenti su, kao što rekoh, između sedam i 12 posto. Ali samo se malobrojni izdavači i toga pridržavaju. Većinom isplate neku siću kao predujam, i više se nikad piscu ni ne jave s obračunom. U tome imaju pasivnu podršku sudova i Ministarstva kulture, koji pokazuju potpunu nezainteresiranost za ovu vrstu sitne pljačke – navodi on.

Miljenko Jergović Foto: N1
Miljenko Jergović Foto: N1

Dejan Tiago Stanković je u pismu srpskoj ministarki naveo i da je „dobar deo istaknutih hrvatskih romana poslednjih godina takođe napisan na državnim stipendijama“.

– Mislim da iz perspektive srpskog pisca to tako izgleda. Razumijem Dejana, solidaran sam s njim, i mislim da bi bila prava stvar kada bi srpsko ministarstvo uvelo stipendije za književno stvaralaštvo. Ali evo kako to izgleda u Hrvatskoj: nema ozbiljnih kriterija, svi pisci jednako su loši i jednako dobri, stipendije se doživljavaju kao neka vrsta socijalne pomoći, namijenjene siromašnima i onima koji tako izgledaju, a ne kao ozbiljan poticaj za ozbiljno književno stvaralaštvo. Pritom, pomalo se vodi računa i o političko-ideološkoj ravnoteži i podobnosti – priča Jergović.

Autor desetina naslova objavljenih do sada nikada, kaže, nije koristio stipendiju hrvatskog Ministarstva kulture.

– Nikada se nisam za nju ni kandidirao. Da jesam, vjerojatno bih je dobio, ali ne onu najveću, koja bi mi bila potrebna da napišem roman i koja bi, da se ne lažemo i ne nadlagujemo, i da ne glumatamo lažnu skromnost, bila u skladu s mojom književnom reputacijom i ostvarenim djelom, nego onu manju, utješnu, toliku da ne mogu reći da mi ništa nisu dali. To mi se ne sviđa. A vjerujem ni da se Dejanu Tiagu Stankoviću ne bi na mom mjestu svidjelo. Srećom, imam dobrog izdavača, „Frakturu“, i to me u velikoj mjeri štiti od potrebe za prekomjernim učestvovanjem u ceremonijalima javnog ponižavanja u Ministarstvu kulture. Kao što i u Srbiji imam „Booku“, koja me na neki drugi način štiti od neke druge stvarnosti. U našim zemljama naprosto moraš imati izdavača koji će te štititi od stvarnosti, i stvarati iluziju o važnosti knjiga i književnosti – ističe Jergović.

Jergović ocenjuje da su u Srbiji knjižarstvo i izdavaštvo u znatno boljem stanju nego u Hrvatskoj, jer je, kako je rekao u jednom intervjuu, u Hrvatskoj „država pokazivala previše brige za stanje u izdavaštvu i finansijski pomagala određene izdavače, pa je na neki način korumpirala scenu“. Pitamo ga da nam objasni to svoje viđenje.

– Država često sufinansira izdavače koji samo parazitiraju na književnosti. Objavljuju loše uređene i još gore prevedene knjige, za koje prethodno uzmu državnu pomoć – jer je obično riječ o politički podobnim izdavačima – a naknadno i otkup za biblioteke. Takve knjige ne štampaju u klasičnim štamparijama, nego ih otisnu u digitalnoj štampi, otprilike u onoliko knjiga koliko im biva otkupljeno. Takvih knjiga jedva da se i nađe u ponekoj knjižari. Ovo je samo jedan primjer sitnog, ali u suštini sasvim unosnog lopovluka, od kojeg onda žive vlasnik i dvoje-troje zaposlenih. Postoje, ili su postojali, i grandiozni pljačkaški projekti, povezani s državom i politikom. „Algoritam“ je tako bio izdavačko-knjižarski i distributerski frankenštajn, sa snažnim personalnim vezama u tadašnjem lijevom Ministarstvu kulture. Jednu su urednicu instalirali za pomoćnicu ministrice, koja je, čudom, također bila urednica u „Algoritmu“. Godinama su preko ministarstva isisavali novac, a istovremeno su, zahvaljujući pasivnim sudovima i podršci vlasti, preko svoje knjižarske mreže pljačkali druge izdavače, da bi na kraju, čim je je nestalo vlasti koja ih je stvorila i podržavala, proglasili bankrot, i zadržali sve opljačkane novce. Ovo je, opet, samo jedan primjer. I to onaj koji je najlakše prepričati, i koji nas ne izlaže sudskim tužbama i lažnim i prevarantskim demantijima, budući da je akterima milije da šute i da dremuckaju na opljačkanim novčićima – zaključuje Jergović.

Komentari

Svi komentari (0)