Ja bih voljela da ovaj film nikada nisam snimila, da se Srebrenica nije desila, da rat nije počeo i da snimam serije poput "Sex i grad". Ali, na žalost, kod nas je i seks ratno oružje koje se koristilo protiv žena u BIH, kaže u intervjuu za Nova.rs Jasmila Žbanić, rediteljka filma “Quo vadis, Aida?”.
O filmu „Quo vadis, Aida?“ sarajevske rediteljke i scenaristkinje Jasmile Žbanić pričalo se i mnogo pre nego što je završen. Govori o događajima iz tri julska dana 1995. godine u Srebrenici, a u središtu priče je Aida, nekadašnja profesorka engleskog jezika koja radi kao prevoditeljka za mirovne snage UN. Kada vojska pod komandom generala Ratka Mladića zauzme grad, njena porodica i hiljade stanovnika traže zaštitu unutar kampa UN, a Aida pokušava da spase muža i dvojicu sinova izvesne smrti…
Film je svetsku premijeru imao jesenas na Venecijanskom festivalu, potom je prikazan u Torontu. Na Filmskom festivalu u Antaliji je u oktobru nagrađen za najbolji internacionalni igrani film, na festivalu El Gouna u Egiptu osvojio je „Zlatnu zvezdu“ za najbolji film, a Jasna Đuričić nagrađena za najbolju žensku ulogu. Film je osvojio i Gran pri „Zlatni atlas“ na festivalu u Arasu u Francuskoj… U Bosni je prvo prikazan u Potočarima, pred mladima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske…
Sa rediteljkom, čini se prilično zauzetom u Berlinu gde je 2006. osvojila Zlatnog medveda za film „Grbavica“, pitanja i odgovore razmenili smo mejlom. „Quo vadis, Aida?“ je bosankohercegovački kandidat za Oskara. Od početka decembra publika sa prostora cele bivše Jugoslavije može da ga pogleda onlajn.
Film „Quo vadis, Aida?“ može sada da gleda i publika u Srbiji. Kakve reakcije očekujete, s obzirom na to da se bavi temom bolnom sa obe strane Drine?
– Dobijamo divne reakcije i od kolega i nepoznatih ljudi koji su vidjeli film, koji kažu da ih je film proteresao iz temelja, te koliko im je bio potreban. Vrlo malo je negativnih. Nadam se da to znači da idemo dalje…
Šta vas je motivisalo da snimite „Quo vadis, Aida?“. Kako ste se pripremali za film?
– Priča o Srebrenici je priča o nama. Ne samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti. Pripreme su bile duge i izuzetno teške, razgovori sa svjedocima koji su bili tamo, sa holandskim vojnicima, ljudima iz UN-a, čitanja i gledanja materijala, obilazaka lokacija, masovnih grobnica. To je bilo potrebno da se napiše scenario. A raditi ovakav film u Bosni i Hercegovini, zemlji gdje ne postoji filmska industrija je zaista veliki izazov.
Šta je vama pri snimanju najteže palo?
– Političke blokade su nas smarale. Osim svih silnih produkcijskih i rediteljskih izazova koji ovako zahtjevan film ima, morali smo se baviti stalnim preprekama koje su imale političku pozadinu.
Jasna Đuričić briljira u naslovnoj ulozi, a Boris Isaković upečatljiv je kao Ratko Mladić. Kako je došlo do toga da dvoje novosadskih igraju u vašem filmu?
– Prostor bivše Jugoslavije tretiram kao jednu jedinstvenu kulturnu cjelinu. Kada biram saradnike ne filmu, ne gledam odakle ko dolazi, nego da li govori naš jezik – koji također smatram jednim jezikom – i da li su ta glumica i glumac najbolji za taj lik. Pošto su Jasna Đuričić i Boris Isaković apsolutno najbolji – bila sam presretna da imam priliku raditi s njima.
Da li ste očekivali da u koprodukciju filma uđe i Srbija? Da li bi to značilo više za film i temu kojom se bavi od njegovog sufinansiranja?
– Skupština Srbije je usvojila deklaraciju koja se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu, kojom je utvrđeno da je u Srebrenici jula 1995. izvršen genocid. Tako da ovaj film za Srbiju ne bi trebao biti kontroverzan. Mi smo čak i pripremili projekat za srbijanski filmski fond, ali nam je rečeno da projekat povučemo. Pošto projekat predaje producent iz Srbije, odlučili smo ne praviti problem kolegama.
Mislite li da je film moguće gledati bez predznanja o tome šta se u Srebrenici dogodilo? Kako ga gleda publika na inostranim festivalima?
– To nam je bio najveći izazov na nivou scenarija jer ljudi ne znaju šta se tačno desilo. Kada se obrađuje tema Holokausta, autori mogu odmah ući u priču jer svi znamo tačno šta se desilo, međutim ovdje smo morali naći pravi put kako uvesti gledaoce da shvate činjenice, a posebno šta je tu radio UN. Mislim da smo uspjeli jer ljudi se potpuno mogu poistovjetiti sa Aidom i njenom sudbinom. Od Venecije, Toronta, Beča, Pariza, Jerusalema, Ankare, Pusana, Makaoa… dobijemo izuzetno jake emotivne reakcije.
Bosanskohercegovački kandidat za Oskara ove godine je vaš film, a srpski kandidat je „Dara iz Jasenovca“. Oskara je svojevremeno osvojila Tanovićeva „Ničija zemlja“. Da li su te strašne teme jedino po čemu se Balkan prepoznaje u svetu?
– Društva se ne prepoznaju samo po filmovima. Njemci proizvode i filmove o nacizmu, ali danas ih prepoznajemo po tome što su izmislili vakcinu protiv korone, što prave najbolje automobile, što imaju izuzetnu demokratiju, što su primili 800.000 izbjeglica. Ja bih voljela da ovaj film nikada nisam snimila, da se Srebrenica nije desila, da rat nije počeo i da snimam serije poput „Sex i grad“. Ali, na žalost, kod nas je i seks ratno oružje koje se koristilo protiv žena u BIH gdje je 20.000 žena silovano, pa sam o tome napravila film „Grbavica“. Jedva čekam da postanemo društvo u kojem ću se baviti – kao, recimo, moj danski kolega, sjajni reditelj Vinterberg u filmu „Another Round“ – da li je dobro imati 0,05 odsto alkohola u krvi da bi ti bijeli privilegovani život imao smisla.
Tema je bolna i posle 25 godina. Sa druge strane, kad god se spomene Srebrenica, nastavlja se sa Bratuncem… Kako gledate na to?
– 1969, Branimir Janković je režirao film o masakru u Kragujevacu. 2.300 nedužnih ljudi je ubijeno u dva dana u oktobru 1941. Desanka Maksimović je o tom zločinu napisla pjesmu „Krvava bajka“ i to je naslov Jankovićevog filma. Da se ne zaboravi. U Srebrenici je ubijeno preko 8.000 nedužnih ljudi u tri dana. Film je sjećanje na njih. Njemci nisu podigli spomenik u, recimo, Gornjem Milanovcu, njemačkim vojnicima ubijenim 16. oktobra 1941. I da jesu, masakr u Kragujevcu se ne bi moglo poreći, ni relativizirati. Tako je i Srebrenicom.
Film se završava nekom vrstom ponovnog suživota, da tako kažemo. Kako suživot izgleda sada, 25 godina nakon Srebrenice?
– Jako teško. 1.700 tijela još uvijek nije pronađeno. Ako je svaki od tih ljudi imao samo četiri člana porodice, a bilo ih je više, onda 7.000 ljudi svaki dan liježe i ustaje sa željom da nađe svoje u i da ih sahrane. Za masovne grobnice u kojima su zakopani ovi ljudi znaju neke komšije Srbi, znaju određeni ljudi u Srbiji. Vrijeme je da se kaže gdje su zakopani. 100.000 ljudi je ubijeno u BIH. Svaka ta osoba je imala nekoga ko ju je volio. Mi, koji smo preživjeli, živimo sa velikom boli i traumom.
Namera vam je bila, izjavili ste, da ovih filmom pokrenete i empatiju i razumevanje, a ne da bude kamen spoticanja. Od koga očekujete da napravi značajne korake u tom smeru?
– Svako može uraditi nešto. Moja ekipa i ja samo organizovali premijeru filma na koju smo pozvali mlade ljude iz Srbije, Hrvatske i cijele BIH. Bilo nam je važno da im kažemo: vi se tada niste bili ni rodili i mada trebate znati šta se desilo, trebate se suočiti sa bolnim temama – vi treba da se emancipirate od njih, da idete dalje. Zločinci i njihove strukture i mediji pokušavaju svoju krivicu prebaciti na vas, mlade ljude. Ja nikada nisam rekla da je genocid počinio srpski narod, to tvrde ratni zločinci koji žele da odgovornost za svoja djela prebace na cijeli narod. Zbog te djece moramo ovu sredinu osloboditi od zločinaca i njihovih narativa.
Nedavno je došlo do promene vlasti na lokalnom nivou, pa je Izetbegovićeva SDA izgubila vlast u Sarajevu, a Dodik u Banjaluci. Pratite li (dnevno) politička zbivanja u BiH i regionu?
– Ne samo da pratim, nego sam aktivna, iako nisam ni u jednoj političkoj stranci. Otvoreno sam podržala kandidata Srđana Mandića koji je pobjedio u Opštini centar. On dolazi iz “Naše stranke” koju vodi Peđa Kojović. Ova dva – ako hoćete Srbina, mada ih ja ne doživljam kao pripadnike neke nacije, nego kao ljude sa kojima dijelim sličan pogled na svijet i to kako bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati – zastupaju političku opciju koja mi je najbliža. Nije idealna, ali je podržavam. Mislim da se u BIH razvija demokratija. Sporo, ali ipak dobija formu demokratije. Recimo ja, kao javna ličnost, mogu već godinama protestvovati i govoriti protiv SDA, a da me niko ružno ni ne pogleda. U BIH mogu reći da sam ateistica i podržati Paradu ponosa i tražiti da se ukine vjeronauka u školama a da me Reis poštuje kao i ja njega. Mislim da je ta vrsta političke klime koju trebamo njegovati. Zašto ne bismo mogli živjeti zajedno ako drugačije mislimo?
Da li ova dešavanja vidite kao mogućnost uspostavljanja novog dijaloga (s obzirom na to da sarajevski mediji novog gradonačelnika Banjaluke nazivaju četnikom)?
– Meni je Draško Stanivuković simpatičan i ja se slažem sa puno stvari koje želi promjeniti u našoj zemlji. To što se ne mogu složiti s njim oko njegove ideologije za mene ne znači da ne mogu vidjeti njegove pozitivne osobine. Imala sam ozbiljne rasprave sa vrlo inteligentnim prijateljima koji tvrde da je Draško fašista i da se to nikada neće promjeniti. Ja mislim da nije, mada njegove riječi jesu dio jednog retrogradnog narativa i jako bole, ali mislim da mu nije bila namjera da nekoga uvrijedi, niti je na negiranju genocida gradio svoju kampanju. Rizikujem da ispadnem budala, ali više volim da je tako – a da živim sa vjerovanjem u dobrotu ljudi nego obratno.
Govorilo se o tome da pripremate TV seriju o opsadi Sarajeva. Je li to vaš sledeći projekat, možete li nam reći nešto više o njemu?
– Trenutno radimo dokumentarac o Emeriku Blumu. Spominjem ga jer sam sigurna da u Srbiji žive ljudi koji su ga znali i koji nam mogu pomoći da napravimo priču o tom genijalcu i tom vremenu kada je socijalistička firma “Energoinvest” bila konkurentna na svjetskom tržištu i izuzetno moćna. Bio bi to film o Blumu, Sarajevu, ali i vremenu u kojem su ljudi imali vizije bolje budućnosti. Što se igranih filmova tiče, dobijam ponude za filmove i serije iz Velike Britanije i SAD, ali vidjeću da li je to slijedeće što želim raditi. TV serija o opsadi Sarajeva je sigurno djelo koje bih voljela napraviti. Jer jedan grad u XX vijeku u Evropi je bio pod opsadom, bez hrane, vode, struje i tako 3,5 godine i koji je uz sve strašne pozitivne i negativne stvari koje su se dešavale uspio ostati multikulturalani grad. Nije što je moj – ali taj grad zaslužuje da se o njemu prave djela.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare