Danas je u 97. godini umro Peter Brook. On je možda prvi, u osvit šezdesetih, odbacio šljokice sa zapadnog teatra, i krenuo u veliko traganje po svjetskoj riznici mitologije, piše Ivica Buljan, reditelj i direktor Drame HNK povodom smrti jednog od najvećih pozorišnih reditelja 20. veka.
Buljan je na svom Fejsbuk profilu napisao tekst u čast Pitera Bruka istakavši da je sa njim umrla jedna od najvažnijih „kazališnih avantura“.
– Na njegovoj pozornici je bilo sve manje elemenata. Samo nekoliko tepiha, ponekad jastuka i okvira koji označavaju što je vanjsko, a što unutrašnjost. S njim je umrla jedna od najvažnijih kazališnih avantura druge polovice 20. stoljeća, koja je kazalište učinila fantastičnim instrumentom za istraživanje ljudskog bića, u svim njegovim dimenzijama, kroz legendarne predstave: „San ljetne noći“, „Oluja“, „Tragedija Carmen“, „Mahabharata“, „Višnjik“, „Čovjek koji je…“, „Hamlet“. „San ljetne noći“ igrao je u HNK, „Sizwe Banzi je mrtav“ na Festivalu svjetskog kazališta, a „Hamlet“ na Lokrumu – ističe reditelj.
Podseća da je Bruk rođen u Londonu 21. marta 1925. od roditelja jevrejskih imigranata iz Latvije, koja je tada bila deo Ruskog Carstva, a njegov otac, Simon, mladi buntovnik iz menjševičke stranke, morao je da ode u egzil 1907. godine, u pratnji svoje mlade supruge Ide.
– Par je studirao u Parizu i Liègeu, prije nego što je 1914. godine, s dolaskom njemačke vojske, pobjegao iz Belgije u Englesku. Rusko ime obitelji francuska je administracija promijenila u Brouck u svojoj transkripciji, prije nego što je postalo Brook po dolasku u Englesku. Ruska kultura je bila snažno prisutna u njegovoj obitelji, i ostat će, kroz njegov život, upisana na vrlo intiman način, kao bitan ključ za razumijevanje ovog čovjeka koji je bio i silno otvoren i potpuno zagonetan. Početkom 1960-ih, Brook je, nadahnut spisima pionira kazališne moderne – Meyerholda, Gordona Craiga i, nadasve, Antonina Artauda i njegovog teatra okrutnosti, potaknut istraživanjima Living Theatrea i Jerzyja Grotowskog, definitivno raskinuo s tradicionalnim kazalištem – piše Buljan.
Ističe da je te važne 1968. objavio delo „Prazan prostor“, koje je započeo rečima: „Mogu uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga pozornicom. Netko prijeđe preko tog praznog prostora dok ga netko drugi promatra i to je dovoljno da se pokrene kazališni čin.“
– Stvorio je svoj Međunarodni centar za kazališna istraživanja (CIRT), sastavljen od glumaca iz cijeloga svijeta, od kojih će mu neki, poput Britanca Brucea Myersa i Japanca Yoshija Oïde, ostati vjerni do kraja. Tri godine igrat će posvuda, u Francuskoj, na Bliskom istoku, u Africi, u Americi, a posebno tamo gdje kazališta obično ne dolaze: u domove imigranata u predgrađima u Parizu, u ruševine Perzepolisa u Iranu, u dubinama Sahare i na seoskim trgovima u Maliju ili Nigeriji, među Chicanosima na meksičkoj granici i u indijanskom rezervatu, na ulicama Bronxa ili Brooklyna, u Sainte-Anne u Parizu, u garažama, napuštenim kinima… Godine 1974, otkrio je čudesan prostor, kazalište Théâtre des Bouffes du Nord, koje je propadalo, u popularnoj četvrti La Chapelle, u Parizu. Mnoge stvari koje danas čine, odnosno činimo svi režiseri na svijetu, od amatera do Mila Raua i Ive Van Hovea, „otkrio“ nam je Peter Brook!
Prva Brukova predstava koju je video bila je – „L’Homme qui“ u TNP-u u Villeurbanneu.
– Redatelj je, zajedno s Marie-Hélène Estienne, adaptirao djelo britanskog neurologa Olivera Sacksa, objavljeno 1985. godine pod naslovom „Čovjek koji je zamijenio svoju ženu za šešir“. Ovaj esej objedinjuje, u obliku naracije, zapažanja o pacijentima koji pate od neuropsiholoških poremećaja nakon bolesti, nezgode ili traume. Naslov je inspiriran slučajem pacijenta s vizualnom agnozijom koja mu onemogućuje imenovanje i identificiranje predmeta, lica ili oblika, poput lica njegove žene. Četiri glumca igrala su naizmjenično i pacijente i liječnike: David Bennent, Maurice Bénichou, Sotigui Kouyaté i Yoshi Oïda. Iz nekazališnog teksta glumci se poigravaju kodovima teatralnosti. Prijelaz iz lika „doktora“ u lik „pacijenta“ odvija se zahvaljujući liječničkom mantilu ostavljenom partneru u igri. Mislim da sam o predstavi objavio opčinjen prikaz u Nedjeljnoj Dalmaciji urednika Sandra Pogutza. Kasnije sam, preko zajedničke velike prijateljice Ellen Stewart La Mame, upoznao njegovog scenografa Jean-Guy Lecata s kojim sam radio na različitim predstavama. Tako sam zagrlio Brooka preko marljivih ruku jednog od njegovih najbližih suradnika – napisao je Buljan.
Na njegov tekst odgovorio je i reditelj Boris Liješević napisavši:
– Moja zvijezda vodilja. Jedna njegova rečenica mi je pomogla da prepoznam i pronađem sebe. Imao sam veliku čast da ga intervjuišem uoči 50. Bitefa.
Na društvenim mrežama svuda po svetu javljaju se reditelji i pozorišni zaljubljenici, veliki teatri i institucije kulture koje su se celog života ugledale na Bruka i njegov rad, ističući da je bio ikona teatarske umetnosti. „Independent“ piše da je „otišao genije“, a „Rojters“ izveštava o odlasku „vizionara“, dok „Gardijan“ ističe da je Brukovo nasleđe „rasuto svuda po svim pozorištima u svetu.“
– Piter Bruk je promenio lice našeg teatra. Pomogao nam je da zaista vidimo i razmišljemo o pozorištu i njegova zaostavština biće prenošena na sve budeće generacije – napisao je čuveni Šekspir Glob teatar.
Bonus video: Majstor trilera Hičkok
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar