Dino Mustafić: Angažovanost je pitanje odgovornosti prema vremenu u kom živimo

Dino Mustafić spada među najznačajnije evropske reditelje današnjice. Njegovi filmovi nagrađivani su širom sveta, dok je kultna predstava „Helverova noć“ ušla u istoriju bosanskohercegovačkog teatra kao internacionalno najpriznatije ostvarenje sa čak dvadeset tri osvojene nagrade.

Za Mustafića su pozorište i film život. On pripada onom krugu stvaralaca koji ne ćute i ne zatvaraju se hermetično u sopstvenu umetnost, već svoje stavove iznose jasno i beskompromisno. Kao aktivni zagovornik REKOM-a i borac za ljudska prava, ovaj umetnik interkulturalnost živi kao sopstveni moto.

Sa Dinom Mustafićem razgovarao je Hanibal Kovač u ovim politički prelomnim trenucima, dok ceo Balkan ponovo deluje poput „čardaka ni na nebu ni na zemlji“.

Umetnik i angažman?

"Ne vjerujem u umjetnika koji može biti izvan svijeta u kojem živi. Možemo se pretvarati da je umjetnost samo estetika, forma, zanat ili pitanje ličnog senzibiliteta, ali svaki izbor koji umjetnik napravi već govori nešto o njegovom odnosu prema svijetu. Čak i kada odluči da šuti, on je napravio izbor. Za mene je angažman prije svega pitanje odgovornosti prema vremenu u kojem živimo. Ne mislim pri tome na dnevno-političku propagandu, niti na umjetnost koja unaprijed zna odgovor i onda samo traži način da ga saopšti. Više me zanima umjetnost koja postavlja neugodna pitanja, koja otvara pukotine u onome što nam se predstavlja kao konačna istina, koja pokušava vratiti ljudsko lice onome što statistika, politika i ideologija pretvaraju u broj. Umjetnik, po mom mišljenju, mora sačuvati pravo na sumnju. A možda je upravo sumnja danas jedan od najvažnijih oblika građanske hrabrosti."

Vama kao umetniku da li je bliži pozorišni ili filmski izraz i zašto?

"Teško mi je napraviti taj izbor, jer su teatar i film dva različita jezika kojima govorim o istim opsesijama. Teatar je moja prva umjetnička ljubav i prostor u kojem sam formiran. On ima nešto što nijedna druga umjetnost nema – neponovljivi susret živog glumca i živog gledatelja u istom prostoru i istom vremenu. Svaka predstava nastaje iz tog susreta i već sljedeće večeri može biti drugačija. Film je drugačija vrsta čarolije. On omogućava da stvarnost uhvatite, fragmentirate, montirate, preoblikujete i sačuvate. Kamera ulazi tamo gdje ljudsko oko ponekad ne može. Film ima moć da od jednog pogleda, jednog lica ili jednog pejzaža napravi čitav unutrašnji svijet. Ali kada bih baš morao birati, rekao bih – teatar. Ne zato što je bolji, nego zato što je neposredniji. U teatru nema konačne zaštite između mene, glumca i publike. Svake večeri ponovo rizikujemo. I upravo taj rizik je ono što me i dalje najviše privlači."

Na koji način umetnost može da utiče na spajanje pokidanih mostova, pre svega na Balkanu, a i uopšte?

"Umjetnost ne može sama popraviti ono što je politika pokidala. Bilo bi pretenciozno i pomalo naivno od umjetnika očekivati da izliječe posljedice ratova, nacionalizama i historijskih trauma. Ali umjetnost može napraviti nešto bez čega nijedno stvarno pomirenje nije moguće – može ponovo uspostaviti prostor susreta. Na Balkanu je to posebno važno. Mi živimo u prostoru u kojem su se granice promijenile brže nego što su ljudi uspjeli promijeniti svoja sjećanja. I dalje imamo generacije koje o susjedu uče više iz političkih narativa nego iz vlastitog iskustva susreta. Zato je svaki zajednički film, predstava, izložba, knjiga ili koncert mnogo više od kulturnog događaja. Kada umjetnici iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane, Podgorice ili Skoplja rade zajedno, oni stvaraju mali prostor drugačije stvarnosti. Ne vraćaju prošlost i ne pokušavaju dokazati da se ništa nije dogodilo. Naprotiv, oni pokazuju da je moguće nositi se sa prošlošću bez toga da nam ona određuje cijeli ostatak života. Mostovi se ne obnavljaju tako što ćemo tvrditi da nikada nisu bili srušeni. Obnavljaju se tako što ponovo počnemo prelaziti preko njih."

Nebrojeno puta ste isticali da Vam je najvažnije da vratite glas onima kojima je istorija pokušala oduzeti glas. Da li umetnost može postati oblik moralnog otpora zaboravu?

"Može. I mislim da je to jedna od njenih najvažnijih funkcija. Zaborav nije uvijek prirodan proces. Ponekad je politički proizveden. Postoje ljudi, događaji i čitave zajednice koje se pokušava izbrisati iz kolektivnog pamćenja zato što su neugodni za određenu verziju historije. U tom smislu, sjećanje može biti čin otpora. Ali umjetnost ne bi smjela postati sudnica. Njen zadatak nije da presuđuje, nego da svjedoči. Da čovjeku koji je sveden na fusnotu vrati lice, ime, glas, dostojanstvo i njegovu konkretnu ljudsku sudbinu. Zanima me upravo ta mala, intimna historija. Velike historije pišu pobjednici, države, vojske i institucije. Ali iza svake velike historijske rečenice postoji jedan čovjek koji je nekoga volio, nekoga izgubio, negdje živio, imao svoje strahove i svoje snove. Ako umjetnost uspije da nam tog čovjeka učini ponovo vidljivim, onda je već uradila nešto važno. Zato mislim da je umjetnost moralni otpor zaboravu, ali samo onda kada ne pretvara žrtvu u simbol i kada joj ponovo uspostavi ljudsko dostojanstvo."

Da li politika i umetnost na Balkanu neminovno idu ruku pod ruku? Na koji način sebe vidite u politici i da li ste zadovoljni dosadašnjim političkim angažmanom?

"Na Balkanu politika i umjetnost teško mogu biti odvojene, jer je politika ovdje decenijama ulazila u najintimnije prostore naših života. Ulazila je u jezik, identitet, porodicu, historiju, kulturu, pa čak i u način na koji pamtimo mrtve. Zato je iluzija misliti da umjetnik može jednostavno zatvoriti vrata ateljea ili pozorišta i reći: mene se politika ne tiče. Ali postoji velika razlika između političnosti umjetnosti i partijskog angažmana. Mene mnogo više zanima ovo prvo. Bio sam politički angažovan i nisam bježao od javnog djelovanja kada sam smatrao da je to potrebno. Ali nikada nisam mislio da umjetnik treba da postane dekor političkoj partiji ili bilo kojoj vlasti. Umjetnost mora zadržati pravo da kritikuje i one sa kojima dijeli vrijednosti. Ako bih danas morao definirati svoj politički angažman, rekao bih da je on prije svega sadržan u mom radu. U izboru tema. U tome kome dajem glas. U tome protiv čega se bunim. U tome šta pokušavam sačuvati od zaborava. Nisam zadovoljan svime što sam uradio u javnom životu, kao što nisam zadovoljan ni svim svojim predstavama ili filmovima. Ali ne žalim zbog toga što sam pokušavao. Mislim da je gore ostati potpuno nijem pred vremenom u kojem živiš."

Kada se očekuje premijera Vašeg novog filma?

"Riječ je o projektu 'Trake', prema scenariju Zlatka Topčića, seriji koja se bavi jednim od najmračnijih i najtraumatičnijih slojeva naše novije historije. Radnja je smještena u predratni, ratni i postratni Prijedor, a kroz sudbine likova pokušavamo govoriti o vremenu koje je prethodilo katastrofi, o mehanizmima društvenog raspadanja i o tome kako se zlo ne pojavljuje preko noći, nego se dugo priprema u jeziku, strahu, šutnji, oportunizmu i pristajanju. Prvi cut svih šest epizoda već je završen i sada smo u fazi korekcija i završnog rada na seriji. Paralelno pripremamo i teaser, nakon čega ćemo preciznije govoriti o festivalskom i televizijskom životu projekta. Posebno mi je važno što ova priča ne želi samo rekonstruisati jedan historijski period, nego pokušava razumjeti kako jedno društvo može doći do tačke u kojoj ljudi koji su jučer živjeli jedni pored drugih počinju jedni druge gledati kao neprijatelje. Mislim da je to pitanje, nažalost, i danas veoma živo. Zato vjerujem da 'Trake' nisu samo priča o Prijedoru i jednom vremenu. One su i upozorenje koliko je tanka granica između normalnog života i njegovog potpunog raspada. Ne bih još najavljivao tačan datum premijere dok ne završimo sve što želimo uraditi na seriji. Važnije mi je da je pustimo u javnost onda kada budemo sigurni da smo joj dali formu koju zaslužuje."