U Australiji su u subotu održani izbori za federalni parlament, prvi na kojima su glasale Mirina i moja najstarija ćerka Milena i naša prva unuka, sada već 22-godišnja Tamara Janjić, od kako su dobile tamošnje državljanstvo.

Njihovim učešćem samo je potvrđena uobičajena izlaznost od preko 90 odsto, jer je “tamo dole” glasanje obavezno. Manje zbog kazni koje automatski određuje sud ako niste podneli valjane dokaze zašto ne možete ili nećete da glasate, a mnogo više zbog uverenja ogromnog broja Australijanaca da nije u pitanju samo pravo, već i njihova dužnost da na svake tri godine iznesu svoj stav o tome kako žive i šta očekuju.

Znajući šta su sve izgovorile na račun konzervativnog premijera Skota Morisona i Liberalno-nacionalne koalicije u vreme mnogobrojnih lockdowns tokom korona pandemije, očekivao sam da su njih dve glasale za Laburističku partiju, koju predvodi budući premijer Entoni Albaneze. A mislio sam i da nisu zaboravile proterivanje Novaka Đokovića sa Australian opena početkom ove godine.

Tu prestaje svaka veza sa onim što u zemlji Srbiji nazivamo izborima, od načina na koji funkcioniše parlament, medijske zastupljenosti kandidata, televizijskih duela lidera, transparentnosti političkih programa do toga da su precizni rezultati poznati već posle nekoliko sati. Moj prijatelj Miroslav Olenjin, sa podužim australijskim stažom (sad sa porodicom živi u Pertu), kaže da treba poštovati tamošnji politički sistem, jer su u središtu političkih debata isključivo teme koje interesuju građane, od ekonomije do obrazovanja, od imigracione politike do položaja starih…

Glasanje se u takvim uslovima pretvara u neku vrstu referenduma sa samo jednim pitanjem: Da li stranka na vlasti zaslužuje da dalje vodi državne poslove?