Ukidanja i zabrane: Filmovi koje političari nisu podnosili

Film 20. avg 202009:42
Podeli:
Foto: United Archives/Impress / United Archives / Profimedia

Mnogi filmovi su se kroz istoriju gledali samo kroz politiku pa su iz tog razloga bili i zabranjeni. Takav slučaj bio je specifičniji u svetu nego kod nas, ali se dešavao i u zemljama bivše Jugoslavije.

Eks-Ju stil podrazumevao je ono što bismo nazvali sirovim, naglašenim scenama s puno psovki i prostota, scena nasilja i zločina, a sve začinjeno gomilom crnog humora. Međutim, neki filmovi su u tome ipak izgleda preterali, pa su vlasti odlučile da ih cenzurišu u razdoblju od 1947. do 1991, kad je snimljeno preko 1.000 filmova. Isto je bilo i u inostranstvu.

Veliki diktator

Satirična politička komedija koju je producirao i režirao Čarli Čaplin – „Veliki diktator“ snimljena je 1940. godine.

Ovaj film, u kojem glavnu ulogu tumači Čarli Čaplin, podstakao je brojne ozbiljne rasprave o kontroverznoj prirodi fašističke vlade Adolfa Hitlera i Benita Musolinija.

Hitler je zabranio prikazivanje ovog filma kako u svojoj, tako i u okupiranim zemljama, iako je širom Amerike i Velike Britanije „Veliki diktator“ dobro prihvaćen.

Borat

„Borat“ je parodija o kazahstanskom novinaru kog tumači Saša Baron Koen.

Scene iz filma u kojima Borat putuje kroz Ameriku kako bi upoznao kulturu ove države većinom su autentične.

Koen je zaustavljao slučajne prolaznike i kao Borat, kazahstanski novinar, razgovarao sa njima.

Oni su mahom verovali da je on samo kazahstanski posetilac, bez sumnje da je u pitanju snimanje filma koji su kasnije zabranile mnoge države, počevši od Kazahstana, a kasnije i mnoge arapske zemlje.

Grad

Portal „021“, svojevremeno je napravio listu filmova koji su bili zabranjeni u bivšoj Jugoslaviji. Među njima se našao i „Grad“. Ovaj film je jedini koji je bio i sudski zabranjen u bivšoj Jugoslaviji, što je svakako bilo neobično za vrednosti socijalizma, jer je znatno češća bila praksa u kojoj bi vladajuća garnitura odlučila da se on ne prikazuje, pa mesta za sud nije ni bilo.

No, ovo delo reditelja Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca očito je zahtevalo takav poseban tretman. Za to nije bila zaslužna golotinja, već neki drugi elementi koji su smetali vlasti u ovoj psihološkoj drami koja pleše na granici depresije i melanholije.

Sam film prati tri uporedne, ali odvojene gradske i tmurne priče. U obrazloženju sudske presude donete u Sarajevu stoji:

„Druga priča ‘Srce’ prikazuje jednog lekara koji iz svog stana ispraća prostitutku, nakon čega posmatra sebe u ogledalu, naziva sebe budalom, govoreći da treba da se opere. U međuvremenu na ulici, kraj izloga, prikazuje jednog imbecilnog mladića, reklo bi se homoseksualca, koga žene ne interesuju i koji nakon hodanja ulicom dolazi kod doktora u stan pitajući ga kako mu se sviđa njegov novi džemper jer je to uvoz iz Italije. Istovremeno se na trećoj strani prikazuje jedan čovek osrednjih godina s naočarima koji hoda ulicom teško dišući, da bi na kraju ušao u jedno dvorište puno radijatora, uz jedan od kojih seda, povijajući se i dahćući tako da se vidi da taj čovek boluje od srca.“

Zašto je zabranjen?

Pretpostavlja se da komunistima nije smetala kritika prikazane stvarnosti u filmu, već sama činjenica da je film imao drugačiji odnos prema stvarnosti. Verovatno ni likovi iz filma nisu bili baš za poželeti – od homoseksualca do prostitutke, a ključan je i trenutak u kojem se u pojavljuje i prsluk iz Italije, za kojeg se kaže kako je lepši od jugoslovenskog. Provokativan je bio i lik kapitaliste kao direktora preduzeća i smrt ratnog invalida partizana kojeg su pretukli nasilnici – sve u svemu, sudskom odlukom naređeno je da se film spali, ali ipak se čuva u arhivima.

PROČITAJTE JOŠ

Jutro

Na pulskom festivalu ovaj film je pobrao tri nagrade, a jednu je osvojio glavni glumac Ljubiša Samardžić u Veneciji. Radnja prati partizanskog poručnika koji ulazi u oslobođeni Čačak. Prolazeći kroz razne sukobe u prvim poratnim danima i boreći se sa bivšim neprijateljevim saradnicima i izdajicama, bivši vojnik nastavlja sa ubijanjem, čak i u vreme mira. Tako da se rat nastavlja kao njegova unutrašnja borba i borba sa ljudima oko njega. Jedna partizanka u filmu osuđena je na smrt, pa su pred nju doveli naoružanog zarobljenog Nemca kako bi joj stvorili iluziju da će umreti od neprijatelja.

Zašto je zabranjen?

Pretpostavlja se kako je moralistima tadašnjeg doba najviše smetao sam glavni lik partizanskog poručnika Smokija koji samo misli na svoj penis, pa tako i na grobu nekadašnjeg saborca obrađuje mladu partizanku perverzijama.

Plastični Isus

Film koji se usudio da uporedi Josipa Broza Tita s Hitlerom, ali i sveprisutne teme ismevanja svega, odmah je osuđen na neprikazivanje, a njegov autor je završio u zatvoru. Zapravo je reč o diplomskom radu režisera u kojem je glavni lik Zagrepčanin Tom koji živi u Beogradu, a finansiraju ga ljubavnice. Nakon što ga ostave obe ljubavnice, useljava se kod sestre muža poslednje ljubavnice, koji ga na kraju filma ubije. Lazar Stojanović je u film ubacio arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih upoređuje te režime. Takođe, u filmu se prvi put pokreću tadašnje tabu teme, poput homoseksualnosti i promiskuiteta, a i prvi put se u jugoslavenskom filmu pojavljuje go muškarac.

Zašto je zabranjen?

Osim političkih uvreda, upravo zbog navedenih tabu tema poput promiskuiteta i homoseksualnosti, a režiser je zbog njega osuđen na tri godine zatvora. Politički je progonjen i glavni glumac, a film je počeo da se prikazuje tek 20 godina nakon što je nastao.

Pratite portal Nova.rs i na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter. 

Komentari

Vaš komentar