"Imaju prirodan poriv, hrabrost i nadu u promenu": Josipa Lisac o studentskim protestima u Srbiji

Kakva vas očekivanja i emocije prate pred novi susret s beogradskom publikom?

Nemam neka posebna očekivanja, znate. Da, ponovo ćemo se sresti, i to mi je uvijek krasno. Naši susreti traju već dugo, još od davnih šezdesetih godina. Bilo je, doduše, i onog jednog nehumanog perioda kada smo se naprasno razdvojili, a niko od nas nije znao zašto ni kako je do toga došlo. Ali to vreme smo morali nadići, i kada smo se napokon ponovo sreli, bilo je kao da se nismo ni rastali. Taj dojam nisam imala samo ja, već i mnogi ljudi s kojima sam kasnije razgovarala. Kroz glazbu je zaista lijepo živjeti s ljudima koji te razumiju, koji dolaze jer žele nešto doživjeti; možda te čuti, vidjeti, ali često i pronaći nešto svoje u svemu tome. I ja sama uvek pronađem nešto novo u tim susretima.

Beograd je, između ostalog, i grad u kojem ste 1967. godine, u Domu omladine, održali svoj prvi koncert. Kako danas razmišljate o njemu?

Beograd posebno volim. Uvijek sam ga voljela i uvijek ću, jer Beograd zna prepoznati ono što je dobro. To je grad koji ima dušu i koji zna istinski doživjeti glazbu. Uh, taj moj prvi koncert bio je... Bilo je to drugo vrijeme, bili smo mnogo mlađi. Ja sam tada imala sedamnaest godina. Oko mene puna dvorana mladih ljudi, i ta energija bila je nevjerojatna. I danas imam puno mladog svijeta oko sebe; generacije se mijenjaju, ali ljudi ostaju. No, teško je usporediti ta dva vremena. Danas je sve drugačije, pa čak i zrak. I doslovno i simbolično. Nije više tako čist kao onda, 1967. godine. Sjećam se, tog dana kada sam imala koncert padao je snijeg. Da, sve je bilo čišće, jednostavnije, iskrenije.

U kom smislu „čišće“?

Ljudi su danas stvorili potpuno drukčiji svijet, i mentalno i fizički. Kad kažem da je tada bilo čišće, mislim u svakom smislu. Radio si ono što te zanimalo, a ostalo ti je bilo uglavnom nepoznato. Danas ljude zanima sve, često previše i nepotrebno, a ono što bi stvarno trebali znati - ono što žele, što hoće stvoriti u životu - često se izgubi u svemu tome. Milijuni informacija, poruka, zvukova zuje oko nas, i onda čovjek postane zbunjen, ne zna što bi, kud bi, gdje bi. Tako je i u glazbi. Sve se stvara, rađa i prolazi, ali ja ipak mislim da je glazba tada bila bolja nego danas. Danas je sve konfuzno, ne samo na našim prostorima, nego u cijelom svijetu. Sve se promijenilo, Istok, Zapad, sve se pomiješalo. Još osamdesetih, kad sam bila u Americi, odjednom se „otkrio“ taj Istok. Sjećate se Ajatolaha Homeinija i svega što je to povuklo za sobom, pa do dana današnjeg. A i prije toga, bio je prisutan taj sukob Izraela i Palestine, ta stalna napetost, nemiri… uvijek se nešto događalo. Ali to nije samo pitanje politike.

Nego?

To je zapravo remećenje reda u cjelokupnom svjetskom društvu. Ljudi više ne mogu živjeti mirno i dobro. Otimaju im se trenuci života; vrijeme za obitelj, karijeru, njihova zvanja i pozive. Vrijeme danas nosi neku vrstu straha i taj ogromni, užareni ego koji pršti sa svih strana. Svi se mjere: tko je bolji, tko je jači, tko više vrijedi. A kako u takvom svijetu uopće živjeti, a kamoli stvarati? To je fakat, jedan kaos, konfuznost koja se vidi posvuda, pa i u glazbi. Sa svih strana dolaze informacije: moraš ovo, uzmi ono, probaj ovako… nude se neke gotove formule. A gdje je onda ono tvoje, ono što sam stvaraš? Gdje je tvoja iskrena kreativnost, tvoj unutarnji glas koji te pokreće? Tu se, nažalost, mnogi izgube. Jezivo se izgube.

Vaša najveća ljubav, čuveni umetnik Karlo Metikoš, jednom prilikom je kazao: „Ona je tako krhka, nježna, ali kad dođe na binu pretvara se u zvijer.“ Kako danas doživljavate te njegove reči?

On nije fizički prisutan već gotovo trideset pet godina, ali u mojoj duši i mom srcu on je uvijek tu. Ljudi govore svašta - da mu pišem pisma, da živim s njegovom urnom… Ma ne, to su gluposti. Smrt ne može odnijeti ono što sam osjećala godinama. Zar se ljudi mogu voljeti samo kada se dodiruju i gledaju? Ljudi koji vole znaju da ljubav ne prestaje s fizičkim odlaskom. Imaš srce, imaš razum, i ako se vodiš time, znaš što je istina. Ja sam odlučila da sve ono što smo zajedno stvarali nastavim dalje sama. Nisam htjela izdati našu ideju, našu priču. Nisam htjela biti Juda i ostaviti to. Ne, odlučila sam ići dalje, snažno, s puno energije, dok god budem mogla. Karlo mi i dalje daje snagu za život i stvaranje. Vjerujem da duša živi i da postoji, i upravo ta vjera me oplemenjuje i daje mi snagu da idem dalje. Glazba je moj lijek i ona zaista liječi. A što se tiče te „zvijeri“ o kojoj je Karlo, koji je bio jako duhovit, govorio... je, ponekad se stvarno pretvorim u nju (smeh). Kad stanem na binu, to se jednostavno dogodi. Ali ima i trenutaka kad sam manja od malog miša. To su oni tihi, nevidljivi trenuci, koje nitko ne vidi i ne mora ih vidjeti. To je život, pun kontrasta.

Pre dve godine navršilo se pola veka od izlaska vašeg prvog LP-ja „Dnevnik jedne ljubavi“ (čiji su autori Karlo Metikoš i Ivica Krajač), prvog konceptualnog albuma eks-Ju scene, koji je pokazao da domaća muzika može da stane rame uz rame sa svetskom. Koliko taj album i danas oblikuje vaš pogled na umetnost i život?

Ponosna sam i sretna, i na taj album i na Karla. Upoznali smo se 1971. godine, već sljedeće godine počela je naša glazbena avantura, a ’73. je izašao „Dnevnik“. I mogu samo reći: zahvalna sam što sam taj album i sve te pjesme dobila kao dar života. Takav entuzijazam, takva strast... Idealan spoj koncepta, priče i pjesama. Svi smo bili u zanosu, od tekstopisca do muzičara. Svjetski je to sve izgledalo, i tada i danas. I kasniji albumi stvarali su se s istim duhom, istom vjerom i voljom, ali uvijek se pojavi nešto neočekivano što ne možeš predvidjeti. To je kreativnost. Sretna sam i što sam tada, kao vrlo mlada, imala hrabrosti odbiti prijedlog „Jugotona“, današnjeg „Kroacija rekordsa“, da na moju prvu LP ploču stavimo sve one moje ranije singlice. Rekla sam: ne, ne može. Željela sam nešto novo, nešto što ima priču i ideju. To je, upravo, „Dnevnik...“. Zbog te odlučnosti, djelovala sam tim ljudima, rukovodiocima, čudna, bezobrazna, teška... samo zato što sam se borila za nešto svoje. A nikad nisam razmišljala o tome da će „Dnevnik jedne ljubavi“ imati toliki značaj i tako dug vek i put koji danas ima.

Jedna od vaših čuvenih pesama, „O jednoj mladosti“ , sadrži i stih: „Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet“... Verujete li, s ove životne distance, da taj „drugi svijet“ zaista postoji?

Sigurno da postoji. Svaki dan donosi nešto novo, ništa više nije isto kao prije pet, deset ili dvadeset godina. Sve se mijenja, i mi se moramo prilagoditi, prihvatiti i saznati kako živjeti u tome. Ljudi uvijek žele da bude bolje, mada ponekad bude i gore. Nekad je tako, nekad ovako. Ipak, ne možemo čovjeku oduzeti nadu i vjeru. Unutarnji mir i snaga koju nosimo u sebi pomažu nam da stvaramo nešto lijepo i dobro, za sebe i za druge. Ta pjesma prekrasno govori upravo o tome - o nadi, o životu koji se stalno mijenja, i o tom unutarnjem svijetu kojeg svatko mora sam pronaći. Mladi uvijek žele ostaviti svoje tragove, drugačije od onih koje ostavljaju stariji, i tako se generacije međusobno nadograđuju i mijenjaju. Treba pustiti mlade da dožive i stvore svoj svijet. Definitivno. Oni ulaze u svijet ispred sebe, gdje su prethodne generacije ostavile tragove koji im se ne sviđaju. Sada je njihovo vrijeme da zakorače sami i iskreiraju nešto dobro, vjerujući u ono što osjećaju da je ispravno. Naravno, to nije lako, nikada nije.

U današnjem vremenu, kada umetnost sve više podleže šablonima i „zakonima“ tržišta, vi istrajavate u autentičnosti. Koliko hrabrosti je potrebno da se ostane veran sebi i da li vas je ta doslednost, i buntovnost, nekada koštala više nego što ste očekivali?

Jako me je puno koštala (smeh), a košta me i dan-danas. Svaki put kad izađem pred ljude, ja sam „na tapeti“. Znam da se ne sviđam svima, ali znam i da sam mnoge zaintrigirala. Čak i oni koji me ne vole, na svoj način prate i cijene ono što radim. Nikada nisam mislila o sebi da sam hrabra, ali sam znala što želim i što mi se sviđa. Često sam znala reći „ne“ kada je trebalo, i to mi je pomoglo da ostanem dosljedna svojoj viziji. Na primjer, dok mnogi „lete“ prema velikim arenama i masovnim koncertima, ja sam odlučila ići drugim putem - intimnijim, manjim prostorima. Za mene je važno biti sa ljudima koji prepoznaju i cijene ono što stvaram, a ne biti dio masovnosti ili ponavljati ono što rade svi drugi. I tako ću nastaviti, jer dosljednost sebi i svojoj umjetnosti za mene je važnija od broja publike.

Ovih dana objavili ste novi singl „Zamisli“, pesmu kojom potvrđujete status neprikosnovene avangardne figure regionalne muzičke scene. U ovom našem, veoma često preglasnom i haotičnom vremenu, „Zamisli“ deluje kao tiha, ali snažna poruka - podsetnik na hrabrost, snove i ljubav. Kako ste je vi doživeli?

Baš ste to lijepo kazali. „Zamisli“ nosi jako lijepe poruke. Sjetim se vremena kada smo živjeli gotovo od zraka, ništa nam nije trebalo. Ta pjesma govori o suštinskim vrijednostima, o dobroti koja može pobijediti zlo. Danas nam se često čini da je zlo jače, jer smo okruženi tim haosom u cijelom svijetu i stalno o tome razgovaramo. Ali „Zamisli“ podsjeća da dobro uvijek ima snagu. To je pjesma koja vraća nadu i podsjeća nas na hrabrost, snove i ljubav, da i u ovakvom svijetu sačuvamo ono što je suštinsko u čovjeku.

U ovim globalnim podelama, sukobu i rastućoj nesigurnosti, ne nosi li stih: „Zamisli da dobro može zlo pobijediti“ snažnu, angažovanu poruku?

Oko nas je strašno puno zla, u svim segmentima života. Pitanje je uvijek: je li ono što se događa pravedno, postoji li istinsko dobro? Ipak, čovjek mora vjerovati u dobro, jer u svima nama žive i tama i svjetlost. Ja sama ne želim biti ni bahata, ni arogantna, ni zla, želim sudjelovati u uspjesima ljudi oko sebe. Po prirodi sam altruist, i vjerujem da trebamo okrenuti pažnju prema dobru. Svijet je prepun ružnih riječi, neistina, napada... prodiru u naše živote i često zavaravaju. Zato, kad nekome približiš dobro - lijepu riječ, podršku, znak pažnje - to može trajno utjecati na njega.

Kako gledate na ono što se od novembra prošle godine dešava u Srbiji - studentski i građanski protesti, borba za prostor dijaloga...?

To je bunt mladosti. Mladi žele kročiti svojim putem i stvoriti bolji svijet, svoj svijet. Svaki mladi čovjek osjeća odgovornost da izgradi kvalitetan život za sebe i za druge. Kad vide nepravdu ili propuste starijih, žele to promijeniti. Ja vjerujem mladima, jer znam kakva sam sama bila u njihovim godinama - uvijek sam išla kontra onoga što su mi govorili ili savjetovali. Mladi, naprosto, žele bolji svijet i u tome nema ničeg lošeg. To je prirodan poriv, hrabrost i nada u promjenu.

Glas umetnika često se smatra svetionikom u društvu. Vi se, kada je reč o političkim pitanjima, niste baš mnogo oglašavali?

Ne, nisam politički toliko aktivna u klasičnom smislu. Za politiku moraš imati poseban talenat, a ja mislim da ga nemam (smeh). Ja stvari više osjećam duhovno; energiju se može prenijeti, osjetiti i kroz nju djelovati. Najvažnije mi je da kroz muziku izrazim svoja osjećanja i poruke. Možda ne mogu direktno mijenjati svijet, ali energija koju šaljem kroz svoje pjesme dopire do ljudi koji to cijene i kojima to znači. Ta energija je moćna i ponekad djeluje jače od bilo kakve politike ili oružja, kazala je Josipa Lisac za NIN.