Aleksandar Halabrin Foto: Privatna arhiva/ Aleksandar Halabrin

Aleksandar Halabrin, mladić koji je nestao 20. marta u Beogradu najverovatnije je ubijen hicem iz vatrenog oružja, a telo je potom sakriveno u plitko iskopanu raku kod Sopota. Prizor je, kako kaže čobanin Mirko Maksimović koji ga je pronašao, bio jeziv. Mladić je bio raskomadan, nag, a telo je bilo u fazi raspadanja. Njegova baka Mara Halabrin kaže da je njenog unuka tog dana kada je nestao u kolima čekao "neki mladić".

„Baba, odoh do Beograda da pokupim auto“. Kažem mu: „Vrati se brzo, nemoj dugo“. Na ulici ga je, u kolima, čekao neki mladić. Zagrlio me, poljubio i otišao… I više ga nema“, rekla je Mara Halabrin u ispovesti za Novosti.rs.

Njegovo telo, sasvim slučajno, pronađeno je skoro 200 kilometara dalje i dva meseca kasnije, 16. maja, u vikend-naselju Vis, u selu Parcani, nadomak Sopota.

„Kada smo išli da preuzmemo telo, samo su nam rekli da je ubijen hicem u glavu“, pričala je juče rodbina.

„Sahranili smo ga u petak. Bili su tu i njegovi drugovi iz Beograda, Novog Sada…“

Foto:Zoran Lončarević

Aleksandrova majka, Marina ćerka, ne progovara. U šoku je i na lekovima. Ostala je bez jedinca kog je ceo život sama odgajala. Ona se sa njim poslednji put čula tog dana, rano po podne.

„Pozvala sam ga oko 13.40, ali se nije javljao“, tiho kaže.

„Dešavalo se da ode, ali bi uvek pozvao telefonom, rekao gde je i šta je i da će brzo nazad. Bila mu je izrečena mera samoizolacije jer je 15. marta ušao u Srbiju iz Mađarske. Išao je da kupi automobil“.

Mladićev automobil je bio, a i sada je, u garaži u Bačkom Petrovcu. Rodbina je uverena da je tamo ostao kod špeditera, jer je trebala da se obavi procedura sa carinom i registracijom. Ipak, čini se, Aleksandar nikada do tamo nije stigao. Navodno, jednom od drugova je oko 14.40 napisao da ide da se sa nekim sretne na Banjici.

Kako se Aleksandar nije pojavljivao, a telefoni su bili isključeni, porodica je sve više brinula. Posle tri dana otišli su u policiju i prijavili nestanak. Vanredno stanje i situacija sa koronom otežali su potragu. Onda je stigla najstrašnija vest.

„Dođite da identifikujete Aleksandra“, priča majka kroz suze.

„Nisam imala snage. Otišli su moja rođena sestra i zet. Nadala sam se da to nije istina, da je neko drugi… Onda je i DNK pokazao da je to on“.

Mladićevo telo sasvim slučajno pronađeno je 16. aprila oko 10 sati ujutru. Mirko Maksimović čuvao je koze tog dana. Sa njim su bili i psi. Iznenada su počeli da laju i grebu zemlju.

„Bio je ambiciozan i vredan“, priča njegova baka.

„Govorio je nekoliko jezika. Jedno vreme proveo je i u Češkoj, oko dve godine, gde je radio. Tražio je posao, imao devojku… Ne znam, pričaju da je u Beogradu stekao neke drugare, koji su se bavili raznim poslovima… Da li su pokušali da ga u nešto uvuku, pa ga onda tako ubili… Ne znam… Samo hoću istinu zašto ga više nema. Da mi bude lakše, pa da i ja umrem, da legnem kraj mog unuka…“

O Aleksandru su i rodbina i njegovi drugovi imali samo reči hvale. Nije pio, nije pušio, voleo je sport, trenirao boks.

Tog dana, jedan njegov drug iz Beograda sa kojim je trebalo da se sretne poslao je poruku Aleksandrovom rođaku sa pitanjem: „Gde ti je burazer, što se ne javlja?“ Bilo je oko 16 sati. Negde u to vreme, kako sumnja rodbina, on je otet i ubijen.

 

 

 

 

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare