Studenti su nam pokazali da se Srbija lako umiriti ne može: Hoće li im se izviniti Porfirije koji je dozvolio da im diktator otme crkvu

Nakon što je studente i srednjoškolce najprije podržao na svojoj zvaničnoj Fejsbuk stranici, a zatim podršku brže-bolje uklonio pravdajući se iznenadnim hakerskim napadom, patrijarh nam želi poručiti da i Aleksandar Vučić i njegov režim i demonstranti i porodice ljudi koje je ubila nastrešnica u Novom Sadu svi plove na lađi Gospodnjoj, te se on kao njen kapetan i otac pun ljubavi ne može svrstavati na ovu ili onu stranu, već trpeljivo uznositi molitve i za jedne i druge.

Ova perfidna antihrišćanska redukcija bi, međutim, podrazumijevala da je Crkva zajednica u kojoj privilegovana manjina vjernika, onih koji imaju novac, vlast i moć, mogu slobodno i bez ikakvih posljedica lagati, manipulisati, krasti, tlačiti i na različite načine, što nemarom i javašlukom, što direktno ubijati neprivilegovanu manjinu.

Zanemarićemo, dakle, u potpunosti one jevanđeoske odredbe o dužnosti stavljanja na stranu „onih najmanjih“, a pogotovo one da kod hrišćana vodstvo ne može biti kao kod pagana gdje, u sklopu piramide zastrašivanja i maltretiranja, mnogi služe jednoga, već upravo obrnuto, da je onaj ko hoće da je na čelu, mora služiti svima, dakle svima, a ne privilegovanoj korumpiranoj manjini.

Ali to je tako kada se ne slijedi primjer carigradskog patrijarha Svetog Jovana Zlatoustog koji je zbog svog hrabrog i beskompromisnog držanja prema romejskim „hrišćanskim“ tiranima cijeloga života trpio šikaniranja, poniženja i na kraju i izgnanstvo, već episkpa bačkog Irineja Bulovića koji je bio hrabar jedino u anatemisalju prostih seljaka koji organizuju kobasicijadu u postu, ali kao zaliven šuti na pedofiliju, režimsku sinergiju sa mafijašima i ubicama, pornografsko-voajrske rijalitije, sistemsku korupciju, ukidanje institucija države Srbije na Kosovu i Metohiji i, na kraju krajeva na svođenje crkve, kao eshatološke zajednice Hristovog tijela na režimsku religijsku agenciju, ili, još gore, dekor sve i jednog nepočinstva.

Sveti Girgorije Nazijanski, jedan od najvećih teologa 4. vijeka, utoliko da ga pravoslavne crkve tituliraju Bogoslovom nakon Svetog Jovana Jevanđeliste je u svome dijelu De se ipso et episcopis ovako opisao takve tendncije među višim klirom: „Od jednoga me čuvaj, od loših episkopa... Jer oni su, oni su takve propalice, nesrećno i jadno ismejavanje života; u veri prevrtljivci, zgodna im je prilika zakon jer Božjega ne štuju; brana su rečima istine, breme na granama mladice; ženama laskaju, slatki su otrovi; sa slabima su lavovi, pred vladaocima psi, oko svake se trpeze cvileći motaju.“

Međutim, nemogućnost da se odoli zemaljskim blagodatima koje donosi pseća lojalnost tiranima nije nešto što je u istoriji prolazilo bez posljedica. Drugim riječima iluzija svemoći koruptivnih tirana nije nešto što kad tad ne dolazi na naplatu. Rumunski patrijarh Teoktist se unekoliko izvukao i ostao na patrijaršijskom tronu javnim izvinjenjem vjernicima jer je staljinističkom diktatoru Čaušesku, čak uoči sloma 1989. pisao panegirike, hvaleći njegove „briljantne aktivnosti“, „mudro vođenje“ i „smjelo i viizionarsko razmišljanje“, kao i „zlatno doba Čaušeskuovog imena“, dok je grčki arhiepiskop Jeronim kojeg je, kršeći sve kanonske odredbe, na tron instalirala radikalno desničarska vojna hunta, morao trajno odstupiti. Studenti i srednjoškolci su pokazali da se Srbija ne može tako lako umiriti. Nadajmo se da će a kraju biti udostojeni barem izvinjenja svoga patrijarha, jer je dopustio i pomogao da im diktator i opsjenar otme crkvu.