Dejan Bodiroga kao kapiten reprezentacije podiže trofej prvaka sveta 2002. u Indijanapolisu; Foto: Reuters/Adrees Latif/Guliver

Na TV nema prenosa na koje smo navikli, vikednom su u posebnom problemu oni koji obožavaju sport, pa se izlaz traži u reprizama. Ali, zašto se nerviramo ili radujemo kada znamo rezultat i ishod, kada smo taj meč već gledali - više puta.

Šta je to u ljudskoj psihi što nam izaziva određene emocije i reakcije, ako već znamo krajnji epilog. Toliko puta smo prošli neke utakmice, golove, koševe, poene, sa istim onim žarom kao prvi put. Kako i zašto ljudi na taj način doživljavaju reprize utakmica i sportskih uspeha?

Odgovore za Nova.rs daje diplomirani sportski psiholog i mentalni trener Boris Stanković.

PROČITAJTE JOŠ

„Sve to treba posmatrati iz dva ugla – sportiste i gledaoca. Što se tiče posmatrača, malo je aktivnog sporta dostupno i zato sada na televiziji gledamo lige i utakmice koje inače ne bismo. Svakako je na taj način korisno ispunjeno slobodno vreme kojeg sada imamo više nego inače“, priča Stanković i objašnjava dalje:

„Mi kao nacija volimo sport i vezani smo za njega. Brojne uspehe naših sportista doživljavali smo tako da se posle osećamo bolje. Zato podsećanje kroz gledanje repriza podstiče pozitivno stanje duha i u ovoj situaciji koja je nepoznata i neobična za sve“.

Boris Stanković, sportski psiholog
Sportski psiholog Boris Stanković; Foto: Privatna arhiva

Nema gledanja sporta bez nerviranja i posebnih emocija. Oni nešto stariji kojima je srce crno-belo, ispričali su nam kako svaki put iznova prožive nešto neverovatno kada gledaju čuveni meč Seltika i Partizana u Glazgovu. I da dožive olakšanje kada Milko Đurovski zatrese mrežu ili Slađan Šćepović konačnih 5:4, iako znaju da je Partizan prošao dalje u Kupu pobednika kupova 1989. preko škotskog velikana.

Oni kojima je Crvena zvezda u srcu, uvek se naježe kada gledaju revanš polufinala Lige šampiona sa Bajernom iz ’91 na Marakani. O finalu i osvajanju evropske titule ne treba trošiti reči. I jedni i drugi su nam rekli kako se uvek „tresu“ iako više ni sami ne znaju broj reprize.

„Sportisti da zadrže svoje rutine“

Saša Obradović, bivši košarkaš, sada trener, prisetio se čuvenog finala Evrobasketa 1995. u Atini i rekao kako „sam sebe ne bi uveo u igru tada“. Stanković kaže da trenutno stanje može i te kako dobro da bude i po aktuelne sportiste.

„Sada mogu da gledanjem pređašnjih uspeha pobude dobro raspoloženje i nađu dodatnu motivaciju koja će pozitivno uticati na njih. Sve što se dešava u svetu nije pod njihovom kontrolom i ne treba da se bave time, ali postoji mnogo stvari koje jesu pod njihovom kontrolom, na koje mogu da utiču i da menjaju. Najbolji savet im je da se ponašaju kao da su u trenažnom procesu, da isplaniraju dan i zadrže svoje rutine. Odmor, ishrana, vreme za trening, spavanje – sve treba da bude koliko je moguće isto kao i pre. I da rade na psihološkoj pripremi, vizuelizaciji i određene mentalne, tehničke veštine koje mogu da upotpune pripremu kako bi bili u optimalnom stanju kada dođe trenutak da se vratimo takmičarskom sportu na tački na kojoj je stao“.

„Nebo se otvorilo! Stadion je eksplodirao… Darko, Darko, Darko… Crvena zvezda je šampion Evrope“, to su rečenice koje mogu da slušam svaki dan kažu nam zvezdaši.

Gotovo isto je i sa uspesima reprezentacije u košarci, odbojci, vaterpolu… Strepnja i zebnja dok sudija ne svira kraj, a slike o podizanju trofeja već su se „izlizale“ od gledanja, stav je „običnih“ ljudi sa kojima smo pričali na ovu temu.

Oni koji ne znaju legendarne trojke Saleta Đorđevića, ili čuvene povike Mladena Delića, taman imaju vremena za „popravni“ u karantinu. „Nema više vremena za bilo šta, 45:38… Vujović, Vujović, evo je šansa, gol, gol! Ljudi moji, je li to moguće? Ludnica, šta je ovo? Radanović, Radanović, šta je ovo“. Pa, ko ne zna ovo…

„Utakmice košarkaške reprezentacije mogu stalno da gledam, posebno ono finale ’95. iz Atine. ‘Plavi’, zakucavanje Danilovića preko Sabonisa… I dalje ne mogu da verujem da su Hrvati otišli s postolja“, kažu oni koji žive sport.

Kako to tačno prodrma ljude kojima je sport u venama, detaljnije pojašnjava Stanković:

„Ljudi se užive u te određene momente i sažive sa samim akterima – igračima. U datom trenutku nisi ni svestan svega, niti da je u pitanju sama repriza. To se dešava kada se toliko udubiš u ono što gledaš i onda se ne pravi ta razlika između trenutnog stanja i reprize. Svi ti uspesi u nama bude neka lepa sećanja i osećanja, posebne emocije i osećaj identifikacije. Takođe, izazivaju i da budemo ponosni na naše sportiste, i ujedno razvijaju osećaj velike pripadnosti. I sve to zajedno pomaže da lakše preguramo vreme izolacije“.

Situacija vanrednog stanja i kućnog karantina, u danima kada je sport stao, posebno je specifična. Repriziraju se brojni sportski klasici – da se prekrati vreme, osveži sećanje i stekne pobednička motivacija, na šta nisu imuni ni bivši sportisti.

„Gledam reprize utakmica, kako da ne. Rado se podsetim, često i sam pustim, a i Zvezda emituje svako veče svoje reprize“, kaže za Nova.rs legendarni Vladimir Petrović Pižon.

Vladimir Petrović Pižon; Foto: STARSPORT

Nekadašnji fudbaler i četvrta Zvezdina zvezda posebno je ponosan što o njemu govori ono što je uradio u kopačkama.

„Lepo je kada može i da se vidi to sve što ste napravili u životu. Da si nešto ostavio iza sebe. Sve te utakmice probude i emocije i sreću, naravno. I sutra će moj unuk moći svom detetu da priča ko mu je deda bio“, dodaje Pižon Petrović.

PROČITAJTE JOŠ

U celoj priči, negativnih efekata nema, tvrdi Boris Stanković, koji je u karijeri mentalnog trenera radio sa brojnim našim sportistima, i individualnim i timskim. Ponovno gledanje uspeha, bez obzira što je repriza u pitanju, može samo da pomogne.

„Poenta je da nam je ranije bilo dobro i lepo, te da će to vreme ponovo doći. Opet ćemo se radovati sa sportistima zbog njihovih uspeha. To znači i prelivanje na profesije kojima se ljudi bave, jer će opet radovati lepim stvarima koje nam se inače dešavaju u životu. Zato treba gledati da sada, kada se ima više vremena, budeš bolji nego što si bio, i savet je da se što manje prate vesti na dnevnom nivou, samo u potrebnoj meri za dobijanje neophodnih informacija“, završava Stanković.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram