Foto:Screenshot/Twitter/@SkyNews

Ime Maksa Nobla nikada neće uzvikivati nijedan dečačić koji postigne pogodak na fudbalskom terenu, ali bi mogli da ga spominju roditelji današnje dece ukoliko uspe da se izbore za promene u fudbalu na koje je ukazao.

Ovaj mladić koji je prošao omladinsku školu Fulama govorio je o problemeima o kojima se malo zna, pa je zato i njihovo rešenje daleko. Ipak, njegove tvrdnje su učinile mnoge da se naježe.

PROČITAJTE JOŠ

Objasnio je kako je krenuo njegov pad od perspektivnog igrača ka čoveku koji je radio u supermarketu.

„Da pređem put od trenutka kada sam bio blizu ugovora u klubu iz Premijer lige do minimalca u noćnoj smeni u supermarketu bio je potreban jedan treptaj oka i to mi je slomilo srce“, počeo je Nobl za „Skaj sports“.

Govorio je o strašnim sudbinama dečaka koji shvataju da nikada neće postati profesionalni fudbaleri i koji su sada potpuno psihički slomljeni zbog mnogih stvari koje su proživeli na akademiji.

„Nakon toga se osećate kao promašaj, pa zbog toga dečaci danas počine samoubistvo, zato se povređuju… Ima dva prijatelja koja su pokušala da se ubiju. Imam još dvojicu koji su se obesili“, iskren je Nobl.

Objasnio je kroz šta je prolazio kao mladić na fudbalskoj akademiji.

„Moje ime je Maks Nobl, igrao sam za omladinsku školu Fulama i sada imam brend za odeću koji se zove ‘Sertifajd sports’. Ne bih rekao da sam ikada shvatio da sam talentovan, mislim da sam samo bio deo akademije u kojoj su svi podjednako talentovani kao i ja. Fudbalske akademije su otrovne sredine. Tamo su mladi dečaci koji treniraju i o njima se staraju muškarci koji, zapravo, ne brinu o njima. Mislim da je to najveći problem jer nema brige u fudbalu. Sa 16 godina dobijate injekcije u kolena, davali su mi lekove protiv bolova svakog dana.“

Nezalečene povrede su ga skupo koštale.

„Imam prijatelje koji su izlazili sa tri ili četiri steznika preko nogu samo da treniraju. Igrate protiv bola, protiv nelagodnosti kako ih zovu. Nije to nelagodnost jer ćete kasnije u životu imati ozbiljne probleme i to se meni desilo. Od 17 godine sam dobijao injekcije, lekove protiv bolova, imao sam tendonitis u oba kolena i u tetivama. Rekli su mi da što više igram lakše će mi biti da igram sa tim i da nastavim da igram.“

Fulam se nije zapravo brinuo o njegovom zdravlju, već je sam morao da potraži lečenje.

„Zapravo sam video šta mi govore, ja sam oštećena roba. Znaju da oporavak od operacije tetiva ne traje šest meseci nego godinama. Kada sam došao do kraja ugovora, otišao sam da vidim hirurga jer Fulam nije želeo da plati operaciju. Otišao sam da vidim doktora u privatnoj bolnici koji mi je rekao: Ovo su najgore tetive koje sam kada video. Šokiralo ga je da 19-godišnjak ima ovakve tetive. Ljudi mogu da vide, kada odvedete dete u školu bez kvalifikacija i kada ih ostavite poražene bez ičega… Te kvalifikacije su mogle da mi dođu dobro da idem na univerzitet ili da tražim drugu karijeru. Nisam ih imao, kada pogledam unazad nije to bila dobra odluka. Nijedan mladić koji želi da posveti život fudbalu ne želi da bude u školi.“

Bio je suočen i sa mnogim rasističkim ispadima koji su predstavljani kao normalna komunikacija.

„Govorili su mi da imam loše ponašanje, sve mlade afroamerikance obeleže kao problematične. Bilo je sedam ili osam afroamerikanaca u timu iz svih delova Londona, svi su bili različitog porekla iz različitih porodica i rečeno nam je da zbog problematičnog ponašanja nećemo da slušamo i da naučimo i da ne možemo da jedemo u menzi. Pa, nismo mogli da jedemo u menzi, nego smo jeli u svlačionici. Jedva sam uspeo da dođem do kontrole svog života kada sam napustio fudbalski svet jer su šale koje su odrasli govorili u svlačionici i za koje govore da su u redu, nisu u redu u spoljašnjem svetu i potpuno su rasističke i neprimerene.“

Obrazložio je i najveći problem sa kojim se susretnu mnogi dečaci nakon što propadne san o profesionalnom fudbalu.

„Ne postoji sistem brige o mladićima nakon akademije. Po meni to mora da dođe od fudbalskog saveza, mora da bude postavljen sistem da ako klub odluči da uzme mladog igrača iz škole i odluči da mu obeća njegov san, ne mogu samo da ih odbace kao đubre. Ali, da, mnogo više toga treba uraditi jer nikada nije govoreno o tome, a kada se govori gura se pod tepih.“

Kada se sada osvrne na čitav ovaj period seća se samo loših stvari koje su ga gotovo uništile.

„Dečaci ne smeju da se ubijaju ili da budu toliko depresivni da ne mogu da funkcionišu godinama kasnije. Ne sećam se sa radošću svoje fudbalske karijere i trebalo bi da mogu da kažem: ‘Zapravo, lepo sam se proveo. Nisam uspeo, ali sam naučio toliko toga. Imam toliko raznih veština i klub mi je pomogao da dobijem priliku koju nikada ne bih imao.’ Umesto toga se osvrnem i pomislim: ‘Zbog toga sam bio depresivan deset godina i anksiozan. Dobio sam toliko mentalnih problema, zdravstvenih problema od kojih i danas patim“, završio je Nobl.

Nakon svega se oglasio i Fulam saopštenjem.

„Osuđujemo zlostavljanje, rasizam i diskriminaciju bilo kog oblika i naporno radimo da obezbedimo da im ne bude mesto ovde. Klub istražuje i do današnjeg dana nije pronašao ništa što potvrđuje istorijske tvrdnje. Klub će sarađivati sa svim relevantnim strankama dok se proces nastavlja“, stajalo je u saopštenju londonskog kluba.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare