Hrvatska novinarka ispratila je srpske studente iz Virovitice, a onda joj se desilo čudo koje je čekala: "Sad idem da plačem"

Iva Anzulović, hrvatska novinarka koja je vraćena s granice kad je htela da dođe na protest u Beogradu 15. marta, srpske studente dočekala je u Virovitici.

"Meni jedna od onih uspomena koje nikad ne zaboravite - jutro kad su se Studenti trkači probudili u Virovitici i otišli za Varaždin na putu do Bruxellesa.

Zato kaj nemrem šutit'. Jer su ti cicibani toliko snažno ispunili moju ulicu donijevši toliko mnogo sreće, smijeha, zahvalnosti, poštovanja, životne radosti. I za sobom ostavili prekrasne ljude koji tri desetljeća žive u zatočeništvu vlastitog straha vlastitog uma koji su, nakon boravka Studenata u gradu - osjetili slobodu. I nema nazad. A meni je moja ulica i dalje prelijepa ali - više nije ista. Studenti zaista mijenjaju svijet", napisala je nakon što ih je ispratila.

Ipak, u novoj objavi navela je da joj je najsrećniji dan u životu stigao nešto kasnije. Prenosimo je u celosti.

"Moj najsretniji dan u životu,

odnosno,

kak' su mi Studenti promijenili moju Hrvatsku.

A nema ni dva dana kak' su bili u mom dvorištu.

Javila mi se prva majka nestalog branitelja,

javio mi se prvi ratni izvjestitelj,

javio mi se prvi branitelj.

Rekli su mi kak' su doznali za moj angažman i kak' vjeruju mojoj prosudbi i žele upoznati te Studente i da vidi svijet kak' Hrvat nije pun mržnje nego podržava budućnost Srbije koja bu pravedna, poštena, slobodna.

Naravno.

Jer ta i takva Srbija, koja je utemeljena na ovim cicibanima,

bu bila zemlja koja bu prva pitala sve svoje susede;

"Kako možemo pomoći?"

Majka nestalog branitelja mi je rekla:

"Iva, normalna Srbija će mi odmah pomoći da nađem kosti svog Mirka i imati ću mir, a zagrliti ću te Studente kao svoju unučad koju nikada neću imati. Je l' znaš što bi im mogla pripremiti, kakav kolač vole?"

Samo jedan dolazak u moj dom i cicibani su pokrenuli promjenu u mojoj obožavanoj, ranjenoj, poniženoj a prekrasnoj zemlji punoj predivnih ljudi - Hrvatskoj.

I nisam mogla izdržat' a ne reć' to svima.

Ljudi, volim nas neopjevano.

A sad odoh dalje plakat' od sreće, do viđenja."