Oglas

Primetime profimedia-1140065073.jpg
Scena iz filma Primetime / A24 - Icki Eneo Arlo - Range Med / AFP / Profimedia

Manični spust u medijsko ludilo u filmu kog je nemoguće ignorisati: Kritika filma "Primetime"

17. nov. 2026. 16:00

Filmovi bazirani na istinitim događajima i ljudima koji su još uvek sveži u popularnoj kulturi predstavljaju prilično nezahvalan zalogaj za svakog autora.

Oglas

Dovoljno je teško da se uhvati duh jednog vremena, a još teže da se stvarni događaji prepakuju u narativ koji istovremeno funkcioniše kao film i ne deluje kao falsifikat onoga što se zaista dogodilo.

Zato je prilično intrigantno što je mladi reditelj Lans Openhajm odlučio da drugi dugometražni film posveti jednoj vrlo upečatljivoj ličnosti u istoriji moderne televizije. Sve je, na papiru, vodilo ka vizuelno upečatljivoj disekciji čoveka koji funkcioniše u sivoj zoni morala: i svega što uz takav život dolazi. Svega lošeg, a potom i onoga što je još gore od lošeg.

Primetime profimedia-1137826782.jpg
Scena iz filma Primetime / Supplied by LMK / imago stock&people / Profimedia

Glavni lik je Kris Hensen, harizmatični i upečatljivi voditelj televizijske emisije „To Catch a Predator“, koja se kroz 20 epizoda bavila razotkrivanjem seksualnih predatora. Princip je bio prilično jednostavan, ali i mračan: mamac bi preko interneta stupio u kontakt sa predatorima, susret bi bio snimljen, a potom bi usledilo hapšenje.

Konstantno direktno učestvovanje u operacijama ovakve vrste sigurno ostavlja trag na umu čoveka koji je ujedno i idejni stub čitave emisije. Upravo odatle Openhajm polazi i pokušava da odgovori na mnogo neprijatnije pitanje: šta tera osobu da sebe postavi u poziciju moralno superiornog pojedinca? I još važnije: zašto Hensen veruje da je bolji od ljudi koje hvata?

Primetime profimedia-1142591597.jpg
Scena iz filma Primetime / A24 - Icki Eneo Arlo - Range Med / AFP / Profimedia

Na ta, ali i brojna slična pitanja, Openhajm pokušava da odgovori kroz vrlo ekspresivni i neretko eksplozivni filmski jezik, istovremeno donoseći sopstveni sud o Hensenovom ponašanju i, blago rečeno, opsesivnom ludilu koje iz njega postepeno izbija.

Narativna okosnica filma je smeštena u 2006. godinu, na sam početak emitovanja gorepomenute emisije. Film prati pritiske i probleme koji nastaju pri pokušaju da se ovakav tip rijaliti programa prvi put plasira na male ekrane, ali se mnogo više od samog procesa stvaranja emisije interesuje za čoveka koji stoji iza nje.

Paralelno sa Hensenovim profesionalnim usponom, Openhajm zaviruje u njegov privatni život i sve više razotkriva paradoks njegove ličnosti: čoveka koji je pred kamerama oličenje moralne superiornosti, dok ga van njih pokreću mnogo mračniji, ličniji i opsesivniji motivi. Upravo u tom raskoraku između javnog spasitelja i privatnog čoveka film pronalazi svoj najzanimljiviji konflikt u kom reditelj filma i te kako vešto, postojano i samouvereno plovi, a i vodi publiku kroz njegov raznobojni i neretko nadrealni pogled na Hensena kao čoveka.

Primetime profimedia-1140065095.jpg
Scena iz filma Primetime / A24 - Icki Eneo Arlo - Range Med / AFP / Profimedia

Iako mlad Lans Openhajm se već pokazao kao i te kako sposoban autor. Nakon upečatljivih dokumentaraca „Renfair“ i „Some Kind of Heaven“, prvim dugometražnim igranim filmom „Spermworld“ je potvrdio da dobro poznaje formu, ali i da ima potrebu da joj pristupi iz pomalo neočekivanog ugla. Openhajm je zbog toga naizgled bio savršen izbor za karakternu analizu televizijske ličnosti poput Hensena, a izuzetno mi je drago što mogu da kažem da je taj potencijal u potpunosti iskoristio. Štaviše, rediteljski me je oduševio.

Tokom gledanja filma se jasno osećaju rediteljev entuzijazam i fascinacija glavnim likom. Openhajm pokušava da nam objasni Hensenov manični spust u medijsko ludilo, ali dodatno uspeva da ga i vizuelno dočara: ludilo koje se sve više hrani božjim kompleksom i uverenjem da radi nešto neprocenjivo za društvo. Najzanimljivije je, međutim, koliko se njegovo privatno lice kosi sa onim što javno zastupa pred kamerama.

Primetime profimedia-1140065096.jpg
Scena iz filma Primetime / A24 - Icki Eneo Arlo - Range Med / AFP / Profimedia

Dok je na malom ekranu neumoljivi moralni sudija, u sopstvenom životu bez naročitog problema krši gotovo sve za šta se javno zalaže.

Sledeći Openhajmov projekat je saradnja sa Nejtanom Filderom; radili su na dokumentarcu „You Can See Everything“, koji nas očekuje uskoro. Jedno je jasno: Lans Openhajm je nova nada Holivuda i iskreno se nadam da će nastaviti sličnim putem na daljim poduhvatima, a i da neće prestati da nas iznenađuje.

Openhajmovu režiju je vizuelno realizovao direktor fotografije Dejvid Bolen. Njih dvojica su već sarađivali na dva projekta, kao i na prethodno pomenutom dokumentarcu koji tek treba da ugleda svetlost dana, pa je očigledno da Bolen i te kako dobro razume Openhajmove ideje i zna kako da ih prevede u sliku na najbolji mogući način. Upravo to, ali i mnogo više od toga, uradio je u jednom od najbolje snimljenih filmova ove godine - „Primetime“.

Bolen je film smisleno snimio u televizijskom formatu, direktno odražavajući vreme u kojem se radnja odvija: drugu polovinu dvehiljaditih. Sve izgleda kao da je snimljeno na filmskoj traci, a zatim pušteno preko starog televizijskog ekrana, čime slika dobija specifičan spoj analognog i digitalnog. Taj vizuelni hibrid filmu daje dodatni sloj kompleksnosti, ali istovremeno savršeno odražava i glavnog lika: čoveka koji postoji negde između starog sveta televizije, njegovih pravila i novog medijskog ludila koje tek dolazi.

Film sadrži i rekonstrukcije scena iz rijaliti emisije, a ti delovi su fantastično realizovani: i glumački, ali pogotovo vizuelno. Zaista deluje kao da gledamo televizijsku emisiju od pre dvadesetak godina, sa svim njenim specifičnostima i vizuelnim ograničenjima. Kada, međutim, film sklizne u nadrealne vode, Openhajm i Bolen potpuno puštaju kočnice. Određeni kadrovi su čak snimljeni kamerama za kolonoskopiju, čime se dodatno pojačava osećaj potpunog ludila koji film već odavno gradi. Taj haos pritom ni u jednom trenutku ne deluje nasumično, zahvaljujući vrhunskoj montaži Danijela Garbera, koja sve te različite vizuelne registre uspešno drži pod kontrolom.

Garber je još jedan mladi član ekipe, i još jedan čest Openhajmov saradnik. Od početka filma, montaža se nameće kao jedan od njegovih najupečatljivijih kreativnih slojeva. Garber neretko svesno krši klasična filmska pravila, ali to gotovo uvek radi u korist vizuelne ludosti koju film postepeno gradi. Brzi rezovi, neočekivani prelazi i konstantno poigravanje tempom ni u jednom momentu ne deluju kao puko razmetanje stilom, nego više kao integralni deo unikatnog filmskog jezika koji su Openhajm i njegova ekipa zajedno stvorili.

Dugo nisam video reditelja, direktora fotografije i montažera koji ovako beskompromisno dišu kao jedan. Openhajm, Bolen i Garber deluju kao jedan bombastično kreativan, vizuelno napadan i potpuno neobuzdan organizam, a upravo je to ono što „Primetime“ čini toliko posebnim. Svaki kadar, rez i vizuelna intervencija imaju funkciju, ali istovremeno ostavljaju utisak ekipe koja se nije plašila da ode korak predaleko. Iskreno, ovakav trojac je nešto što je savremenom filmu bilo preko potrebno.

U moru sterilne, generičke vizuelne režije, „Primetime“ izgleda kao film koji odbija da se ponaša pristojno, te ga je nemoguće ignorisati. Nadam se da će Openhajm, Bolen i Garber nastaviti zajedno da stvaraju ovako smelo, autorski prepoznatljivo i vizuelno agresivna filmska ludila.

Primetime profimedia-1140065097.jpg
Scena iz filma Primetime / A24 - Icki Eneo Arlo - Range Med / AFP / Profimedia

Blago je reći da je Robert Patinson ove godine na jednom ubitačnom glumačkom putu. Početkom godine je prijatno iznenadio u „The Drama“, tokom leta se istakao u bogatom ansamblu epskog „The Odyssey“, dok nas njegov do sada najveći performans tek čeka krajem godine, u završnici svemirske trilogije „Dune: Part Three“. A postao je i novi Džejms Bond.

I negde između svih tih velikih projekata, Patinson se zadesio i u jednom neuporedivo manjem filmu, daleko od rediteljskih imena koja već sama po sebi prodaju projekat. „Primetime“ Lansa Openhajma se u međuvremenu rapidno popeo na lestvici internet kulture i proizveo ono što je danas sve ređe: spontano, organsko uzbuđenje publike širom sveta.

I naravno, sve oči su bile uprte u Patinsona. Pred njim je bio prilično nezgodan zadatak: da odigra moralno kompleksnog čoveka bačenog u vrtlog sopstvenih loših izbora, osuđenog ne samo da živi sa njihovim posledicama već i da iz prvog reda posmatra domino-efekat koji su njegovi postupci pokrenuli. Patinson je jednostavno postao Hansen i koliko god me već mnogo puta glumački oduševio, priznaću da je ovo jedna od njegovih najboljih uloga: siguran sam da mu se smeši barem nominacija za Oskara (verujem da može da pokupi nominaciju za više uloga koje je odigrao ove godine).

Primetime profimedia-1142591588.jpg
Scena iz filma Primetime / A24 - Icki Eneo Arlo - Range Med / AFP / Profimedia

„Primetime“ je mali film, nema naročito veliki glumački ansambl i najvećim delom počiva na izuzetno zahtevnom izvođenju glavnog glumca. To, međutim, ne znači da nema nekoliko sporednih glumaca koji su bez problema uspeli da „ukradu šou“. Zapravo, čitav kasting je pogođen gotovo zastrašujuće precizno. Svako lice je birano tačno za ulogu koju igra: od najvažnijih sporednih likova, pa sve do glumaca koji tumače „predatore“ u rekonstrukcijama originalnih epizoda „To Catch a Predator“. Čak i kada se pojave na svega nekoliko minuta ili čak sekundi, ostavljaju dovoljno jak utisak da ih zapamtite.

Na kraju, „Primetime“ je film koji funkcioniše na nekoliko nivoa, ali je pre svega dokaz da Robert Patinson i dalje bira uloge koje ga guraju daleko izvan zone komfora, dok Lans Openhajm potvrđuje da je jedan od najzanimljivijih mladih autora na koje trenutno treba obratiti pažnju. Njih dvojica, uz vizuelno beskompromisni rad Dejvida Bolena i Danijela Garbera, od priče o televizijskom voditelju stvaraju eksplozivnu studiju ega, licemerja i opsesije moralnom superiornošću. „Primetime“ možda nije film koji će svakome leći, ali teško je ostati ravnodušan pred autorskom smelošću ekipe koja očigledno nema nameru da igra na sigurno. A ako je ovo tek početak Openhajmovog puta u igranoj sferi, jedva čekam da vidim dokle će stići. Što se Patinsona tiče, čovek očigledno ne ume da uspori.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare