Foto: David Livingston / Getty images / Profimedia

Kako je moguće da je moj idol iz mladosti, Rade, koji je i sam bio metom nebrojenih zlobnih medijskih napada na početku rata, došao do toga da nema hrabrosti čak ni da porazgovara sa mnom, pita u svojoj autobiografiji "Voli me više od svega na svijetu" Mira Furlan.

Kada se 2002. godine, posle dve decenije, vratila u Hrvatsku kako bi igrala „Medeju“ u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima Mira Furlan nije ni slutila u kakav će haos uleteti. O paklu koji je tamo doživela, kao uostalom i o svim ružnim, ali i lepim trenucima, usponima i padovima u svojoj karijeri i životu, otvoreno je, pre svoje smrti, pisala u svojoj autobiografiji „Voli me više od svega na svijetu“, koju je objavila „Booka„.

Kako joj je boravak na Brionima postao delimično podnošljiv, piše Mira Furlan u novom nastavku memoara, koji Nova.rs ekskluzivno objavljuje:

U svojoj glavi mogu vidjeti kako odlazim s pozornice, bez ijedne riječi. Taj je prizor neodoljiv: u njemu su sadržani dostojanstvo i plemenitost. Ionako sam uvijek imala osjećaj za „la grande geste“. Također mi je jasno da se od mene očekuje da odigram baš tu ulogu: histeričnu, ludu, labilnu, emocionalno nestabilnu ženu, lik „vještice“ koji su mediji stvorili prije deset godina. Odlučila sam da to ne činim. Neću IM pružiti to zadovoljstvo. 

I onda pomislim: evo ga opet. Opet sam u svom privatnom ratu, neprekidnom, beskrajnom ratu koji traje između MENE i (uvijek različitih) NJIH. Opet? Da li sam ja ta koja stvara takve situacije, opet i opet? Da li sam ja kriva? Da li sam ja odgovorna za ovo? Ili je riječ o pritisku na sve nas koji je toliko snažan i nepopustljiv da nas je uspio slomiti? 

Za Radu je taj cijeli poduhvat riskantan eksperiment: on se želi „vratiti kući“ pod svojim uvjetima. Hrvatski mediji pokazuju neprijateljstvo na svakom uglu, nazivajući brionski teatar „povratkom Jugoslavije“, što je u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, postala najgora zamisliva uvreda. Shvaćam: on misli da mora biti silno oprezan. Iz tog opreza proizlazi strah, neprijatelj umjetnosti, ako ne i samoga života. Da li se mene doživljava kao opasnost za cijeli poduhvat? Nisam dovoljno „oprezna“? Vrtim se ukrug, krivim njih, krivim sebe. I onda pomislim: sve mi je već oduzeto – pa čega se još trebam bojati? I koga? Ne planiram ambiciozne poduhvate. Ne treba mi hrvatski novac ni politička podrška za moje grandiozne projekte. Za razliku od Rade, ja sam slobodna. Za razliku od njega, ja sam usto i autsajder.

Mira Furlan, knjiga Voli me više od svega na svijetu
Foto: Booka/Promo

U međuvremenu je nesmiljena ofenziva hrvatskih medija na mene u punom zamahu. Svi žele „ekskluzivni“ intervju. Umjesto zaštite koju sam očekivala moji me domaćini svakodnevno nastoje uvjeriti da moram surađivati. Kad odbijem, optuže me da sam neposlušna, neodgovorna i sebična. Jasno je da nisam timski igrač. Ne mogu se prilagoditi. Ne mogu udovoljavati. Ubrzo jedna stvar postaje jasna: utopijska ideja o tome da će me pustiti da radim u miru izgleda poput sna od kojeg se davno odustalo. Postala sam hrana lešinarima. Bar je takav osjećaj. 

Ili je to moja paranoja? Moguće. Moja, u kombinaciji s Radinom – to je siguran recept za katastrofu. Svi dolaze u posjet. (Svi, osim mojih zagrebačkih kolega glumaca. Oni bojkotiraju cijeli projekt, a naročito mene.) Goran to zove „velika veš-mašina“. Veš-mašina za pranje ratom zagađenih biografija. Čak i predsjednik i premijer dolaze u posjet. Kad kažem da me ne zanima odlaziti na večere s političarima, rečeno mi je da pokušavam izazvati skandal koji će potkopati cijeli brionski projekt. Jedino što apsolutno odbijam učiniti jest dati intervju tjedniku Globus. 

Njihovo ratno remek-djelo o meni pod nazivom „Težak život lake žene“ nije lako zaboraviti. U međuvremenu su novi tajkuni uspjeli pokupovati sve medije. Nekoliko tipova sada su vlasnici svega. Ne znam više tko je tko. Neki fotografi jednoga dana dođu i slikaju me. Fotografija izlazi u omraženom Globusu. Viktor, glavni urednik Ferala, jedini čovjek u Hrvatskoj koji me je branio u vrijeme napada u devedesetima, objavljuje intervju sa mnom pod naslovom „Zašto sam oprostila Globusu“. 

Moj omiljeni učitelj glume na Akademiji, divan glumac Izet Hajdarhodžić, u Feralu objavljuje otvoreno pismo naslovljeno na mene koje počinje s: „Draga Miro, na Brionima nemaš prijatelja…“ 

Zatječem se usred svakojakih političkih borbi koje više baš i ne razumijem, borbi za koje sam previše iscrpljena da bih ih pratila, a kamoli sudjelovala u njima. Opet osjećam da me svi iskorištavaju, i „prijatelji“, i „neprijatelji“, a linija između njih svakim danom postaje sve nejasnija. U međuvremenu provodim sve više i više vremena u lokalnoj bolnici u Puli: tijelo mi se slama pod pritiskom; ne uspijevam više funkcionirati.

I onda se desi: konačno puknem. Još jedna svađa na probi. Režiserka me svojim uobičajenim odmahivanjem otpili, a to nenadano u meni nešto pobudi. Jasno je da sam došla do točke u kojoj se više ne mogu kontrolirati: cijelim svojim bićem poželim je pljusnuti. Znam da smo došle do kraja. 

No predstava se mora nastaviti, kako god bilo. Protiv zdravog razuma, nastavljamo. 

Slika: U svojoj sam dugoj, sjajnoj haljini, duboke narančaste nijanse nalik na vatru, hodam tamo-amo bosonoga, prelazim cijeli kružni prostor magične austrougarske tvrđave gdje nastupamo i slušam režiserku kako daje upute svima osim meni i ponavljam si neprestano: „Ne mogu ovo dalje raditi, ne mogu ovo dalje raditi, ne mogu ovo dalje raditi…“ (Ustanovit ću da ću te riječi u budućnosti sve češće i češće izgovarati.) 

Ovakva je nova stvarnost: „zvijezda“ i režiserka ne razgovaraju. Drugi glumci, kako im to i jest navada, ne žele „odabrati stranu“. Domaćini su njihovi poslodavci i možda to budu u budućnosti. Ja sam samo gošća koja će uskoro otići. Sama sam u svemu tome i to znam. Jedino me neki gotovo perverzan inat tjera da idem dalje. Polako postajem Medeja, gnjevna, ogorčena i sama. Za svakim obrokom sjedim sama, svjesna šaputanja iza leđa. Rade me je čak prestao i pozdravljati. 

Rade Šerbedžija Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

Onda se desi malo čudo. Radko Polič – Rac, veliki slovenski glumac s kojim sam prije više desetljeća u Dubrovniku igrala u predstavi Glorija Ranka Marinkovića, našao se na otoku. Ovdje je, nakon trideset godina, sada starac, pravi boem s velikom sklonošću alkoholnim pićima. 

Nakon što su iznenada svi prestali komunicirati sa mnom, Radko mi jednog dana pristupi dok pijem svoju jutarnju kavu, sama kao i obično. 

„Moram te samo pitati“, kaže on. 

„Što me pitati?“ zaintrigirana sam.

„Zašto si to rekla?“ pita on. 

„Što?“ ne pratim ga. 

„Ono što si rekla u onom intervjuu?“ 

„Kojem intervjuu?“ 

„Ne znam“, kaže on. 

„Nekom intervjuu koji si dala prije par tjedana.“ 

„Ne sjećam se. Što sam rekla?“ pitam ga zapanjeno.

„Rekla si, navodno: ’Brioni nisu Hrvatska.’“ 

„Što? Zašto bih to rekla? Zato što nemam pojma o geografiji? Jer mislim da su Brioni u Venezueli?“ pokušavam se obraniti humorom. 

„Daj da ti pokažem“, kaže mi on i vodi me u produkcijski ured, gdje otvara ladicu i vadi kratki članak izrezan iz novina. Naslov članka glasi: „Mira Furlan: Brioni nisu Hrvatska“. 

U svojoj naivnosti (ili – opet – da li je to čista glupost?) samo zurim u riječi ništa ne shvaćajući. Što to znači i zašto je problematično? Ne shvaćam. No Radko mi strpljivo objašnjava insinuaciju koja se tu skriva: moja navodna izjava može se tumačiti kao moja tvrdnja da je Radin brionski projekt pokušaj oživljavanja Jugoslavije, što je u to vrijeme najgora optužba koju je moguće zamisliti. 

Mira Furlan Foto: Zoran Lončarević

Što??? Čitam članak više puta pokušavajući naći navodno subverzivno značenje u svojim rije čima. No ne mogu ništa pronaći: kratki članak vjerno prenosi moje oprezne, neprecizne riječi o toplom moru i plavom nebu. No postoji taj navodno eksplozivni naslov, naslov koji je – kao obično – posve nepovezan s bilo kojima od mojih riječi citiranih u tekstu. Moj je problem što ne shvaćam ne samo zašto bi netko (u ovom slučaju urednik) imao potrebu smisliti taj naslov nego ni zašto je taj naslov tako zapaljiv. Shvaćam da sam posve zbunjena. Izgubljena u labirintu dvostrukih značenja, neprijateljskih tumačenja jednostavnih riječi, zlobnih insinuacija. Neočekivano osjetim silan umor. 

„Samo sam ti to morao reći“, kaže Rac. 

Jasno mi je da je Rac jedina osoba koja ima hrabrosti razgovarati sa mnom. Svi me drugi odlučuju šutke isključiti istodobno šireći tračeve iza mojih leđa. Zar se stvarno to dešava? Potpuni i neočekivani ostracizam na bazi dva polupismena paragrafa u nekim šugavim novinama?

Kako je moguće da je moj idol iz mladosti, Rade, koji je i sam bio metom nebrojenih zlobnih medijskih napada na početku rata, došao do toga da nema hrabrosti čak ni da porazgovara sa mnom? Kako je moguće da dozvoljava da neodgovorni, krvožedni mediji ponovno pobijede? Uz komunikaciju u potpunom prekidu, s režiserkom koja jedva da dolazi na probe (a kad dođe, razgovara sa svima osim sa mnom), Rac nudi svoju pomoć: on će raditi bilješke svake večeri na probi, naći ćemo se idućeg jutra da ih prodiskutiramo, a ja ću onda uključiti te bilješke u probu sljedeće večeri. 

Oduševljena sam, zahvalna, osjećam se „spašeno“: usred potpune šutnje, neprijateljstva i neumornog pritiska medija, moj stari prijatelj pruža mi zrnce nade. Grozničavo stanje nedostatka sreće, frustracije i općeprisutne paranoje koje obilježava moj boravak na Brionima iznenada postaje donekle podnošljivo zahvaljujući mom neočekivanom spasitelju.

Sutra: „Luda si…Potraži pomoć psihijatra“

Bonus video: Uroš Predić, slikar

Komentari

Svi komentari (14)