Piše Mira Furlan: Fuj!

Je li čovjek, tj. žena, paranoidna ili samo realistična kad inzistira na autorizaciji svakog svog intervjua? Je li žena paranoidna ili samo realistična kad odluči da sama piše svoje rečenice i da barem pokuša ne dopustiti nepismenim, zlim budalama da joj stavljaju u usta riječi koje je izgovorila u potpuno drugom kontekstu ili ih uopće nije ni izgovorila?Je li žena samo glupa i nedopustivo, NEDOPUSTIVO naivna kad ipak, iz tko zna kojih razloga, pristane na nedavni video intervju kojem je svrha bila utješiti, pozdraviti ili štoliveć bivše zemljake koji sjede u izolaciji po svojim stanovima?I u Americi je ta žena u ovo loše i teško vrijeme pandemije radila mnogo sličnih projekata, davala intervjue, vodila virtualne joga satove, razgovarala – preko Zooma - sa publikom koja je zna iz američkih TV programa. Nije joj palo ni na pamet (valjda zato što je naprosto zaboravna) da će njen razgovor za “domaću” publiku biti, po ne zna se koji put, izmasakriran, izvitoperen, reinterpretiran i (zlo)upotrebljen u tko zna koje svrhe tko zna kojih igrača?Da, znam, trolovi postoje svuda. I da, znam, svijet je prepun gadnih ljudi koji odašilju svoje virtualne strijele neometano, zaštićeni svojom anonimnošću, i ovdje i tamo, i svuda. Ovo se vrijeme, uostalom, zove “post-truth” society. (Kako bismo to preveli? Kao “post-istinsko” vrijeme? Želimo li zivjeti u takvom vremenu?).Ali u našim krajevima sve, baš sve je dopušteno. Nema granica. Uvrijedi, uništi, ponizi, slaži, samo što prostije, samo što gadnije.Iako bih mogla napisati obimnu knjigu o besčasću post-jugoslavenskog novinarstva, I to samo na osnovu napisa (I, osobito, naslova) o meni, iako bih mogla spomenuti upravo u tom kontekstu većinu ex-Yu novina i casopisa, od “Blica” do “Globusa”, ovog puta ću se osvrnuti na jednu od najčitanijih hrvatskih novina, “Jutarnji list”. U svojoj dugogodišnjoj, neprestanoj, nezaustavljivoj, opsesivnoj potjeri na ovu vješticu ta je novina upravo zadivljujuća. Potjera traje već godinama iako dotične vještice – gle čuda – nema više nigdje na prostorima bivše države. Ali ne radi se, naravno, o fizičkoj osobi nego o fantomu. A ‘fantom” je mnogo teže ubiti nego fizičku osobu, kao što je to mudro ustanovila Virdžinija Vulf. Na zadatku ubijanja fantoma treba zato predano i temeljito raditi. I nikad ne odustati. Treba cipelariti i dalje, i onda kad je mačka već mrtva.Pre nekoliko godina Vještica je dala intervju koji je sama, vrlo pažljivo, napisala. U tekstu se govorilo o filmu, o glumi, o životu, o “svemu”. Bio je to, da tako kažemo, jedan “ozbiljni” intervju oko kojeg sam se ozbiljno potrudila. Ali kad je tekst objavljen, na vrhu je stajao naslov: “Vraćam se, Zagrebe, tebi, tebi koji si me ponizio”. Moja stara prijateljica iz vremena Akademije zvala me, zgranuta, i rekla mi: “Mira, čitam ovaj intervju već peti put i tražim bilo što u tekstu što bi opravdalo ili samo nagovijestilo naslov. I ne mogu naći baš ništa. O Zagrebu uopće nisi govorila.”U Rijeci sam pred koju godinu održala, u organizaciji divnih žena, profesorica sa riješkog univerziteta, malo predavanjce, zapravo neformalni razgovor sa studentima, o odnosu majki i kćerki, a sve u vezi s predstavom koju sam tada radila (Bergman: Jesenja Sonata). U publici su bile samo žene. Ali sam u jednom trenutku ugledala i jednog muškarca koji se vrzmao negdje u pozadini. Je li on bio taj, pitala sam se kasnije, koji je potajno i bez mog pristanka snimio taj razgovor? I koji je na taj način omogućio da se nesuvislo i nepismeno transkribiran tekst jednog, meni jako važnog, maminog pisma koje sam tom prilikom pročitala, pojavi na stranicama “Jutarnjeg lista”? Bez moje dozvole, naravno.Kad sam, nakon izbora 2016., na Tviteru objavila tekst o Trampu i kad je krenuo “hate mail” od strane Trampovih trolova, Jutarnji se list potrudio da svo to smeće uredno prevede i da ga objavi na svojim stranicama, ne bi li se čitaoci uvjerili da je izbacivanje dotične vještice sa hrvatske takozvane kulturno - društvene scene bilo opravdano jer se sada, eto, konačno vidi da su i Amerikanci shvatili o kakvoj se strašnoj osobi radi. Da nije “Jutarnjeg”, ne bih o tome ništa ni znala jer – namjerno i dosljedno – ne čitam povratnu poštu na socijalnim mrežama koje ionako izbjegavam koliko mogu. Moja komunikacija sa internetom je jednostrana, po vlastitom izboru. Informaciju o tome kako me ljudi i ovdje, u Americi, kako se vidi, mrze, dobila sam od slučajne poznanice iz Hrvatske koja mi je poslala tugaljivo i zabrinuto pismo sa riječima: “Kako je tužno da kroz sve ovo opet prolaziš.”Ali ne, više ne, više ne “prolazim” ni kroz što. Ništa od tih tekstova nisam poželjela ni otvoriti a kamoli čitati. (Iako mi ih “prijatelji” redovno šalju). Nema više ni ljutnje ni tuge ni povrijeđenosti.Ima samo gađenje. Beskrajno gađenje.Kao što je govorila moja baka:Fuj!