Pre točno 28 godina, 1992, stajala sam na uglu avenija Amsterdam i Brodvej na Menhetnu, u svojoj konobarskoj uniformi.

Bila je topla junska večer i nije bilo mušterija. Moja kolegica konobarica iz Libanona i ja stajale smo na vratima praznog kafića i promatrale povorke ljudi koji su demonstrirali protiv sudske presude donesene tog dana u Los Anđelesu. Sudskom odlukom oslobođena su tri policajca koji su mučki prebili Rodnija Kinga na očigled nacije, zahvaljujući snimci slučajnog svjedoka, obližnjeg stanara koji je cijelu stvar gledao (i snimio) sa svog balkona. Četvrti policajac protiv kojeg je podignuta optužnica bio je oslobođen jer porota nije bila u stanju donijeti jednoglasnu odluku. Samo nekoliko sati poslije proglašenja sudske odluke počela je pobuna u Los Anđelesu.

U Njujorku je vladao strah. Aviv, donekle simpatični Izraelac koji je vodio “naš” kafić, nije znao što da čini: zatvoriti ili ne zatvoriti. Svi znanci, prijatelji i poluprijatelji su se zatvorili u svoje stanove i navukli rolete. Oni koji su naslijedili pare od roditelja su se povukli u svoje kuće izvan grada.
Libanonka i ja stajale smo na pragu kafića i promatrale gomilu. Ona je zapalila cigaretu i rekla:
“Neka sada i oni malo vide kako je nama.”
“Oni?” pitala sam.
“Da, oni. Amerikanci. Neka vide kako je to kad se svijet raspada. Nek se i oni malo boje. Zaslužili su.”
Nasmijala sam se. Mislila sam na to koliko sam puta čula komentare Amerikanaca na naše priče o “našem” (definitivno ne mojem) ratu. “Mi te vaše tribalizme, te međusobne mržnje, taj primitivizam i to nasilje, mi sve to naprosto ne razumijemo. Mi smo tako različiti od vas. Mi, eto, ovdje, u Americi, nikada nismo imali takvo iskustvo”, ponavljali su kao papige uvijek iste rečenice, obično popraćene ljubaznim i patronizirajućim smiješkom. (Izuzeci su bili toliko rijetki da ih se ovoga časa ne mogu ni sjetiti.) “Mi i ne znamo kako smo sretni”, sjetno bi se zamislili.
“Radi li se o potpunoj negaciji vlastite povijesti? Ili naprosto o kratkom pamćenju? Ili o tome da propaganda tako fanstastično slika neku potpuno izmišljenu verziju američke povijesti?” pitala je mlada (tada smo svi bili mladi) arhitektica a sada konobarica, dakle (jos jedna) tipična emigrantica.
“Možda se radi o lošem ili nikakvom obrazovanju. I možda je to ‘loše obrazovanje’ posljedica pomno isplanirane stoljetne politike kojom se nastoji (i uspijeva) spriječiti siromašne da ikada uđu u krug bogatih, strance da ikada uđu u krug starosjedilaca, crne i smeđe da ikada uđu u krug bijelih”, pokušavala sam naći odgovor.
“Sjećas se kad smo mi vama predali oružje, baš kao štafetu? Kao da smo rekli: izvolite, evo vam rat, mi smo završili, sad ste vi na redu.”
“Sjećam se. Bili smo zgranuti. Iz Libanona je pristigla, pred sam početak rata, ogromna pošiljka oružja. Oružje je bilo istovareno negdje u Crnoj Gori, koliko se sjećam.”
“Ali priznaj: zar nisi tada pomislila”, pitala me Libanonka, “Mi nismo Libanon. Mi smo drugačiji. Mi sve te njihove tribalizme naprosto ne razumijemo. što će nama oružje?”
“Možda mi je prošlo kroz glavu”, rekla sam. “Priznajem.”
“Znaš li da je u Americi 1935. objavljen satirični roman Sinklera Luisa pod naslovom ‘To se ne može dogoditi kod nas’? Roman zamišlja Ameriku pod fašističkom vladom i s predsjednikom fašistom. A naslov je, naravno, ironičan.“
“Da, i što hoćeš reći?” bila sam zbunjena.
“Hoću reći samo jedno: SVE se može dogoditi SVIMA i SVUDA. Nema izuzetaka. Ovi ovdje to još ne znaju ali će morati naučiti. Bas kao sto smo i mi morali naučiti.”

Donijela sam dvije čaše i ulila u njih malo proseka (dok Aviv nije gledao u našem smjeru). Podigle smo čaše i kucnule se. Pored kafića je prolazio mladi crni čovjek s transparentom na kojem je pisalo: “Prestanite nas ubijati.” Mahnule smo mu. Mahnuo nam je natrag i nasmiješio se. Podigle smo čaše prema njemu.
“Živio”, rekla sam na hrvatskom, srpskom i bosanskom.
“Fe Sahatek”, rekla je Libanonka na arapskom.
“Cheers”, rekao je crni prolaznik s transparentom, smiješeći nam se.

Da, nije bilo sumnje: nas troje smo već naučili to što će ovi ovdje tek trebati naučiti,. Protiv svoje volje, nevoljko i teško. Ali smo naučili. Na udaljenim kontinentima, u različitim zemljama i u drugačijim okolnostima. Lekcija je, međutim, bila ista.

Ispile smo piće. Mladi čovjek je prošao pored nas, zatim se okrenuo i poslao nam zračni poljubac. (Još jednom da podsjetim čitatelja: bili smo mladi. Bile smo mlade.)

A ja sam počela plakati.