13
Ispravljamo dječje upitnike i pretvaramo ih u uskličnike, učeći ih da ne postavljaju suvišna pitanja. Ne postoji takvo nešto kao što je suvišno pitanje. 'Suvišno pitanje' je oksimoron, baš kao i naše slavno 'nepotrebno znanje'. Djeci onda objašnjavamo da je 'znatiželja ubila mačku', umjesto da im objasnimo kako je mačku ubio imbecil koji je po kvartu posijao otrov, kaže pisac i novinar Boris Dežulović.
Piše: Davor Špišić
„Dugo su Zaštomir i Sunčica putovali kanjonom od suhog blata prema Kraju svijeta. Bili su lijep par, ona ranjenog lijevog krila, on ranjene stražnje lijeve noge, ona šepajući po zraku, on šepajući po tlu, konačno uskladivši svoje nebeske i zemaljske korake“, zapis je o ljubavi dvoje autsajdera, žohara i gusjenice, a krije se među stranicama romana „Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira“ (Ex libris), najnovijeg djela našeg okorjelog desperadosa slobode Borisa Dežulovića.
Ne, nije Dežulović naglo podjetinjio i otišao na kvasinu pa zaronio u svijet kukaca. U razgovoru za Telegram priznaje da zapravo nikada nije ni odrastao. Čitajući njegovo čudesno bajkovito djelo o drugima i drukčijima, napokon sam shvatio da nas ima još, nas neodraslih.
Ajmo odmah raščistit: zašto ste podjetinjili u matorim danima?
– Nisam zapravo nikada ni odrastao. “Bili libar”, recimo, spomenar je jednog neodraslog desetogodišnjeg navijača Hajduka koji i danas sanja kako zabija gol u devedesetoj minuti finala Lige prvaka. “Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira” iz iste su dobi i iste zapitanosti pred nepravednim svijetom, u kojemu suci ne vole Hajduka, a ljudi ne vole žohare.
Nadate li se da će ovu terapeutsku knjigu klinci čitati svojim starcima prije spavanja?
– Smatrat ću se sretnim čovjekom i sretnim piscem ako neke klince natjera da starcima prije spavanja postave majku svih pitanja: “Zašto?” I, jasno, majku svih potpitanja: “Zašto ‘zato’?”.
Onaj mit da djeci ne možemo folirati, ovdje se, bogme, ovaplotio bez ustezanja. Vi po anomalijama svijeta šibate i dalje, samo drugim sredstvima za autorsku proizvodnju?
– Ovaj svijet je isti za nas i za djecu. Jedina je razlika što djeca za njega nisu kriva. Dijete nikad ni za što nije krivo. Ni kad za ručkom razbije čašu, ni kad u školi pištoljem pobije deset učenika iz razreda, dijete nije krivo…
U jednom od vaših ranijih romana, u “Christkindu” bavili ste se baš tim osjetljivim pitanjem dječje nevinosti i usađivanja zla u netaknutu dušu. To je pitanje danas opet drastično aktualizirano.
– Nikad nije ni prestalo biti aktualno. Sve otkako ih je kao prva životinja osvijestio, čovjek se pita otkud dolaze Dobro i Zlo. Iz tog su pitanja i nastale religije, odričući čovjeku zasluge za Dobro i oslobađajući ga odgovornosti za Zlo, kao Božju ili Đavolju volju, kako već religiji odgovara.
Kršćanska se, recimo, u domišljanju odgovora dosjetila formule po kojoj i čista, netom rođena djeca nose praroditeljski grijeh, valjda kao klicu Zla. Do dana današnjeg, recimo, ništa strašnije u životu nisam pročitao od one davne vjeronaučne priče o limbu za nekrštenu djecu…
Od svih vaših fikcijskih junaka da li vas je žohar Zaštomir najviše namučio? Momak uopće nije jednostavnog karaktera.
– Ne, nije. Više sam ja namučio njega. Na koncu, beskrajno znatiželjni, prezreni i nevoljeni mali kuhinjski crni žohar moj je vjerojatno najautobiografskiji lik.
Pa kad smo već u zoni autobiografije, kakvo ste dijete bili?
– Poput Zaštomira. Naivan, živ i beskrajno radoznao, gutao sam knjige i otkrivao čudesni Vanjski svijet. I baš kao moj mali noćni prijatelj iz kuhinje, nikad nisam odrastao.
„Bilo je lakše živjeti s mržnjom nego s krivnjom”, zapisano je u jednoj od bitnih Zaštomirovih životnih lekcija. Mislite li da mržnja, između ostalog, nastaje i od pukog konformizma, lijene pragmatike?
– Krivnja znači odgovornost, a mržnja oslobađa odgovornosti. Lakše je s mržnjom. Za odgovornost treba biti hrabar. Baš kao, kako ste i sami rekli, za ljubav. Djecu treba učiti ljubavi, ali i krivnji. Da smo ih tome učili kad ih je tome učiti trebalo – prije nego što su uopće izašto mogla biti kriva – ovo bi društvo bilo bolje.
Hrabrost, ustrajnost u snovima, znatiželja, znanje, sve su to osobine koje se danas zatiru u djeci. U ovom žitiju pokazat će se da ne mora biti tako, zar ne?
– Ne da ne mora, nego ne smije. U kulturama poput naše – baš kao u svijetu žohara Zaštomira – znatiželja je hendikep, a znanje opasno. Stvari su zadane i neupitne, društvo nam počiva na dogmama i radoznalost je subverzivna, a u svijetu interpunkcijskih znakova upitnika je više od uskličnika taman za onaj jedan na kraju. Upitnik je uvijek posljednji, i taj je ključan, on pokreće svijet. Mi, međutim, ispravljamo dječje upitnike i pretvaramo ih u uskličnike, učeći ih da ne postavljaju suvišna pitanja. Ne postoji takvo nešto kao što je suvišno pitanje. “Suvišno pitanje” je oksimoron, baš kao i naše slavno “nepotrebno znanje”. Djeci onda objašnjavamo da je “znatiželja ubila mačku”, umjesto da im objasnimo kako je mačku ubio imbecil koji je po kvartu posijao otrov…
Celokupan intervju možete da pročitate na „Telegramu“.
Bonus video: 24 Minuta Gost Boris Dežulović
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
