Smrt je nama početak i kraj, svrha i smisao, smrt je naš bog i naš totem... Čak i ljudi na ulici, pogledate li malo bolje, hodaju mrtvi. Živi ljudi, a mrtvaci, kaže za Nova.rs pisac i novinar Boris Dežulović.
„Naša priča je dovoljno besmislena da ti niko ne bi verovao da je ispričaš na detektoru laži“, reči su jednog od junaka zbirke priča „Poglavnikova bakterija“ Borisa Dežulovića. U ovoj knjizi novinar, kolumnista i pisac čitaocima donosi tako neverovatne, a opet tako realne priče u koje će svako, ma koliko „sulude“ bile, poverovati.
I kao i svaki put kada kod nas biva objavljena neka Dežulovićeva knjiga, paralelno se kolumnista i pisac nađe usred medijske bure. I dok su prošle godine povodom srpskog izdanja knjige „Jebo sad hiljadu dinara“ Dežulovićevi intervjui „Nedeljniku“ i Novoj.rs, u kojima je Beograd nazvao „kasabom, koju su ubili prvosveštenici njegovog asfalta“ izazvali lavinu, ovoga puta je „Poglavnikova bakterija“ bila „u senci“ njegove kolumne koji je naslovio – „Jebo vas Vukovar“.
Ali, ništa to nije novo za Borisa Dežulovića, koji se prvi put sa odijumom i cenzurom susreo još kao novinar-srednjoškolac. Iako je imao „izlete“ u fudbal, veslanje, ragbi, rokenrol, alternativno pozorište, strip, Dežulovićevo ime prevashodno se vezuje za „Slobodnu Dalmaciju“, „Globus“ i „Feral tribjun“.
Dugogodišnji kolumnista ljubljanskog „Dnevnika“ i N1, dobitnik novinarskih nagrada, koautor brojnih proznih zbirki i monografija, autor scenarija za dokumentarni film Jasmile Žbanić „Dnevnik graditelja“, i s Predragom Lucićem pesničko-satiričkog kabarea „Melodije Bljeska“ i „Oluje“ objavio je romane „Christkind“ i „Jebo sad hiljadu dinara“, pesničku zbirku „Pjesme iz Lore“, izbore kolumni „Ugovor s đavolom“, „Crveno i crno“, „Zločin i kazna“, „Rat i mir“ i „U potrazi za izgubljenim vremenom“, knjigu intervjua „Razgovori sa Smojom“, zbirke eseja „Diego Armando i sedam patuljaka“ i „Summa Atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“…
Kada je „Poglavnikova bakterija“ (nedavno je objavila „Laguna“) originalno izašla u Hrvatskoj 2007. godine Teofil Pančić je u svom prikazu knjige u „Vremenu“ Dežulovića nazvao „autentičnim Piscem, ko s lakoćom piše reportaže, kolumne, ali i lepu književnost“. Ocenio je pride objavljivanje dela – „književnim događajem godine“. Našu konstataciju da je „Bakterije“, očigledno, uspešno „preneo“ i u 2021, Boris Dežulović u razgovoru za Nova.rs ovako komentariše:
– Dobro, ako bismo ostali u tom, dosta suvremenom bakteriološkom i epidemiološkom jeziku, onda je vjerojatnije da je Teofil iz visoko rizične skupine i slabijeg imuniteta, nego da je „Bakterija“ baš tako uspješna.
Kroz šest vremenski i prostorno potpuno različitih priča donosite bolnu, ali i duhovitu društvenu analizu. Koliko je mali, običan čovek, junak svake od vaših priča, ogledalo stanja stvari?
– To mitološko biće, takozvani „mali, običan čovjek“ nije ogledalo stanja stvari: on jest stanje stvari. Kroz cijelu povijest stanje stvari je pogrešno definirano imenom, prezimenom i usudom njegova gospodara i antipoda, „velikog i neobičnog čovjeka“, ali da je svaki taj neobični velikan bio stanje stvari, niti bi te stvari bile, što bi se reklo, „kao i obično“, niti bi taj velikan bio neobičan. Sad sam malo zakomplicirao, pa da svedem: nema malog i običnog čovjeka, ima samo malih i običnih ljudi, u množini. Izdvojen iz takve, male i obične gomile, svaki je čovjek velik i neobičan. Do nesporazuma dolazi kad ga iz gomile izdvojimo iz pogrešnih razloga i motiva. Književnost je samo jedan od točnih.
„Čitavih 50 godina streptokok Ante Pavelića love Srbi, Židovi, Mosad, ali je preživeo sve“, konstatuje jedan vaš protagonista. Hoće li se hrvatsko društvo ikad izlečiti od te bakterije, da citiram naslov priče i same knjige „Poglavnikova bakterija“?
– Danas, petnaestak godina kasnije, to bi – u skladu s povijesnim trenutkom – bio Poglavnikov virus. Tema se nameće kao gotovo prvoloptaška metafora: ni virus, kao i bakteriju, mi nikad nećemo iskorijeniti: na nama je tek da se naučimo živjeti s njima i pronađemo efikasno cjepivo. Poglavnikova bakterija, odnosno virus, nikad neće nestati, ali ako društvo kao organizam ima dovoljno antitijela koja prepoznaju fašizam, bit će zdravo. Hrvatsko društvo, nažalost, nema dovoljno svojih antitijela, a cjepiva, jasno, vidi kao eksperiment kojim nas zle svjetske elite žele kontrolirati. Kako je svaka epidemija u povijesti jednom završila, tako će i ova, ali pitanje nije hoće li hrvatsko društvo nakon toga biti živo i zdravo, već hoće li do tada uopće biti živo.
U jednoj od priča „Smrt“ crtate još jednu neveselu priču sa ovog tla, od Kragujevca, preko Mostara, do Srebrenice. Zašto stalno ratovi, silovanja, smrt, nesreće na ovim prostorima i kad bi vas upitali kog je roda smrt, šta biste odgovorili?
– Smrt je našeg roda, rod naš najrođeniji. Smrt je nama početak i kraj, svrha i smisao, smrt je naš bog i naš totem, svoja postojanja dugujemo nekim davnim i manje davnim veličanstvenim smrtima, obilježavamo i slavimo smrt, učimo o smrti od đačkog doba, školski udžbenici su nam enciklopedije mrtvih, religije nam se klanjaju mrtvima, bukvalno ljubimo leševe u kovčezima, ubojice su nam heroji, dijelimo se po mrtvima i ubijenima – čak i uzgajamo mrtve, pa ih umnožavamo – cijele svoje kratke, mrtve živote odgajani smo s osjećanjem krivnje što smo živi, države smo sagradili na masovnim grobnicama, nas naprosto nema izvan smrti. Čak i ljudi na ulici, pogledate li malo bolje, hodaju mrtvi. Živi ljudi, a mrtvaci.
I dok je za jednog od vaših mladih junaka Deda Mraz, umesto simpatičnog starca iz reklame za Koka-kolu sa poklonima, noćna mora jer mu je razrušio dom, koliko nama na ovim prostorima ostaje da verujemo u nekog dobrog Deda Mraza? I šta je danas vaša noćna mora?
– Mi smo okrenuli stvari, živimo u inverziji dječjih košmara: naš Djed Mraz iz bajke zaista je spaljivao tuđa sela, silovao tuđe majke i ubijao tuđe očeve. Naša je pak noćna mora kad taj junački Djed Mraz na kraju odjednom postane samo simpatičan starac koji djeci nosi poklone. Eno nam tako četvrt vijeka kasnije gradske fasade pune murala s Djedovima Mrazovima, eno nam televizijski ekrani puni simpatičnih staraca s mračnom tajnom i poklonima za dobru djecu.
„Nikada nećeš videti muškarce kako javno pokazuju emocije, nikad osim u ratu i na utakmici“, izgovara jedan od vaših junaka u priči „Bijela točka“. Je l` to važi i za vas?
– Ne, ja nikad nisam bio pravi muškarac. Blagodati svog spola ja sam spoznao tek kad sam izmučen kemoterapijom izgubio kosu i dobio petnaestak kilograma, otkrivši tako mrk, krupan i ćelav da mi se kvartovski mangupi i tetovirani bizoni iz nekog razloga miču s puta i prelaze na drugu stranu ulice. Što sam, naravno, beskrupulozno koristio. Pa koristim i danas, kad je teror političke korektnosti i takozvane woke-kulture otišao u drugu krajnost, tražeći od muškarca da emociju, ako treba, i krivotvori. I dalje mislim da je bolje iz načelno glupih razloga skrivati pravu emociju – ne dobro, nego samo bolje – nego iz načelno dobrih razloga javno demonstrirati lažnu.
Poput alasa Bepa iz priče „Velika laž“, kojeg je život gurnuo u ralje morskome psu da bi naučio zašto je laž bolja i privlačnija od istine, kako to da i političarima na ovim prostorima laž ima mnogo više smisla nego istina?
– Nema političarima laž više smisla od istine, već njihovim biračima, onom mitološkom „malom, običnom čovjeku“ kojega ste ranije spomenuli. Čitav svoj bijedni život on živi u laži i od laži, laž je njegov dom i njegova domovina, laž mu je materinji jezik i on ne zna za drugo i drugačije. Naravno da je njemu laž bolja i privlačnija od istine: kad bi mu netko jednom rekao punu i cijelu istinu, on bi se vjerojatno istog časa ubio. Ništa što je tom čovjeku u laži savršeno složeno i poredano, u istinitoj slici stvari ne bi imalo baš nikakvog smisla. Ako njemu zaista nitko ne želi zlo samo zato što je heteroseksualni kršćanski Srbin ili Hrvat, čemu onda život sav sagrađen oko heteroseksualnog kršćanskog i nacionalnog identiteta, čemu on, čemu Srbija, čemu sve ovo?
Kada ste prošle godine za Nova.rs ocenili da je „Beograd sam sebe ubio“, prethodno ga nazvavši kasabom, na vas se sručila „Scila i Haribda“. Od ovog grada oprostili ste se rečima: „Laku noć Beograde, vidimo se valjda nekog dobrog jutra“. Nazire li se to jutro?
– Nažalost, ne. Polarna se noć spustila nad Beograd i dugo nam je čekati dobro jutro. Sve što se u toj tužnoj maloj kasabi kasnije dogodilo samo me učvrstilo u tom uvjerenju.
Pored „Poglavnikove bakterije“ nedavno je „Laguna“ objavila još jedno izdanje „Jebo sad hiljadu dinara“. Ispostavilo se da ste se, da citiram izjavu zamenika gradonačelnika Beograda iz prošle godine – „je*eš sad hiljadu dinara, uzmi dve“, „oparili“?
– Neka ne brine, Srbi još uvijek više para potroše na izbacivanje Belog iz Zadruge, nego na cjelokupnu suvremenu hrvatsku i srpsku književnost đuture.
Zašto ljudi nisu, kako kažete, razumeli vašu kolumnu u kojoj pišete: „Je*ale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni…Je*ale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Je*ale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Je*ali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar„?
– Na to sam pitanje već odgovorio, govoreći o laži koja ima više smisla od istine. Hrvatskim je domoljubima u laži sve savršeno složeno i poredano, drugačije nema baš nikakvog smisla. Ako bi, naime, grad zaista bio za žive ljude, ako bi u tamošnje škole išla zajedno hrvatska i srpska djeca, ako ne bi bio mauzolej za demonstriranje patetičnog hrvatstva, čemu onda Vukovar, čemu rat, čemu onoliki mrtvi, čemu život, čemu Hrvatska, čemu sve ovo?
Mediji danas zapravo nisu mediji, ocenili ste davno, sugerišući da ne postoji ideja, već samo trka za profitom. No, vi ne odustajete od medija, pa makar i kroz kolumne. Zašto?
– Onih nekoliko mojih preostalih kolega i ja samo smo relikt prošlosti, društveni atavizam. Ja ne odustajem od medija jer imam iluzija o društvenoj odgovornosti medija – imam ja iluzija koliko hoćete, ali ne i tu – već zato što ne znam drugačije. Možda bih bio bolji na Tviteru, možda bih na nekoj društvenoj mreži čak i bolje zaradio, ali ja sam dijete štamparije, novina i trafike. Unaprijed je izgubljena svaka od naših bitaka – i ona za klasične medije, i ona za njihov utjecaj, i ona za društveno dobro i javni interes – ali danas su časne bitke još samo one unaprijed izgubljene.
Davno ste rekli da vas nikada neće ućutkati i da niste ni narodni heroj, ni romantični borac za pravdu, već je sve stvar nužne samoodbrane… Ali, kako to da je Boris Dežulović iznova i iznova na meti?
– Živim na meti cijeli svoj novinarski staž, ali to nije izbor nišandžija iz streljačkog stroja, nego samo moj. Na meti sam kod kuće, živ dokaz one mudrosti da je onaj tko pogodi metu samo promašio sve ostalo.
Bonus video:
Zašto je važno da čitamo
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare