42
Može izgledati nepošteno: Krleža se s Beogradom prije stotinjak godina svađao pičkarajući se s velikanima poput Stanislava Vinavera, a ja s polupismenim naprednjačkim konjokradicama, medijskim starletama i tabloidiotima i Radošem Bajićem, kaže za Nova.rs Boris Dežulović.
„Beograd je sam sebe ubio, ubio ga je Momo Kapor, prvosveštenici njegovog asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan gradski otpad“ i „Beograd je kasaba, Dubai za siromašne i Jagodina za bogate“, izjave su pisca, novinara i kolumniste date prošlog meseca našem portalu i „Nedeljniku“ koje su izazvale lavinu reakcija i komentara.
Više od petnaest dana Boris Dežulović bio je tema broj jedan, ne samo ovdašnjih, već i regionalnih medija. I dok su ga jedni „tapšali po ramenu“ zbog hrabrosti, drugi su njegove misli dočekali na nož.
Sada, kada je „furtutma“ prošla rešio je da objasni ono što su mnogi okarakterisali kao njegov neshvatljiv jed prema Beogradu. Priznaje da nerado govori na ovu temu, jer je svestan da će „i ovo biti dočekano kao podgrejavanje ladne sarme“. No, dodaje, „lavina laži i krivotvorina koja se sručila, odnoseći putem i nevine žrtve“, traži da je ne prećuti.
Već na početku odagnava sve pretpostavke da je odgovor zapravo reklama za srpsko izdanje njegovog romana „Jebo sad hiljadu dinara“:
– Otklonimo stoga odmah moguće nesporazume, poput onih u glavi gospodina zamjenika gradonačelnika Beograda, koji misli da sam ja spojio ugodno s korisnim, pa mrziteljskom strašću i pohlepom Ežena de Rastenjaka sve zakuhao zbog prodaje romana. „Jebeš sad hiljadu dinara, uzmi dve“, kaže on, pa duhovito predlaže da poslušam Čorbinu baladu „Ostani đubre do kraja“. Nesrećni Vesić uzeo Balzakovog Ežena, a ispao na kraju drugi jedan pisac i drugi jedan Ežen, kralj apsurda Ežen Jonesko. U ovom teško prohodnom Joneskovom komadu ja ću, naravno, ostati đubre do kraja – za razliku od Vesića, ja sve radim do kraja – a njemu zauzvrat toplo predlažem Čorbinu baladu „Dve hiljade dinara, druže“. Spot bi mogao da snimi za onim raskošnim i pažljivo namještenim radnim stolom sa despotom Napoleonom Nemanjićem i globusom Srbije: „Sedeo sam tako sam za svojim stolom, sve što iole vredi palo je u vodu, opet me Jonesko napravio volom, igrao sam samo epizodu“ – započinje priču za Nova.rs Boris Dežulović.
Potom podseća javnost da kad bi u knjigama i književnosti bilo nekih para, on bi od tih, kako ih naziva „marketinških furtutmi“, odavno bio ozbiljan bogataš. Od svih dosadašnjih izdanja romana „Jebo sad hiljadu dinara“, priznaje, zaradio je manje nego što mesečno zaradi kao novinar. Konstatuje stoga da pare nisu po sredi i pita šta je onda?
– Evo jednog prigodnog prisjećanja: 2007. godine beogradska izdavačka kuća „Rende“ objavila je srpsko izdanje mojih „Pjesama iz Lore“. Ne podsjećam na to kao na dokaz vlastitog angažmana „u sopstvenom dvorištu“, pa čak ni kao dokaz da je Beograd za taj angažman iz prve ruke znao barem 12 godina. Jebeš to. U martu 2008, naime, zvali su me iz kulturne redakcije RTS-a da napravimo razgovor o knjizi za televiziju. Pristao sam, naravno, s namjerom da iskoristim priliku da se govorom o zločinima i „marketinškom furtutmom“ konačno nekako obogatim od poezije, kad su me par dana pred dogovoreni intervju iznenada nazvali iz kulturne redakcije RTS-a duboko se i iskreno ispričavajući što cijelu stvar moraju otkazati zbog naredbe „odozgo“. Inzistirao sam da mi kažu tko i zašto, i nakon duljeg okolišanja dobio odgovore: intervju je, jasno, zabranio Aleksandar Tijanić, i to zato – ni meni ni vama nikad ne bi palo na pamet – što je Hrvatska tih dana priznala nezavisnost Kosova. A ja se, eto, računam u Hrvate. Ne bih vam, međutim, ni tu nesretnu priču pričao da nema nastavak. Nije prošlo ni mjesec dana kad su me opet zvali s RTS-a: ovaj put u udarnom je terminu bio neki televizijski panel o Jasenovcu, i u redakciji im je palo na pamet kako bih ja bio upravo idealan gost u studiju. Jer se, eto, računam u Hrvate. Moj odgovor možete pretpostaviti, bio je zapravo mnogo grublji – kaže Dežulović i primećuje da srpskom i beogradskom kulturnom i političkom establišmentu, kao svedok optužbe, odgovara sve dok su oni tužioci.
Zato je, kako konstatuje, ista stvar i danas. Poziva sve, kojima se to baš ne gadi, da pretraže, kako ističe, „smrdljivu beogradsku tabloidnu deponiju na internetu“:
– Ukucajte u pretraživače „Dežulović“. Odmah ispod tekstova o mom nečuvenom divljanju po Đilasovim medijima, javnom pišanju po Beogradu i ustaškom genocidu nad Stefanom Nemanjom, Momom Kaporom, Borom Čorbom i Minimaksom, uredno se kače naslovi u kojima sam kao „poznati“, čak i „čuveni hrvatski novinar“ „Hrvatima očitao lekciju“ o „NDH, ustašama, Jasenovcu, Lori, Hajduku“ i „nećete verovati“ čemu sve ne – navodi Dežulović i podseća na izjavu svog prijatelja i nekadašnjeg urednika „Feral Tribjuna“ Viktora Ivančića za Nova.rs:
– Vidite, moj brat Viktor Ivančić već vam je objasnio – ja sam prilično loš Hrvat. Štoviše, formalno uopće i nisam: ni na jednom popisu stanovništva od 1991. do danas nisam se upisao kao Hrvat. Ako u Beogradu, međutim, pretpostavljaju da sam Hrvat, pa time delegitimiraju moja svjedočanstva o Beogradu ili demontaže srpskog istorijskog revizionizma, zašto onda potpuno istom pretpostavkom legitimiraju moja svjedočenja o Lori i demontaže jasenovačkog revizionizma? Ako kao Hrvat lažem o Beogradu, zašto bih, zaboga, kao Hrvat govorio istinu o Lori? Osim, jasno, ako Lora nije izmišljotina koju podmećem ležernom, šarenom i bučnom mediteranskom Splitu.
Ostaje i treća pretpostavka, koja je, kako naglašava, suprotstavljena njegovom „hrvatskom mrzilačkom refleksu“. A to je pretpostavka da on, zapravo, kako su naveli oni koji ga branili, voli Beograd i da sve što je o ovom gradu rekao kao kasabi jeste iz razloga što ga voli. Međutim, iako je to dobronamerna pretpostavka mnogih dobrih ljudi, čak i njegovih beogradskih saboraca i drugova, ne pristaje ni na nju:
– Čak mi je u nekoj mjeri ponižavajuća, i to barem onoliko koliko mi je ponižavajuće za potrebe kredibilnosti u diskusiji deklarirati nacionalnost, ništa drugo doli podatak koje je nacije i vjere čovjek s kojim je moja majka vodila ljubav prije 56 godina. Zašto bih morao voljeti Beograd da bih mislio o njemu? Ja, recimo, ne volim Dubai, nepodnošljiva mi je ideja Dubaija. Da li me to diskvalificira da mislim o Dubaiju? To dakle volim li ja Beograd ili ne, to je naša privatna stvar, između njega i mene, i nema nikakve veze s ovim – podvlači Dežulović i dodaje da kad bi ljubav bila kvalifikacija za kritičko razmišljanje onda on „ni retka ne bi smeo da napiše o Republici Hrvatskoj, a kamoli o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.
A ako nije ni to, šta onda ostaje, pita?
– Ostaje banalna mogućnost da me netko pitao, a ja rekao. Provjerio sam, i stvarno: novinar me pitao: „Kako ti sad izgleda Beograd, i Srbija, kada posmatraš prilike iz naših portala i medija?“. A ja odgovorio, točno što me je i pitao, kako mi izgleda Beograd, i Srbija, kada posmatram prilike iz srpskih portala i medija.
Podseća da je vrlo temeljan čovek, zlopamtilo koje je poznato po „crnom notesu“. Iz tog „crnog notesa“, kako ističe, već 35 godina vadi ljudima neugodne rečenice iz prošlosti. A samo ono što je za nekih petnaestak dana u decembru 2020. godine napisano o malom provincijskom „slučaju kasaba“ u Dežulovićevom notesu zauzelo je gotovo 200 stranica:
– I to ne računajući televizijske priloge, radio emisije i podcaste, društvene mreže i sjednice beogradske skupštine ili srpskog parlamenta. Dvjesto stranica! Jednog dana bit će opet zabavno, kao što je zabavno danas, kad jednom nesretniku, prepoznat će se on – koji se živ naknadno polomio izvlačeći se iz desničarske gomile s vilama i bakljama koju je sam spremno poveo – izvučem tweet od prije samo godinu i pol dana, kad je povodom onog napada na Zvezdine vaterpoliste u Splitu pisao, samo trenutak da izvučem notes, dakle: „Je l se oglasio Dežulović, povodom slučaja ‘novog’ Saše Gešovskog? Jebo vas on! Ceo život ližemo bulju govnarima. Dosta više, majke mi“. A onda, za svaki slučaj, valjda da prisnaži tezu kako Beograđani nikad tako ne bi govorili o drugima, doda: „Hrvati i Crnogorci stide se svojih vukojebina“. Ili: „Hrvatska je cela teška seljana osim Istre… uvek bila i biće. Svi bi oni pobegli od sebe pošto je tamo jezivo“.
Zbog toga su, kaže, bili „bljutaviji“ napadi „građanskog“ Beograda od, kako ih naziva, imbecilnih frontalnih napada „naprednjačkog“ Beograda i „podguznih muva despota Vučića“:
– Bukvalno sam zatrpan patronizirajućim preseravanjima o Beogradu koji grli i prihvaća sve koji dođu, pa svakoga napravi Beograđaninom, a kojemu sam tako venecijanski podlo „zahvalio“ na gostoprimstvu. Ako je tako – a pretpostavimo za potrebe ovog eksperimenta čak i da jest – u čemu je onda točno problem da kao „Beograđanin“ govorim o Beogradu? Zar samo zato što ono o čemu govorim ne odgovara njegovoj idiličnoj kič razglednici? Ili će biti da Beograd ipak nije toliko uspješan u „pravljenju Beograđana“? Možda, sad napamet govorim, zato što je kasaba?
Najdraži mu je kontraargument da je on, kao „provincijalac iz vukojebine, zapravo ljubomoran na veličanstveni Beograd“ – što je po njegovim rečima „upravo nepogrešivo provincijski refleks“ – a u čemu se slažu, kako ocenjuje, i građanski advokati Beograda „i njihov tako mrski zamenik gradonačelnika“:
– Što čovjek na to da kaže? To je točno razina na kojoj se od sugovornika očekuje da odgovori kako je slavni Split imao gradski statut i kazne za bacanje smeća na ulicu u vrijeme kad je Beograd još bio govnjivo bugarsko selo. Na njihovu žalost, ja o Splitu i toj njegovoj mitologiji mislim i gore nego o beogradskoj, gore čak i od onog afričkog turista koji je nedavno u toj mojoj maloj kasabi podigao prilično sličan skandal opisujući na društvenim mrežama Split kao „Afriku sa strujom“. Eto, da se Jagodina ne uvrijedi, možda je točnija definicija Beograda – Split s knjižarama.
Onaj nesrećni predvodnik rulje s bakljama ispao je tako foto-robot iznenađenog i uvređenog građanskog Beograda. I to Beograda, koji nije samo onaj naprednjački, rudimentaran i „došljački“ kako ga u svojim predrasudama vide i s jedne i s druge strane gradskih zidina. Ispostavit će se to, vidjet ćemo, dosta važno, upozorava Dežulović.
Poziva zato da svi još jednom pogledamo ko je u neslavnoj opsadi Beograda „zauzeo položaje na zidinama“:
– Nevjerojatno je to široka armija branitelja, od fudbalera Duleta Savića do glumačke ikone Petra Božovića; od televizijske zvezde Ivana Ivanovića do Bore Đorđevića ili Daše iz Legendi; od novinara Ivana Radovanovića ili Mihaila Tešića do pisaca Dejana Stojiljkovića, Vojislava Todorovića, Slobodana Vladušića, Dušana Nedeljkovića ili Muharema Bazdulja; od univezitetskih profesora Aleksandra Popovića ili Aleksandra Jerkova do povjesničara Predraga J. Markovića i onog hrvatskog bolesnika Gorana Šarića; od udovice i kćerke Mome Kapora do Dragoslava Bokana; od direktora novosadskog Kulturnog centra Bojana Panaotovića do ministra demografije Ratka Dmitrovića; od slavnog Gorana Vesića do Radoša Bajića; od člana Predsedništva SNS-a Vladimira Đukanovića do šefa poslanika SNS-a Aleksandra Martinovića, koji je pri tom u Skupštini Srbije mahao onom poznatom naslovnicom „Ferala“ „Dolje američke bombe!“, sugerirajući kako sam prizivao bombardiranje Beograda. Nije mi to šlagvort samo za demontiranje svih izrečenih laži – a bilo ih je, od onih glupih kako je moj stav o kasabi, hvala još jednom na reklami, zapravo rečenica iz romana „Jebo sad hiljadu dinara“, do još glupljih, poput one da sam rekao kako Srbi nemaju pravo da govore o Srbiji – već i za pažljivo rekonstruiranje suštine cijelog ovog kretenskog slučaja.
Ta zloglasna naslovna strana „Feral Tribjuna“, kojom, kako Dežulović navodi, maše rulja s vilama i bakljama, i koja je „svojom dvosmislenošću vrlo jednosmislen antiratni manifest Ferala“ objavljena je 1993. punih šest godina pre NATO bombardovanja u Srbiji, i odnosila se na rat u Bosni.
Nemamo pravo da zaboravimo ko se sve radovao kada su nas NATO fašisti ubijali 1999. godine.
U hrvatskoj štampi najviše je likovao Feral Tribjun, s naslovnom stranom "Dolje američke bombe". pic.twitter.com/QCGG1N67Bt— Ratko Dmitrović (@RatkoDmitrovic) March 29, 2020
– O tom ratu u Beogradu, eto, i danas jako malo znaju. I kad govorim o Beogradu kao kasabi, a naročito o predimenzioniranom baronu Minhauzenu kao spomeniku i simbolu srpskog historijskog revizionizma, i te kako mislim na to. Evo još jednog neugodnog prisjećanja: prije godinu i pol dana, marta 2019, „Politika“ je ovako podsjetila na dvadesetu godišnjicu bombardiranja Beograda i Srbije: „Sirene za vazdušnu opasnost, prvi put u Evropi posle Drugog svetskog rata, oglasile su se u tadašnjoj SR Jugoslaviji 24. marta 1999. godine, tačno u 19:41 časova“. Sirene u Beogradu „prve u Evropi posle Drugog svetskog rata?“ Ajde?! O toj Srbiji, eto, o tom Beogradu govorim, o gluhoj samodovoljnoj i samozadovoljnoj kasabi do koje ne dopiru vijesti iz belog sveta, i koja – jednako kako danas javlja da se „zemljotres u Beogradu osetio i u Hrvatskoj“ – onih dana nije čula ni sirene u Ljubljani, ni one u Osijeku i Vukovaru, ni u Dubrovniku ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, ni u Mostaru, niti one u Zagrebu, pa čak ni u „mom“ Splitu na samom rubu rata, puno prije Lore i punih osam godina prije legendarnih, urbanoromantičnih šizela i smirela! I to ne sirene koje su zavijale zbog litvanskih aviona i portugalskih topova, nego vrlo srpskih i vrlo beogradskih – napominje pisac i kolumnista.
Otuda govori o kasabi koja je još juče obeležavala 20 godina otkako su „prvi put u Evropi nakon Drugog svetskog rata bačene zločinačke kasetne bombe“:
– Govorim o kasabi koja se – prateći kako zagrebačka firma Dok-ing mnogo godina kasnije pomaže u raščišćavanju Srbije od zloglasnih „zvončića“ – nikad nije zapitala otkud Hrvatima uopće iskustvo u razminiranju kasetnih bombi. O Beogradu koji, već 30 godina okrenut samo sebi, o svojim kasetnim bombama i tuđim sirenama ne želi ništa znati ni dan danas, refleksom kasabe koja o svojim mračnim tajnama ne govori, i koja jednako u plitkim grobovima iza kuće krije ubijene komšije kao i cijenu spomenika kojega će podignuti svojoj slavnoj istoriji. O tom Beogradu i toj betonskoj vukojebini govorim, i zato Bora Čorba, Minimaks i Momo Kapor: njihova je izravna posljedica kokarda u farmerkama, ono što mu je bio Momo Kapor danas mu je Radoš Bajić, veseli domaćin sa flašom šljivovice i mitraljezom u sjeniku iza solitera. Žao mi je što remetim dostojanstveni mir beogradskog panteona i Aleje velikana, ali upravo oni – i još njih koliko hoćete, od Arkanovog ortaka Olivera Mandića do, recimo, Mirjane Bobić Mojsilović, jedne od predvodnica linča na Mirka Kovača – bili su nositelji urbanog identiteta Beograda osamdesetih. Oni su svojim rukama Beogradu duboko izorali asfalt i pođubrili njivu za sadnju „cveća zla“. Kad je „simbol Beograda“ Momo Kapor – samo trenutak da otvorim notes – u beogradskim Omladinskim novinama početkom juna 1989. tako urbano i u farmerkama „oterao u pizdu materinu svakoga ko nije za Srbiju“, bogami ni mi u „Feralu“, a kamoli vi u Srbiji još nismo ni čuli za Franju Tuđmana. Aforistički govoreći, Beogradu mogu da oprostim sve – mogu i Miloševića, kojega su moji drugovi s beogradskih žurki osamdesetih lijepili preko postera Joy Division – ali Tuđmana ne mogu!
O toj je kasabi i o toj „lažnoj istoriji“ govorio. Naravno da je zato lažan i, kako kaže, baron Stefan Minhauzen na „onom kinderjajetu kao na đuletu“, a lažan je i njegov spomenik i sve što simbolizuje.
– Podsjetit ću – vi ste u Beogradu možda i zaboravili, ali Vučić i ja nismo – na veličanstveni projekt Despotova grada, kojega je po uzoru na onaj Kusturičin đerzelend u Višegradu despot Aleksandar Vučić, tada još premijer i predsjednikonasljednik, još prije pet godina najavio graditi u Beogradu: repliku stolnog grada despota Stefana Lazarevića iz 15. stoljeća, samo još lepšu i još stariju, s tradicionalnim srpskim hotelskim i biznis resortima, i još pride „srpski Jad Vašem na Starom sajmištu“. Lupate li se dlanom po čelu i pitate što je, Boga ti, bilo s tom veličanstvenom idejom, ja ću vam reći: pet godina kasnije projekt je gotov, dovršen i završen, još samo da se posadi cvijeće oko spomenika i da se gradonačelnik Stefan Vučić useli u despotov dvor na mjestu stare željezničke stanice. Beograd danas i nije ništa drugo doli vjerna replika utvrđenog Despotovog grada iz 15. stoljeća – misli Dežulović i dodaje:
– Pompozni, gizdavi Waterfront – kojega Muharem Bazdulj, siromah najgluplji u ovoj tužnom skandalčiću, uzima upravo argumentom protiv „blatnjave selendre“, kao da sam zaista pisao o blatu – tek je nadogradnja takve despotove duhovne i moralne kaljuže: simbolički su to sravnjene, asfaltirane i betonirane masovne grobnice albanskih leševa istovarenih oko Beograda iz hladnjača i šlepera nakon herojske 1999, o kojima, jasno, kasaba nikad ne govori. Ili, kraće, onaj Vučićev „srpski Jad Vašem“. Zato bi kasaba umjesto teškog naslijeđa bliske prošlosti i svoje još teže metropolitanske odgovornosti radije razgovarala o zgradama, kejovima, kafanama, Tirketu, Dušku Radoviću i neumrlom beogradskom duhu, kojim je iz sjenke velebne Kule Beograd i gordog Stefana Nemanje tako zauzeta splitskom Lorom. Zbog toga, na koncu – pa da raščistimo i to – izraz „kasaba“: baš zato što u toj velegradskoj, ili da se izrazim srpskije, „velepalanačkoj“ predrasudi kasaba funkcionira kao znak svega zaostalog i nazadnog, negradskog i izvangradskog.
I kada govori o poništavanju svake ideje grada, Dežulović tu ne misli samo na ona urbanistička poništavanja. Jer ona su, kako ukazuje, samo simbolički pečat. Bezbroj puta je, podseća, upozoren u komentarima da su grad ljudi, a ne zgrade i da Beograđani nisu samo Vesić i Vučić…
– …već i neki pametni, mudri, dobri i dragi ljudi koji su o svemu o čemu govorim govorili i sami. A ima ih, naravno da ih ima: eno ih svih u memoriji mog mobitela. Zašto onda oni nisu Beograd? Jednostavan odgovor bi bio: iz istog razloga iz kojega ni ja, gledano s beogradske tarabe, nisam Split, ili Hrvatska. Kompliciraniji odgovor bi bio: zato što oni, kao ni ja, nisu pobjednici; zato što čovjek, kad danas kaže Beograd, nažalost ne misli na, šta ja znam, mog druga Vlajsu Arsenijevića, ili barem ne na onom jeziku i u onom značenju kojim je osamdesetih pod „Beograd“ mislio na „Šarlo“, „EKV“ ili „Disciplinu“. Ni oni, to je naravno točno, nisu bili mainstream, ali su bili njegov seksepil, znak beogradskog kontrakulturnog identiteta – upravo onoga koji razlikuje grad od kasabe. Ukratko, ono što su danas „Beogradski sindikat“, Boris Malagurski ili murali đenerala i patrijarha, i čemu je seks simbol Lav Grigorije Pajkić. Osim ako Despotov grad danas ima tako snažnu kontrakulturu primjerenu dvomilijunskom balkanskom Londonu o kojoj ja ne znam ništa, i o kojoj bi svakako volio biti obaviješten. I osim ako to nisu Ivan Ivanović ili Nele Karajlić, o čemu bih molio da se ne zajebavamo…
Na kraju, čitavo ovo, kako ga Dežulović naziva, „glupo palanačko skandalče“ mnoge je podsetilo na davni Krležin obračun s Beogradom. Jedna je to od dve stvari zbog kojih bi, kaže, na kraju svega mogao ostati zahvalan Beogradu.
– Prva je to što su me u ustaše upisali isti umovi koji su prije trideset godina ustašom proglasili velikog Bogdana Bogdanovića. Kamo lepe sreće da mi u NDH imamo takvih ustaša. Velika je to stoga i posve nezaslužena počast za mene, biti Beogradu isto što mu je bio gospodin Bogdanović. Drugo je to sasvim nezasluženo i ambiciozno poređenje s Miroslavom Krležom, iako i to može izgledati nepošteno: Krleža se s Beogradom prije stotinjak godina svađao pičkarajući se s velikanima poput Stanislava Vinavera, a ja s polupismenim naprednjačkim konjokradicama, Joneskovim epizodistima koji bi da obnavljaju crkvene orgije, tabloidiotima kojima se na Božić ukazuje Vijetnamska zvezda, profesorima s katedrala moskovskog univerziteta i Radošem Bajićem. Kažem, može izgledati, jer čisto matematički, točno onoliko koliko sam ja manji i nevažniji od Krleže – a to, vjerujte, nije malo – toliko se u tih stotinu godina smanjio slavni Vinaverov Beograd. Davna naša istočna lanterna, koja je „nekad bacala svetlo daleko“, danas je tek seoska muzička fontana svedena na mjeru jednog trećerazrednog pisca. Laku noć, Beograde, vidimo se valjda nekog dobrog jutra – poruka je Borisa Dežulovića.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
