Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad, kaže za Nova.rs Boris Dežulović.
Hrvatski pisac, novinar i kolumnista u razgovoru za naš portal tako praktično ponavlja i dodatno obrazlaže ono što je izjavio u intervjuu povodom reizdanja njegove knjige „Jebo sad hiljadu dinara“, koji je ustalasao javnost. Pričajući o knjizi u izdanju „Lagune“ Dežulović je u razgovoru za „Nedeljnik“ pomenuo i grad čiji je nekad bio stanovnik – Beograd, karakterišući ga kao „kasabu“, odnosno „Dubai za siromašne i Jagodinu za bogate„.
Vaš intervju izazvao je ogromnu pažnju. Da li ste očekivali ovakvu „buru“ ili ste iznenađeni reakcijama?
– Takvu buru, naravno, nisam očekivao, ali ispao je eksperiment u kontroliranim laboratorijskim uvjetima: da je Beograd zaista ozbiljna, velika europska metropola, kako bi i u kojem to paralelnom svemiru buru u takvom jednom megalopolisu mogao izazvati intervju trećerazrednog nekog pisca iz jednog dalmatinskog sela s ukupno deset stanovnika? Reakcije na moj intervju tako su upravo empirijski dokazale svaku moju tezu. Slavni Beograd uvrijedio se kao seoska mlada, dirljivo provincijski, baš kao neka kazahstanska selendra iz filma Saše Barona Koena. Da nisam ustaško đubre, skoro da bi mi ga došlo milo.
I dok vas većina hvali zbog hrabrih izjava, ima i onih koji vas kude primećujući da možete tako o Srbiji da govorite jer ne živite u njoj…
– Ne mogu tako da govorim jer ne živim u Srbiji? Ima u srpskom jeziku divna jedna narodna poslovica na tu temu, oprostit ćete mi ako je nisam zapamtio od riječi do riječi, davno je bilo otkako sam otišao iz Beograda, ali – pokušat ću po sjećanju. Ide otprilike ovako: „Ajde?!“ To je ono kad, na primjer, Milutin Topalović kaže da je umro deda Pantelija, ili da, šta ja znam, ne može tako da se govori o Srbiji ako se ne živi u njoj, a Bili Piton mu odgovori: „Ajde?!“ Kad bismo, naime, licencu za kritiku dobijali po mjestu boravka – kad bi o Srbiji smjeli govoriti samo ljudi koji žive u Srbiji, a o Hrvatskoj, Bosni ili ostatku svijeta samo ljudi kojima u ličnoj karti piše „Hrvatska“, „Bosna“ ili „ostatak svijeta“ – da vam kažem: srpske novine izlazile bi na jednom listiću wc-papira, a srpska publicistika i cijela ona, kako se zove, nova srpska politička misao stale bi na jednu poštansku marku s motivom nekog srpskog manastira. Čak ni Vasilije Ostroški ili, daleko bilo, manastir Krka ne bi mogao biti na njoj! Ja sam, pritom, u Srbiji i živio, čak i nešto duže od, napamet govorim, Petera Handkea. Nisam čuo da je netko Handkeu rekao da ne može da govori o Srbiji zato što je Austrijanac koji živi kraj Pariza. Osim, jasno, ukoliko se s tim teškim hendikepom – nesrpskom adresom – o Srbiji može i smije govoriti samo u herojskom epskom dvanaestercu, perom titrajući otečena srpska muda. Ako se dogovorimo, može i tako: jedva čekam u srpskim novinama nadahnute eseje i reportaže o ponosnoj Hrvatskoj, prpošnoj Dalmaciji, tolerantnom, šarmantnom Splitu ili mediteranskim veseljacima iz Torcide. Ne biste vjerovali koliko ja takvih lijepih rečenica za titranje sujete i ponosa, za citiranje na Tviteru, ježenje kože i cijeđenje očnih suza koje umijem napisati o Beogradu.
Iako govorite da ni Split više „nije vaš grad“ kako ste došli do te brutalno-realne skice Beograda kao selendre, koja izgleda kao film u režiji „Radoša Bajića na metamfetaminima“?
– Beograd nije takav od jutros. Početak današnjeg Beograda – s Bajom Malim Knindžom na Terazijama, postrojenim dobrovoljcima kraj Skupštine i Šešeljom s tjelohraniteljima u Klubu književnika – pamtim još od 1991, kao mladi reporter „Slobodne Dalmacije“. Kad sam se petnaest godina kasnije doselio, taj je Bajograd još samo izdaleka podsjećao na Beograd osamdesetih. Danas više ni ne podsjeća. Ovdje, međutim – i to bih volio potcrtati – nije riječ o razaranju beogradskog urbane supstance od strane došljaka, kako kolokvijalno te stvari vole tumačiti od Beograda do Splita. Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad. Došljaci nisu samo bogatstvo grada, došljaci su sam njegov smisao: u najkraćemu, grad i nastaje kad u kasabu dođu došljaci. Ne bih se stoga ni osvrtao na idiotske tvitove Gorana Vesića, zamjenika beoseoskog selonačelnika – kamo bi čovjek dospio kad bi se osvrtao na ono što o njemu blebeće svaka crnogorska ministrica kultura ili beogradski dogradonačelnik? Da me onako srpski široko u tom došljačkom kontekstu nije ugurao u all-star društvo s Antunom Gustavom Matošem, Tinom Ujevićem, Ivanom Meštrovićem i Džonijem Štulićem, koje je Beograd, eto, onako lepo primio, pa nisu poput mene srali po njemu. Na stranu sad što je Matoš iz Beograda pobjegao pred istim bijesom čaršije, zbog jedne kritike Janka Veselinovića, i što je Ujević uhapšen i doslovno protjeran iz grada. Vesićeva usporedba, osim što je kretenska, jednostavno nije poštena: Matošu je gradonačelnik Beograda bio Mihailo Bogićević, pariski đak i gospodin čovek iz ugledne obitelji, sin drugog beogradskog gradonačelnika Miloša i unuk vojvode Ante Bogićevića, Meštroviću je beogradski gradonačelnik bio Ljubomir Davidović, osnivač Demokratske stranke, Ujeviću je gradonačelnik bio Dobra Mitrović, veteran albanskog marša, osnivač „Vremena“ i otac beogradskog urbanizma, Džoniju Štuliću gradonačelnik je bio Bogdan Bogdanović, možda i najveći gospodin među svim beogradskim gradonačelnicima ikad. A meni, kad sam došao u Beograd, gradonačelnik je bio, jebi ga, Dragan Đilas. Nije pošteno. Ali šutim, još sam dobro prošao: imam na Novom Beogradu prijatelja iz Splita kojemu je gradonačelnik bio Siniša Mali.
Ako grad ne čine, kako kažete, žirafe, već ljudi, koliko je onda Beograd o kome govorite ogledalo tih istih stanovnika?
– Niti Beograd, niti ijedan grad nije ogledalo svojih stanovnika: on jest svoje stanovništvo. Beograd nije bio velegrad zbog svoje arhitekture, Beograd je – evo vam još malo vatre za lomaču – zapravo ružan grad, on nikad nije oduzimao dah, on ga je onako živ i rastvoren dodavao. Ono što ga je činilo ozbiljnom europskom metropolom i zbog čega smo ga voljeli bili su divni, različiti ljudi sa svojim divnim, različitim idejama, a ne zgrade zadužbina i ambasada. Kao što ga danas ne čine oni čudovišni betonski hangari i lažni brončani baroni Minhauzeni koje gospodin zamjenik selonačelnika vidi kao moju hrvatsku ljubomoru. Kako je glup. Pa takvih Nemanjića i Imanjića mi u maloj, lažnoj seoskoj Hrvatskoj imamo za Skoplje i Beograd zajedno. I još nam ostane bronce za Tuđmanjiće.
Znači li sve to da u vama danas ima neke sete za nekadašnjim Beogradom?
– Ima, naravno, ali to je – kao i svaka takva – sjeta za mladošću. Ovo o čemu vi i ja govorimo ne znači da u meni ima ljudske sjete, već da u meni ima ljudskog gađenja. Ne govorim to dakle kao čovjek koji pamti, ili barem ne samo kao netko tko pamti, nego i kao netko tko gleda. A takvome nije važno kakav je Beograd bio – ostavimo to za kafanske priče o tempi passati, mogu o tome danima… Važno je kakav Beograd jest, i kakav će biti. A Beograd danas jest Potemkinova kasaba, scenografija Pink televizije, somnabulni set za Mitrovićevu „Zadrugu“ sa dva milijuna učesnika.
Nedavno je kod nas reizdat vaš roman „Jebo sad hiljadu dinara“. Kako ste uspeli da jednu tako tešku temu kakav je rat na prostoru bivše Jugoslavije zaodenete i u „komično odelo“?
– Nisam je zaodenuo: ta tema i jest u „komičnom odelu“. Njoj „komično odelo“ stoji kao saliveno, „komično odelo“ toj je temi narodna nošnja. Svi naši sukobi – uzmite samo ovaj imbecilni „slučaj kasaba“ – u svojoj su suštini užasno komični: ono što nije komično jesu, naravno, njihove posljedice. Svaka je naša komedija tragična, svaka nam je tragedija komična. Ja takve teme stoga niti odijevam niti zaodijevam, već upravo obrnuto: skidam ih do gola. Naše su tragedije, naime, komične tek ogoljene.
Ako decenijama posle raspada Jugoslavije, zemlje koja je, da vas citiram, proganjala slobodne intelektualce, zabranjivala knjige i zatvarala umetnike i dalje o njoj „ispevamo bajke“ je li problem u nama i da li je on rešiv? Ima li nade?
– Nema.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare