36
Sloboda govora je ustavno i međunarodno priznato pravo svakog pojedinca da slobodno izražava mišljenja, ideje i informacije, bez mešanja države ili drugih, uz mogućnost zakonskog ograničenja jedino kada je to neophodno radi zaštite prava drugih, javnog reda, bezbednosti, morala ili zdravlja.” U osnovi, ovo je definicija jednog od najelementarnijih ljudskih prava, zagarantovanog čak i Ustavom Srbije. Pravo na slobodu govora polažemo svi, pa tako (ne ulazeći u ove kategorije “morala i zdravlja”) i Vjerica Radeta.
Omiljena Šešeljeva bacačica kletvi svakodnevno arči ovo pravo na režimskim televizijama, gde je (u nedostatku valjda iole suvislog sagovornika) učestalo pozivaju u svojstvu tumača izvrnute stvarnosti, kako bi svojom nadljudskom zlobom „analizirala“ građane Srbije. U jedno od tih nedavnih gostovanja, Radeta se osvrnula i na „slučaj“ Dinka Gruhonjića i njegovu izjavu da „crkve treba pretvoriti u pabove“.
Vjerica, dipl. pravnik Radeta je tako pre par dana, sa svojim uvek nepogrešivim talentom za lupetanje, izjavila da je Gruhonjić zbog ove izjave trebao biti osuđen na dugogodišnju robiju. Srećom po Dinka, a nesrećom po Radetu, nijedan zakon, čak ni u Srbiji, ne predviđa zatvorsku kaznu za ateizam, niti za promenu namene nekadašnjih sakralnih objekata u sekularne, ekonomski održive prostore. Da se Vjerica ikada odlučila da izađe iz vlastite mentalne skučenosti i granica „srpskog sveta“, mogla bi se neposredno uveriti da se od crkava ne prave samo pabovi, već i hoteli, knjižare, biblioteke, koncertne dvorane, restorani…
Kad bi joj vera dozvolila da se otisne i među katolike, mogla bi u Dablinu uživati u izvanrednom viskiju u destileriji smeštenoj u nekadašnjoj crkvi, ili pak pojesti čuveni jagnjeći gulaš u restoranu bukvalnog naziva: The Church. Mogla bi, takođe, da pročita i koju knjigu u Maastrichtu, u jednoj od najlepših knjižara na svetu ili u biblioteci Salaborsa u Bolonji – obe smeštene u nekadašnjim crkvama. Ukoliko su knjige problem, Vjerica bi se uvek mogla okušati i u sportskim veštinama u nekadašnjoj crkvi u Lineri, u Španiji, pretvorenoj u čuveni skejt park “Iglesia Skate“. Dakle, ništa što je Gruhonjić izrekao nije novo niti skandalozno. Trend pretvaranja sakralnih u prostore društvene namene traje bar koliko i Vjeričina ratnohuškačka politička karijera. Zapravo, može se ustvrditi da su pioniri tog „trenda“ na ovim prostorima upravo paravojne družine koje su Radeti i danas politički uzor. Krajem 1991. kada su Šešeljeve „patriote“ po hrtkovačkom modelu proterale hrvatsko stanovništvo iz sremskog sela Kukujevci, katolička crkva Svetog Trojstva pretvorena je u pilanu. Lokalni pravorenici su je „ustupili“ etnički ispravnom privatniku, koji je u njoj godinama, pod piljevinom zamagljenim okom Blažene Djevice Marije vodio ozbiljan biznis. Uspešna delatnost prekinuta je tek nakon pritisaka međunarodne zajednice, godinama kasnije.
Međutim, ja bih Radetu da podsetim na jednu drugu crkvu, slučajno opet katoličku, u hrvatskom selu Berak.
Početkom septembra 1991. godine ovo selo nadomak Vukovara preuzele su paravojne formacije lokalnih Srba, kojima su se ubrzo pridružili „Škorpioni“. Meštani hrvatske nacionalnosti su u narednim mesecima bivali zatočeni u improvizovani logor, gde su ih lokalci i dobrovoljci danonoćno maltretirali. Ubijani su na ulicama i u svojim domovima, a tela su im bacana i u seoske bunare. Telo 46 ubijenih otkriveno je decenijama kasnije u masovnim grobnicama Šarviz Doli i Rito, pored Negoslavaca. Za sedamnaestoro se još traga.
Zločinačko divljanje u selu Berak trajalo je sve do decembra 1991., a u njemu su se posebno istakli „Škorpioni“ Slobodana Medića Boce, naknadno osuđenog na 20 godina robije zbog egzekucije šest srebreničkih Bošnjaka. Jesenje dane u selu Berak Bocine falange provodile su „samo radeći svoj posao“, dok su večeri bile rezervisane za provod. Naime, uočivši dobru poslovnu priliku, jedan od pripadnika Škorpiona je u seoskoj crkvi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja otvorio – diskoteku. Prema svedočanstvima preživelih, disko klub u crkvi, nadomak logira, radio je mesecima, sve dok paravojne formacije zlikovaca nisu „završile posao“ i spalili selo. Odgovorni za zločine u selu Berak nikada nisu u potpunosti procesuirani, uključujući i vlasnika morbidnog noćnog kluba.
Vjerica, dipl. pravnik Radeta, o ovom slučaju prenamene crkvenog objekta nikada nije iznela stručno mišljenje, niti predložila zatvorsku kaznu za zločince. Šanse da Radeta nije znala za „disko“ u Berku su ništavne, jer upravo njeni svakodnevni izlivi prezira potvrđuju da bi Vjerica u tu diskoteku i dan danas rado izlazila, možda čak i zaplesala.
Međutim, postoji jedan fun fact koji Vjerica verovatno još uvek ne zna, a sa kojim ću je sa zadovoljstvom upoznati: pored brojnih primera prenamene crkvenih objekata u društveno korisne prostore, pojedine crkve u Belgiji i Nemačkoj nisu postale šarmantni hoteli ili privlačne pivnice. U tim zemljama, neke bogomolje su pretvorene u ono što će srpskom društvu uskoro biti mnogo potrebnije od crkava: sudnice i zatvore.
