Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

Nemamo više izbora: moramo im vjerovati. Ništa drugo nam ne preostaje. Amerika ovoga ljeta izgleda zaista zapanjujuće: više od 5 miliona ljudi je bolesno od covida, više od 170.000 ih je umrlo, 31.000.000 ljudi je nezaposleno, 27.000.000 nema zdravstveno osiguranje (taj broj svakodnevno raste jer je sistem zdravstvene zaštite,  nefunkcionalan i u “normalnim” uvjetima, sada pred kolapsom), New Orleansu prijeti ne jedan nego dva simultana uragana (Marco & Laura!), u sjevernoj Californiji gore vatre koje vise nitko ne moze niti zna ugasiti… (Nastavljajući svoj bespoštedni rat protiv drzave Californije, Trump je zaprijetio da Californiji neće poslati federalnu pomoć jer da Californija “nije dovoljno temeljito pomela (?!) tlo svojih suma pa je tako ostalo previše zapaljivog, suhog lišća koje je onda proizvelo požare”. Jer su klimatske promjene, po Trumpu, laž i prevara. Komentar nije potreban.)

Demokratska konvencija koja je upravo završila bila je, u svemu što nas okružuje, ipak neki mali tračak nade. Jesam li naivna? Mogu li i želim li prijeći preko činjenice da je, na primjer, novoj Demokratskoj, sjajnoj zvijezdi Alexandriji Ocasio Cortez na ovoj konvenicji dan apsolutni minimum vremena (90 minuta) dok su etablirani starci & starice kao Hilary Clinton, Nancy Pelosi, pa čak i Republikanski dissident John Kasich (“naše gore list?”) dobili svo vrijeme ovog svijeta? Bernijeva poruka svim svojim glasačima bila je jednostavna: više nema šale; svi moramo učiniti sve da skinemo Trumpa, bez obzira na uvjerenja, ljudska i politička. Jer je Trump kraj Amerike. Ili barem kraj ideje o Americi.

Mogu li nas Joe I Kamala izvući iz ove mračne rupe u kojoj se momentano nalazimo? U svom završnom govoru na kraju Konvencije Joe Biden je bio ozbiljan i zabrinut. Ovoga puta nije bilo govora o “najboljoj zemlji na svijetu”. Nije bilo arogancije kao pre 4 godine kad su svi, kad SMO svi bili slijepi za opasnost koju predstavlja kandidat Trump. U svom tadašnjem govoru kojim je podržao kandidaturu Hilary Clinton, Obama je Trumpa duhovito i ležerno nazvao “The Donald”, sto je – sjećam se – izazvalo salve superiornog, patrionizirajućeg smijeha, I mojeg. Mnogima je bilo jasno tko je Trump. Ali većini (uključujući i mene) nije bilo jasno tko su građani ove zemlje. (Baš kao što mi ni pre tridesetak godina nije bilo jasno tko su tadašnji moji sugrađani i koji se mrakovi i mrznje kriju u njihovim srcima.)

Ovoga puta nema više ni arogancije ni superiornosti. Svi vodeći Demokrati su sa svojih Zoomova, iz svojih domova, ponizno MOLILI glasače da izađu na izbore. Od Elizabeth Warren do Hilary Clinton, od Obame do Nancy Pelosi, svi su Demokrati na kraju svojih govora diktirali glasačima broj na koji trebaju poslati tekst nakon kojeg će im svima biti poslane upute za glasanje. To je, naime, glavni problem: apatija glasača. Osobito mladih glasača. Osobito sada kad više nema Bernieja Sandersa koji je jedini nudio radikalna rješenja i prave promjene. I osobito sada kad Trump i njegovi ljudi čine sve što je u njihovoj moći (a moć je ogromna, kao što se tek sad, s Trumpom, pokazalo) da opstruiraju izbore u novembru.

Sada je očito: ne smijemo biti izbirljivi. (Stara, prastara priča.) Joe Biden je “adekvatan”. I možda je zaista (jesu li me Demokrati uspjeli uvjeriti?) upravo on taj čovjek koji može donijeti “svjetlo” (kako se sam izrazio) u ovu tamu u kojoj ovih dana žive građani Amerike. Čika Joe je u svom završnom govoru izabrao da, umjesto o političkom programu, govori o empatiji, o ljubavi, o pristojnosti, o finoći, o duhu Amerike koji nije, koji ne mora biti i koji povijesno i nije bio uvijek samo sebičan, takmičarski, materijalistički i bijelo – muško – supremacijski. Trump je iskaz one najgore Amerike, okrutne, osvajačke, militantne, duboko rasističke, duboko seksističke, gadne, opasne, razorne, apsolutno sebične i nezainteresirane za bilo što osim za sebe samu. Ali postoji i neka druga Amerika. Amerika koja razumije, koja pomaže, koja štiti, u kojoj ljudi pomažu jedni drugima, u kojoj postoji potreba za zajedništvom, za nježnošću, za pristojnošću. To je bila bitna poruka Demokrata.

Jedno je sigurno: Joe Biden je naprosto jedan fini gospodin. I možda je to – u ovoj konstelaciji – već samo po sebi dovoljno. Nominirala ga je (u zaista odličnom propagadnom potezu Demokrata) mlada Crna vozačica jednog lifta jedne zgrade u New Yorku, lifta u koji je jednom prilikom ušao Joe Biden a njoj je, kad ga je vidjela, iz usta izletjelo jedno oduševljeno “volim te” pa su se onda ona i Biden uslikali za selfie; na Konvenciji je upravo ta Jacqueline dobila čast da ga službeno nominira; bila je jedna od najsuvislijih, najimpresivnijih govornika na konvenciji. “Imala sam osjećaj da me Joe zaista vidio”, rekla je Jacqueline. “Znala sam da će on moju priču ponijeti sa sobom.”

Ova konvencija je bila ozbiljna, zabrinuta i prepuna tjeskobe oko budućnosti. Ne zna se što će biti u novembru. Trump čini sve da onemogući održavanje izbora, da uništi Američku Poštu, omiljenu javnu instituciju osnovanu 1775. (na vrh te institucije Trump je – po običaju – postavio svog čovjeka čiji je zadatak bio da instituciju uništi iznutra). Bez usluga javne pošte se, naime, neće moći održati izbori dok traje pandemija.

I tako dalje i tako dalje.

Teško je pisati o svim strahotama koje se nezaustavljivo događaju dok se ljudi uzrujavaju oko Trumpovih tweetova. Iza kulisa Trump i njegovi Mafiosi ogromnom brzinom i velikom efiksasnošću razgrađuju sve američke institucije. Zato je, naravno, i ova pandemija ispala tako katastrofalno po Ameriku. Svi su javni prostori već bili uništeni ili pred kolapsom i prije pandemije. Zaštite nikakve nije bilo i još uvijek je nema. Medicinsko osoblje i dalje upotrebljava plastične vreće za smeće da bi se zaštitilo. Ova zemlja je uvijek bila dobra za one u usponu. Nikada nije bila dobra za one koji padaju. Jer sigurnosne mreže nema. Pada se brzo i duboko. i nema nikoga da te pridrži.

Nitko, tokom cijele ove velike priredbe koja se ovoga puta održala bez balona i bez oduševljenog pljeska (ali i bez protesta partijskih disidenata, kao prošli put), nitko nije uhvatio ozbiljnost ovog trenutka kao Michelle Obama. (Njen govor vrijedi pogledati na Yutube.) Bio je to govor jedne zabrinute, tople žene, građanke, sestre i prijateljice. “It is what it is” (“Tako je kako je”), citirala je Michelle samoga Trumpa (koji je tu rečenicu izgovorio opravdavajući vlastite katastrofalne propuste oko hendlanja pandemije). Michelle je, kao dobra mama nacije, rekla: “Vi me znate. Znate da ću vam uvijek reći istinu. Ako mislite da ne može biti gore, ja ću vam reći: može i hoće”, rekla je Michelle sa suzom u oku. (Mi sa Balkana dobro znamo tu istinu.) “Ako bude trebalo, spakirajte doručak u papirnatu vrečicu, ako treba spakirajte i rucak i veceru i budite spremni čekati cijelu noć ispred biračkog mjesta”, savjetovala je mama Michelle. “Glasajte kao da vam život ovisi o glasanju. Jer ovisi.”

I kako su se redali govori, sto politicara, sto “običnih ljudi”, postajalo je jasno da je ovo glavno pitanje: koji ljudi želimo biti? I kakvu zemlju želimo? Kakvu Ameriku? Kakav svijet?

Od tate sa Floride koji je izgubio kćerku u napadu na školu u Parklandu do mladog advokata koji je, nakon svoje terminalne dijagnoze, postao aktivist za reformu zdravstvenog sistema, svi su govornici upozoravali na sve što ova zemlja nije a što bi mogla biti. To je uvijek bila glavna privlačnost Amerike: njen potencijal, ne njena stvarnost. San o Americi. Ideja Amerike. Činilo se i još uvijek se čini (barem dok čovjek gleda Demokratsku priredbu) da ta ideja, taj san, taj potencijal i dalje zaslužuje trud, rad, vjeru. “Ovo je bitka za dušu Amerike”, čulo se nebrojeno puta.

Kao emigranti koji su upravo ovu zemlju izabrali za svoj domicil, mi i dalje navijamo za Ameriku. Bez obzira na sve. I zato ću dati svoj glas finom gospodinu Joeu Bidenu i karizmaticnoj gospođi Kamali Harris. Kao sto je točno rekla Michelle Obama: “Joe nije savršen. Ali tko je od nas savršen?”

Cinici će reći: nema razlike između svih njih, svi su isti. Prezirem taj stav. Upravo taj cinizam je pomogao Trumpu da dođe na vlast. (Suzdržat ću se od bilo kakvog komentara na situaciju “kod nas”.) I, iako znam privlačnost anarhističkog stava da sve treba pustiti da se potpuno raspadne jer je jedino iz ruševina starog moguce graditi novo, ja se slažem s jednim od najmudrijih ljudi u Americi, dr. Cornellom Westom koji kaže: “Ako dopustimo da kuća izgori, treba imati na umu da ćemo upravo mi biti oni koji će prvi izgoriti.”

Zato: šmrk u ruke i gasi kuću!

Tagovi

Komentari

Svi komentari (9)