Luna Lu
Foto: Marko Krunić/Promo

Subota, lagano popodne, posle nevremena. Zdravo jeseni, zdravo, zdravo.

*

Tata je govorio da će biti rata i da ne mogu da idem u Zagreb da studiram muzeologiju.

Tada je ta katedra postojala samo u Hrvatskoj.

Bila je SFRJ.

Prevrtala sam očima i govorila: „Ma jok. Ljudi su pametniji – neće izabrati rat.“

Imala sam 17 godina.

Bila je to 1987.

*

Sledeće godine postala sam svesna da ljudi uopšte nisu mudri i upisala sam FDU u Beogradu.

Ljubav prema istoriji umetnosti i muzejskim i galerijskim postavkama postaće hobi.

Postala sam profesionlni anti-ratni aktivista.

Brehta sam naučila napamet.

Sve koji su režali i huškali molila sam da pročitaju „Majka hrabrost i njena deca“.

Naravno da nisu.

*

U februaru 1999., morala sam da idem na prvu operaciju vilice, jednu u nizu.

O, radosti paradentoze.

Hirurg mi je rekao – „Moramo ubrzati proces jer sam u sistemu odbrane.

Biće bombardovanje.“

Gledala sam ga kao da je pao sa Marsa.

Govorila sam: „Ma jok – gde će da nas bombarduju – pa mi smo odrastali na anglosaksonskoj kulturi, znaju da nismo svi krivi i da nas ima puno protiv politike S.Miloševića“.

Rekao mi je da sam naivna.

*

U martu na kontroli – bio je u vojnoj uniformi.

Rekao je – „Nećeš moći da dođeš do mene raspoređen sam na položaj – slušaj pažljivo šta da radiš kada konci krenu da izlaze. Ja ću ti se javiti čim budem mogao.“

Smejala sam se i rekla – „Ma jok – oni nama samo prete – nema šanse da bombarduju evropsku zemlju na pragu 21.veka“.

*

Šetali smo pse – Jasmina i ja sa Sergejem na Studentskom trgu.

Bilo je veče.

24.mart.

Krenule su sirene.

Moj njufaundlend Bagzi se razjario, inače je bio bik Ferdinand od 120 kilograma.

Dotrčali smo do Jevremove – tamo je bio omiljeni kafe „Bizar“.

Sergej je dao intervju za CNN.

*

Bila sam zgranuta da me Endi Vorhol i F.Skot Ficdžerald i Ramonsi bombarduju.

Sledećih meseci sam u podrumu Dositejeve ulice pravila izložbe u slavu Kine, ne bi li skočili svi kinezi na jedan, potresli planetu i vratili ljude na fabrička podešavanja – gde je čovek čoveku – čovek, a ne vuk.

Od te 1999. ne mogu da boravim u suturenima i podrumskim prolazima, a ni u tunelima mi uopšte nije prijatno – čuka se ubrzava čim krenem stepenicama u andergaund.

*

Posle bombardovanja, na Plato planeti krenula je da jača ideja „Otpora“.

Tu, oko „Industrije“, rođen je simbol pesnice, čvrsto stisnute.

Ljudi su počeli da glasno govore kako samo što nije pao.

Gledala sam ih i priznajem nisam verovala – previše puta sam se opekla, bili su jogurt u koji sam počela da duvam.

Mislila sam u sebi – „Ma jok“ nema šanse da ovaj narod smeni Slobu.

*

Na dan 5.oktobra krenula sam da predam tekst u Vlajkovićevu.

Na radiju su prenosili stanje po gradu.

Pomislila sam – demontracije kao demonstracije – „Ma jok, sigurno se neće dovoljno zakuvati, još jedan neuspeh je pred nama“.

Pročitajte još:

*

U ludnici ispred Skupštine, gledala sam svojim očima kako gori Skupština.

Drugovi su me povukli i izvukli iz epicentra rekavši – ovo je muški posao.

U podzemnom prolazu – srela sam ekipu koja je razbucala parfimeriju Marka Miloševića, sina.

Bacili su mi neotvorenu kutiju punu crvenih karmina firme Max Factor u ruke.

Bila je to najbolja nijansa crvene ikada.

Tekst nisam predala.

Nikada nisam stigla do redakcije.

Nije ni bilo važno jer je izašlo specijalno izdanje na kome je masnim slovima pisalo „Gotov je“.

*

Mnogo sam volela jednog čoveka i on se meni kleo na ljubav iz bajke.

Govorio je da smo arhetip. Da smo savršeni zajedno.

Slušala sam šuškanja kako su ga viđali sa nekim mojim drugaricama po gradu.

Odmahnula bih rukom i nasmejala bih se od srca – „Ma jok, nema šansone, mi smo stalno zajedno, mi smo tim, mi smo dvočlana banda – moje drugarice su i njegove.“

A onda sam ga zatekla sa jednom riđom.

Na moje oči.

Kako to obično biva vratila sam se ranije doma.

Želela sam da mu priredim iznenađenje.

Sa sve potažom od bundeve i tikvicama u fišeku.

Na gošću nisam računala.

I stvarno je bilo iznenađenje, ono posle koga nema nazad.

Prestala sam da verujem u bajke i srećne krajeve.

*

Sve u svemu, ovo sam vam ispričala jer svaki put kada uhvatim sebe da pomislim „Ma jok“, pa tri tačke – ugrizem se za jezik jer nemoguće je moguće u ovoj igrici zvanoj život.

Ovaj kosmički scenarista ima u rukavu najneverovatnije kako zaplete tako i rasplete.

*

Zidaju „Beograd na vodi“ – ma jok, nema šanse da na tom mestu, tako in flagranti, naprave najveću perionicu novca u ovom delu sveta. Kupiš stan za keš – posle ga prodaš kroz banku i opereš novčanice – regulare.

Seku drveće kestenja po gradu – vrstu koja izumire na Zemlji i gde će uskoro kesten imati cenu tartufa – hoće da sade palme – kažeš: „Ma jok, nema šanse“ – a onda drvored palmi PUF na Kalemegdanu osvane.

*

Premestiće železnički most na livadu – ma jok.

Uništiće kalemegdansku tvrđavu gondolom – ma jok.

Prodaće nas nekom kalifu – ma jok.

Žrtvovaće nas žive bogu novca za svoj džep – ma jok.

*

Ne znam kako vi, ali ja sam zaista ubeđena da sa „ma jok“ sve počinje kako kaže jedan od najboljih grafita na ovom ludom Balkanskom poluostrvu.

*

I evo baš danas, „ma jok“ neće grom u koprive, ali je zato lupio svom snagom u dorćolsku „Smokvicu“ – tako da su nam aparati u celom komšiluku poludeli.

Istina živa.

*

A kakva su vaša iskustva sa „ma jok“ – komentari su omogućeni – čitamo se!

#BeSafe

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare