Dejan Žujović Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Grozna, teška kiša. Imaš utisak da želi da te spere sa ove nesrećne zemlje. Gledam kako da se vratim kući sa rođendana koji je održan na mom omiljenom splavu. Sedim na zadnjem sedištu i razmišljam šta da pustim, dok se svetla grada muljaju kroz mokre prozore minijaturnog automobila. Blues. Samo ta muzika ide uz ovu vlažnu tugu. Robert Johnson, naravno. Dečko koji je prodao svoju dušu Đavolu i tako pakleno svirao svoju gitaru. Zanimljiva je njegova priča. Kažu da je lepo svirao usnu harmoniku dok nije poželeo da zasvira gitaru. Njegova vežbanja su izazivala prezir i podsmeh. Nestao je na šest meseci i vratio se kao virtuoz. Narod je počeo sa pričama o navodnoj prodaji duše u zamenu za talenat. Nakon snimljenih 29 pesama naprasno je umro u 27. godini života. U Kuću slavnih muzičara je primljen deset godina nakon svoje smrti.

Kako blues muzičar prodaje dušu na raskršću mi je relativno poznat proces. Kako članica REM-a, Olivera Baš Mi Lepo Stoje Cvike, prodaje svoju, nije mi baš jasno. Da li bi bila tako cinično hladna u odbrani najvećeg insekta u našim životima, druga Vulina, da su u pitanju raskomadana tela pripadnika njene porodice, daleko bilo? Gde je tu duša? Kod đavola? Kako je prodata? Da nije slučajno i ona otišla po ceduljicu kod Satane? Dobiješ ceduljicu, postaneš zaposleni radiolog, članica REM-a, ali bez duše…

Ovo mesto na kome živim kao da je jedno veliko raskršće. Ovde se duše prodaju za siću. Za jednu crvenu, flašicu vode i sendvič, obećanje, blago maženje po glavi. Za jedan telefonski poziv pred kamerama. Za jedno – biće… Ovde možeš da dobiješ batine za pedeset evra. Ovde i najveći borci za demokratiju imaju britve u džepićima. Začas je dobiješ pod rebro, dok je on svojim nežnim ručicama uvrće. Ako nemam tvoju dušu – uzeću je. Kako objasniti podmuklu igru da se strankama sa sakupljenim potpisima uoči svojih registracija da tolika prednost nad građanskim pokretima, raznim ekološkim inicijativama? Da li to, gospodo, želite da budemo vaši bez svoje volje?

Šta žele borci za demokratiju? Ako pokreti budu želeli da učestvuju u predizbornim aktivnostima – moraće da se utope u neku od postojećih stranaka. To nije ideja samoga Đavola, to su naši Isterivači đavola smislili. Onda napadi na ekološke pokrete nekako dobijaju smisao. Slika se sama popunjava. I ako bi trebala da bude nova, bolja, i ona izaziva mučninu i prezir, poput ove stare. Da li je ta volja za moć toliko jača od principa, manira, etike i morala? Da niste i vi, gospodo, na nekome raskršću?

U isto vreme, neki anonimni, mali ljudi, pokazuju cenu svoje duše. Uprkos pritiscima, obećanjima, ne žele da prodaju svoga poginulog vodnika. Okreću leđa ljigavom generalu. Okreću leđa mogućim zaposlenjima supruga, mogućem napredovanju preko reda, boljem statusu. Pokazuju da neke duše ne možeš da kupiš. I ostaće anonimni. Bez lica, bez imena, bez spomena… U mutnom sećanju na neki časni postupak. Dok su ti u glavi najjasnije slike raznih Slina, narko-dilera, kurveština polupismenih. Dok te neko polako, temeljno, mic-po-mic menja kao čoveka i ubeđuje da i nije tako strašno dati svoju dušu. Da je to IN. Da si glupak ako je se držiš. Retro magarac.

Ako su Vulinove slike osakaćenih tela edukativne, onda su i naša bezdušna tela. Nema razlike u telu bez glave i telu bez duše. I svi smo žrtve. Mračne sile koja sedi na raskršću, nema ime i ne pripada nikome. Opšta je stvar. Gutač duša.

***
Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare