3
Hrvatska pop pevačica Ida Prester objavila je putem društvenih mreža vest da je poginuo otac devojke iz Ukrajine kojoj je pomogla i smestila je kod sebe.
Ida Prester pružila je smeštaj izbeglicama iz Ukrajine u Zagrebu, a sada je putem društvenih mreža otkrila tužnu priču jedne od devojaka kojoj je pomogla.
Njen Fejsbuk status prenosimo u celosti.
PROČITAJTE JOŠ
„Sinoć je poginuo otac ukrajinske djevojke koju smo smjestili kod nas. Ukrajinski gradovi su sravnjeni sa zemljom, škole, dječje bolnice, skloništa civila. Rusi su prekinuli humanitarnu opskrbu hranom gradova koji su pod njihovom opsadom. Gori sve, ne stignu se pokopati mrtvi. Svi pokušavamo normalno živjeti pored ovog pokolja vrlo blizu nas. Što cemo drugo? Ionako ništa ne možemo, tko nas pita. Ali užas je tu. I apsolutno je etički nemoguće šutjeti i praviti se glup, ‘svi su krivi’ i ‘ne razumijem se’. Prenosim status Slađane Bukovac, nisam u stanju napisati nista bolje i svoje, sve je tu. Pliz da se razilazimo ako se ne slažemo, jer ćemo se samo mučiti. Slađana piše: Nikad ne pišem one gluposti, „odfrendajte se“. Provodim taj posao ručno, osobno, i ima već tri tjedna kako je krajnje mučno. Najprije su bili nekakvi tipovi koji su se doslovno radovali što gori Ukrajina. Do tog trenutka bili su to dobroćudni ljudi, malo arhaični, zalagali su se za Tita, i bratstvo-jedinstvo. Ispostavilo se da ih veseli kad gori, što je ozbiljan alarm. Nakon toga krenula su sofisticiranija rješenja, tko bi u NATO, tko ne bi u NATO, gdje je točno pogriješila Amerika da Vladimir Vladimirovič krene masovno, neselektivno, i krajnje životinjski ubijati svoje vojnike, i tuđe civile. O tuđim kućama, vrtićima i školama da i ne govorimo.
Pa se je i to „odfrendalo“, s užasom koji izazivaju glupava obrazloženja za slabo uračunjivog ubojicu. A cijelo vrijeme su se protezali ovi što strahuju od „rusofobije“, to je dakle strah da će im netko zabraniti Dostojevskog. Kako po svom odgoju i obrazovanju spadam u „panslavene“, uopće se ne brinem da će mi zabraniti Dostojevskog i Stravinskog, i da ću biti na gubitku. To je ugrađeno u mene, a i inače je neprovedivo. Po prilici kao da je „srbofobija“ iz mene istjerala Borislava Pekića. Koji je inače široko rasprostranjen za poludit, nego mu je na put stala nekakva jadna seoska cenzura marginalnih država. Svi oni ustrašeni za „rusofobiju“ koje sam dosad ovdje ručno uklanjala bez obzira što imamo nekakave zajedničke reference, i zajedničke iluzije, imali su jednu užasnu osobinu. Njima se je, dragi čitatelji, savršeno je**** što djeca umiru u Ukrajini, i što je izbjeglo dva i pol milijuna ljudi. Nisu ništa od toga doživljavali, uporno su htjeli Čajkovskog, s kojim se kao Ukrajincem možeš kuglati lijevo-desno, ali nije moguće Čajkovskog banalizirati kao zastavu, ili nekakvu pojavu za instant potrebe.
Pa je onda bila priča o tome da „treba pregovarati“, i da je svaki vladar kojem se „dogodi rat“, u stvari nedovoljno mudar, i kriv. U nepresušnom višku Facebook prijatelja, ja dakle imam doslovno idiote koji misle da si kriv ako te napadnu, i ubiju. Da nisi bio dosta miroljubiv dok hodaš ulicom, i gledaš vlastita posla.
Činjenica jest da imam previše Facebook prijatelja. Pa čak i kad napomenem da se mora poštovati pobunjene ruske građane, ruske intelektualce osobito, javi se nekakav do jučer bezazlen svijet. I ti bi osuđivali, ismijavali, odstranjivali. Toga se nakupilo u ovim masovnim kontaktima, ranije smo vjerovatno dijelili slike svojih mačaka, i bavili se time što smo ponedjeljkom ujutro loše volje. Dosad je bilo bezazleno, ali više bogme nije. To što netko blage veze nema što mu je identitet, pa je „ljevičar“, pa je „Rus“, pa je Srbin i Hrvat, ili nešto deseto, ja za to više nemam ni strpljenja, ni smisla. Ovaj užas, da vas svakog dana gledam krajnje nehumane, spuštenih gaća, dok plačete nad sudbinom oligarha u stanu od 50 kvadrata u koji nemate kamo primiti izbjeglice, dok zadivljeno buljite u nekog diktatora u tri broja većoj dizajnerskoj jakni ispod koje odlično stane pancirka, dok tumačite da je Ukrajina „kriva“, bila bih presretna da to ne vidim kad se ovdje ulogiram. Ali znam da to tako ne funkcionira, i da mi nećete učiniti tu uslugu. Moram vas „skidati“ jednog po jednog, pitajući se čime sam sama bila kriva što sam vas na tu „listu prijatelja“ namamila. Je li se radilo o mom imenu, ili o prezimenu? Ili sam pisala nekakve tekstove zbog kojih je djelovalo da bi mi bio prihvatljiv genocid jednog naroda, jesam li odašiljala nekakve zgodne signale? Većina vas se neće udaljiti, nego ću to i dalje brisati mukotrpno, i ručno. Doslovno ću brisati ljude, i vjeru u ljude.“
BONUS VIDEO: Ida Prester: 20 godina imam istu strast – naježim se kad pomislim na koncert
Pratite portal Nova.rs i na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter.
