0
„…Ako nas ikada budete tražili i poželeli da kažete: ‚Molim vas oprostite, nismo znali bolje i mnogo nam je žao...‘ Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne verujemo... ali se trudimo da nastavimo da verujemo u ljudskost i u istinu.”
Ovako počinje pismo Nine Borović Kobiljski, majke djevojčice E.K. ubijene u „Ribnikaru“, naslovljeno „Roditeljima nelečenog deteta“, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
A ovako završava:
„Znate, 21. vek je nažalost vek bez srama… ne bi trebalo da je u ovom veku bila sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice. Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: ‘Nisam kriv’ ili ćete makar reći: ‘Pogrešili smo nismo znali bolje… Oprostite, mnogo nam je žao, vaša deca ni za šta nisu kriva!’
Ovde nije u pitanju samo lična tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna deca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su sa nesuđenim sopstvenim porodicama trebala da budu zalog ovom društvu.
I dalje se molimo za spasenje vaših duša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja.“
A da je majka Nina u pravu kada primjećuje kako masakr u „Ribnikaru“ nije samo lična, već i kolektivna tragedija srpskog društva, pokazuju brojne činjenice i događaji kojima svjedočimo nakon tog tragičnog 3. maja.
Srbija se suočava sa traumama zla rođenog davnih devedesetih. Jedan beogradski glumac kaže kako je pištolj koji je tog dana kosio nedužnu djecu i gasio njihovu i radost bližnjih, repetiran devedesetih. Samo je vrijeme zla koje živimo već tri i po decenije moglo da porodi uglednog doktora radiologa koji dijete od desetak godina vodi u streljanu i uči ga kako se, valjda, „postaje muško“. Ili je samo u vremenu zla mogla da se formira majka dječaka K.K. koja ignoriše informaciju kako je njeno dijete tokom sedmodnevnog školskog izleta u Francuskoj, umjesto sa drugarima u sobi, spavalo u hodniku, sklupčano na fotelji.
Ima li bolje ilustracije kako Srbiji, a pomalo i Crnoj Gori, nema spasa – od dvije učesnice kontramitinga koje skandiraju “Uvek uz Vučića”, obučene u majice sa kojih prijeteće zjape ralje Pinka i Hepija. Dva društvena kancera?!
Da je zločin u “Ribnikaru” ne samo lična, već i kolektivna tragedija, govore i polemike u srpskoj javnosti oko sudbine škole i daljeg školovanja djece. Dio đaka, zajedno sa roditeljima, je za nastavu, a veći dio, reklo bi se, traži da se priča okonča a ocjene zaključe sa tim kobnim 3. majem. Jedni su za to da se škola renovira, a učionica u kojoj je odrastalo odjeljenje VII/2 pretvori u memorijalnu sobu, drugi da se škola sruši i na čitavom prostoru napravi spomen-obilježje.
Čitam Nikolu Koja koji moli roditelje da ne šalju djecu u školu, da ih ne izlažu retraumatizaciji, i zaključuje – “Ribnikar” treba srušiti i na nekom drugom mjestu napraviti novu zgradu za đake.
Usred drame koju živi čitavo srpsko društvo, a ne samo roditelji djece iz “Ribnikara”, zovem moju drugaricu Slavicu, čije je dijete učenik iste škole. Iako je Marko suprotna smjena, danima ne spava i ne može da se poveže, jer je poznavao jedinog ubijenog dječaka. Kažem Slavici kako se slažem sa Kojom, zgradu treba srušiti, naći novu lokaciju i sagraditi novu školu! Ona mi, međutim, ukazuje na glavni problem i kolektivnu tragediju: Ako se škola sruši problem će samo da se zatrpa! Onda treba srušiti svaku zgradu u kojoj je od početka godine ubijeno 18 žena, za posljednjih deceniju i po – njih 350! Rušenjem se samo zatrpava glavni uzročnik svega, a to je kultura nasilja!
Te njene riječi mi onda objašnjavaju zašto desetine hiljada ljudi Beograda, najboljih ljudi možda – jedan od njih mi je rekao kako kada šeta ima osjećaj da svi oko njega imaju fakultet – zašto svi ti ljudi traže da se ugase Pink i Hepi, da se raspusti REM! Jer ako se glavni njegovatelji kulture nasilja ne zatamne – ponoviće se “Ribnikar”. Ili će broj ubijenih žena u partnerskom nasilju do kraja godine biti utrostručen.
Srpska vlast već nedjeljama nakon zločina pokazuje kako izgleda autokratija kada se suoči sa ozbiljnim izazovom. Tvrđava koja je zidana 11 godina i do 3. maja djelovala stameno, razgradila se i urušila za par sedmica. Ministarstvo prosvjete, Vlada, propaganda, čak i do juče svemoćni i radni predsjednik… Svi pucaju kao mjehur od sapunice. I onda se sa djecom iz “Ribnikara”, sa njihovim roditeljima, komunicira na haotičan i neprimjeren način, dok se na proteste Srbija protiv nasilja reaguje kao da se radi o opozicionim demonstracijama zbog zarobljenog RTS-a ili nekog sličnog, banalnog povoda. Zlokobni REM umjesto kolektivne ostavke organizuje sjednicu na kojoj daje saglasnost za TV Informer! Džaba metastaze ružičaste propagande u srpskom etru, onlajn sferi i tabloidnom printu, kao da je sve to ništa, kao da društvo već nije slomljeno bolešću – dodaje se još jedna kancerogena jedinica. Propaganda nasilja suzama ne vjeruje.
Da je u pravu majka Nina Borović Kobiljski kada piše da je po srijedi ne samo lična, već i kolektivna tragedija, svjedoči i primjer portparola ratnog zločinca Miloševića. Kada baš taj, Ivica Dačić, na kontramitingu u centru Beograda kaže kako je opozicija već jednom zapalila skupštinu i prodala predsjednika, on u stvari samo cinično i oholo izvrće istorijske činjenice. Jer istina je sasvim drugačija – 5. oktobra 2000. Srbija je na najbezbolniji način i uz najmanju moguću cijenu, bez ljudskih žrtava, srušila strašnu diktaturu. Problem je što nije bilo 6. oktobra. O tome svjedoči upravo Ivica Dačić i njegovo trajanje. Uz njega i Beba, Cane i Milomir Marić, Pink, Hepi i neka Olivera Zekić, Informer, Ceca, Karleuša i Kristijan Golubović. Društvo je postalo jedna velika Zadruga – to je najuvjerljivije svjedočanstvo da je majka Nina u pravu – Srbija ima problem kolektivne, a ne samo lične tragedije.
Da Crna Gora nije daleko od sličnog udesa govori dvadesetogodišnje forsiranje pomenutog ružičastog kancera, kiča i turbo-folka po CG od strane patriote i oca nacije, Đukanovića. Zar može biti zdravo crnogorsko društvo ako je dvije decenije naš AEM sa Cojom, Belim i Todorom, bio puka ispostava srpskog REM-a, dakle zaštitnik ružičastog, rijaliti kancera. Metastaza zločinačkih devedesetih, kada su Đukanović i Dačić bili jedno, davno je zahvatila crnogorsko društvo – jedina olakšavajuća okolnost je što predvodnici te politike sada imaju 4-5 puta manje podrške. Pojava sendvičara Kneževića i Mandića na kontramitingu u Beogradu, još više lelek ovog prvog sa bine ispred Skupštine Srbije, tragično su podsjetili na zlokobnu Miloševićevu formulu vladanja sa „dva oka i glavi“. Što je crnogorsko društvo gurnulo u ratne zločine i organizovani kriminal čije tekovine i danas baštinimo. Onda su tu politiku personifikovali Bulatović i Đukanović, danas to rade Mandić i Knežević. Onda je ta vizija zla imala 75 odsto podrške, danas možda nema ni 15.
Pročitajte još:
Na kraju, umjesto vriske koju niko iz Kragujevca ili Subotice, još manje iz Gostivara i Segedina, nije razumio, pametnije bi bilo da je Milan Knežević pitao Vučića – a što ćemo sada, Šefe. Tim prije što je AV, za razliku od marionete Milana, imao drugačiji, bolji izbor. Neko ko je ipak Srbiju spasio bankrota i pokrenuo najveći investicioni zamajac u njenoj istoriji, ko je došao do dvotrećinske podrške na relativno slobodnim izborima – nije bio sposoban da prepozna kako drugi mandat na čelu Srbije treba da bude i posljednji. Umjesto da nakon prošlogodišnjih izbora postane predsjednik svih građana, pogasi kancerogenu propagandu, otkači partiju klonova i neznalica, otvori dijalog u društvu i 2027. ode u istoriju kao značajna figura – on, AV, je nastavio da od društva pravi rijaliti i da sa Brnabić, Dačićem, Pinkom i Hepijem, Luksom i Goncićem, Blicem i Informerom, Mandićem i Kneževićem, sa Milom sve doskora, zaliva davno rođenu kulturu nasilja.
Moja drugarica Slavica je u pravu: rušenjem zgrade škole ne postiže se ništa, kultura nasilja je ono što treba da se sruši. A za to, kaže mi ona, Srbija treba da dobije drugačijeg predsjednika i drugačijeg patrijarha. Teško je ne složiti se. Iako ne bih želio da se to shvati kao moje miješanje u unutrašnje stvari komšija.
Zato samo moja molitva. Da već sjutra Srbija krene da na pravi način izlazi iz kolektivne traume koju živi, kao i mi, skoro tri i po decenije. Bez ozdravljenja Srbije nema ni zdrave Crne Gore. Ni regiona.
