3
U Srbiji više od dva miliona građana živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a oko pola miliona u apsolutnom siromaštvu, rekla je istraživačica u Fondaciji Centar za demokratiju Sarita Bradaš.
Oni nemaju novac ni za egzistencijalne potrebe, ali socijalnu zaštitu iz godine u godinu uživa sve manji broj ugroženih, kazala je Bradaš za agenciju Beta.
Komentarišući Zakon o socijalnoj karti koji je juče stupio na snagu, ona je rekla da je socijalnu pomoć u 2019. godini primalo 226.897 gradjana, što je deset odsto manje u odnosu na 2012. godinu.
Dodala je da je smanjen i broj korisnika dečijeg dodatka u odnosu na 2012. godinu za 28 odsto i prima ga 226.289.
„Umesto usvajanja dokumenata koji će uspostaviti sistem socijalne zaštite tako da svaka osoba kojoj je to potrebno ostvari pravo na socijalnu pomoć i to takvu da omogući, ne samo zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti, već i dostojanstven život, Skupština Srbije je usvojila Zakon o socijalnoj karti koji je bez izlaza iz siromaštva“, rekla je Bradaš.
Cilj donošenja Zakona o socijalnoj karti je postojanje jedinstvene i centralizovane evidencije u elektronskom obliku koja sadrži tačne i ažurne podatke o socijalno-ekonomskom statusu radi efikasnijeg ostvarivanja prava i usluga socijalne zaštite i pravednije raspodele socijalne pomoći, kako je u obrazloženju navelo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.
Donošenje Zakona o socijalnim kartama pre izmena sistema socijalne zaštite bilo bi, kako je rekla Bradaš, razumljivo kada bi imao za cilj da se utvrdi koji pojedinci i porodice su ugroženi kako bi se omogućilo priznavanje njihovih prava radi uključivanja u programe podrške.
Podaci o učešću siromašnih u ukupnom stanovništvu, međutim, kako je rekla, ukazuju na „visoku grešku isključenosti, odnosno da najveći broj siromašnih nema pristup socijalnoj pomoći“.
Umesto da se, kako je rekla, povećava broj korisnika novčane socijalne pomoći on se smanjuje, pa je u 2019. iznosio svega 3,1 odsto ukupnog stanovništva.
Podaci o niskom obuhvatu i neadekvatnosti novčanih socijalnih davanja, prema rečima Bradaš, treba da budu signal donosiocima odluka da je potrebno preduzeti mere kako bi se stanje promenilo i prikupili ažurni podaci ne samo o korisnicima programa socijalne pomoći, već i o opštoj populaciji.
Po Zakonu o socijalnoj karti jasno je, kako je ocenila, da predlagač nema nameru da identifikuje sve one u socijalnoj potrebi budući da je „socijalna karta jedinstveni registar koji sadrži podatke o pojedincu i sa njim povezanih lica o socijalno-ekonomskom statusu, podatke o vrsti prava i usluga iz socijalne zaštite koje lice koristi ili je koristilo“.
Bradaš je ocenila da je „vrlo neobično obrazloženje zašto se ne prikupljaju podaci o opštoj populaciji, a što je bila jedna od opcija koja je odbačena zbog zaštite prava na zaštitu ličnih podataka“.
Iz tog obrazloženja moglo bi se, kaže ona, zaključiti da Zakon o zaštiti podataka o ličnosti ne važi jednako za korisnike socijalne zaštite i one građane koji je ne koriste.
Nadležno ministarstvo kao predlagač nije dalo obrazloženje zašto taj zakon onemogućava zaštitu ličnih podataka za opštu populaciju, ali omogućava za korisnike socijalnih usluga, dodaje.
Najveći broj podataka će resorno ministarstvo, kako je navela, preuzimati iz Centralnog registra stanovništva u kojem se nalaze podaci i za opštu populaciju.
„Zašto se onda donosi ovakav zakon? Iz obrazloženja Zakona o socijalnoj karti saznajemo da je namera da se smanji greška isključenosti iz prava socijalne zaštite tek deklarativna, da ne postoji namera da se poveća obuhvat i adekvatnost davanja već da su i postojeći korisnici teret za budžet“, rekla je Bradaš.
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
