Foto: Starsport

Košarkaši Srbije uspešno su položili prvi ispit u borbi za Olimpijske igre, ali samo u poslednjoj četvrtini. O preostale tri treba popričati.

Svestan je toga i selektor Igor Kokoškov koji je posle meča sa Dominikanskom Republikom i pobede 94:76 rekao da je odbrana bila sporija nego što bi hteo.

PROČITAJTE JOŠ:

Dominikanci nisu baš ofanzivna mašinerija, niti su neka taktička sila koje se treba plašiti. Kad bi pod njihovom zastavom igrali zaista najbolji igrači koji vuku korene odande, imali bi respektabilan sastav.

Ovako su potaman kao prvi rival u kvalifikacijama za Olimpijske igre. I prva opomena. Dobro je što je prošlo ovako kako je prošlo i što smo jedan šamarčić otrežnjenja imali već na startu.

Saznali smo da nijedna ekipa neće ništa da nam pokloni, iako su igrači Srbije nesumnjivo kvalitetniji od svih rivala na turniru.

Kad bi se gledalo po imenima i njihovim dostignućima, Srbija bi na Igre u Tokio otišla 99,9 posto. Nažalost, ili na sreću, nije tako.

„Orlovi“ su već u Atini na Akropolis kupu nagovestili gde će im ležati velika snaga – u reketu. Boban Marjanović i Filip Petrušev su konstantni i dobri.

Igor Kokoškov, Košarkaška reprezentacija Srbije
Foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

Činjenica je i da nisu imali pravi kvalitet rivala koji bi ih zaustavio na putu do koša. Bobanove gabarite i Filipovu tehniku.

Međutim, ono što više zabrinjava je odbrana i to posebno odbrana spoljnih pozicija odakle su Dominikanci „prangijali“ sa veoma dobrih 35-40 posto tokom dobrog dela utakmice.

„Oni su veoma brzi, igraju opušteno, spontano, koriste celu širinu terena. Nismo im parirali u brzini, znali smo da će odbrana jedan na jedan biti ključna. Dobro smo ušli u utakmicu, ali nismo imali dovoljnu disciplinu, što im je dalo samopouzdanje“, rekao je posle meča Igor Kokoškov.

Ognjen Dobrić
foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

Dominikanci nisu toliko svestrani i kad im zatvorite jednu od dve opcije u napadu, podležu pritisku. Da je naspram Srbije bila ekipa koja zna kako da se transformiše i igra i protiv zonske odbrane – Srbija bi u utorak izgubila.

„Ali, treba da budemo srećni i zadovoljni, bez obzira na prisutna imena teško je okupiti tim, imamo igrače koji su se priključili pre tri dana“, dodao je Kokoškov, a njegove reči potvrdio i Vasa Micić.

U pravu su obojica. Baš Micić se priključio posle Akropolis kupa, tu je sada i Nikola Kalinić, ali početno štucanje treba što pre ispraviti.

Utakmica protiv Dominikanaca donekle je podsetila na ono što se dešavalo u završnici Evrobasketa 2015. kada su srpski igrači, iako kvalitetniji, propisno isprebijani od Litvanije i to je bilo dovoljno da Litvanci odu po medalju, a mi ne.

Košarkaška reprezentacija Srbije
Ffoto: Srdjan Stevanovic/Starsportphoto ©

To je takođe jedna od stvari na koju se mora obratiti pažnja, da se istorija ne bi ponavljala. Kvalitetnije ekipe obično ne pribegavaju „sekiricama“, ali kad se igra na rezultat – ko te pita.

Kada je reč o napadu, valjalo bi da tu procenti šuta budu malo bolji. Nema potrebe za ispucavanjem kada trojka neće.

Strpljenje je zlata vredno u tim situacijama, a lopta kada krene da ulazi, krenula je.

E sad zbog čega je dobro da je krenulo ovako klimavo sa Dominikancima… Neko nepisano pravilo je bilo da kad god krene sa povuci-potegni, na kraju ispadne dobro.

Na Akropolis kupu 2010. bilo je tuče sa Grcima, četiri godine kasnije smo imali problem Đorđevića i Micova pre turnira, a onda smo izgubili na turniru dva meča.

Francuzi su nas dobili za poen, Brazilci takođe. Sa tog prvenstva ostalo je upamćeno kako je Miloš Teodosić, onako kapitenski podviknuo na autu dok su srpski košarkaši delovali letargično.

Epilog? Ispeglali smo Grke kao valjkom na startu nokaut faze, Bogdanović je protiv Brazilaca dao trojku s druge planete, a sa Francuzima je prvo poluvreme bilo rapsodija za oči.

Evrobasket 2017? Više priče je pred taj turnir bilo o povredama i otkazu Jokića nego o bilo čemu drugom. Na kraju je na turnir otišlo ono što se smatralo drugom, trećom postavom, a Srbija je završila u finalu.

I da tamo nije bilo neviđeno inspirisanog Gorana Dragića, verovatno bi uzela i zlato. Ovako je bilo treće srebro za tri godine, što uopšte nije loše.

Pred Kinu se desilo nešto drugo. Na pripremama je reprezentacija Srbije delovala kao kaznena ekspedicija, euforija je rasla i svi su, uz oslabljene Amerikance očekivali – to je to, idemo na zlato.

Umesto da se ekipa međusobno zbije, kao što se dešavalo u godinama uspeha, pritisak ju je pojeo u ključnim mečevima sa Španijom i Argentinom i završili smo kao peti.

Zato su Dominikanci bili i rival po meri i opomena da se odbrana popravi i utegne, a ekipa koja ima kapacitet za velike domete – zbliži.

Već u sredu od 20 sati i 15 minuta Srbiju čeka još jedan nejak protivnik, ekipa Filipina koja više treba da posluži kao overa plasmana u polufinale turnira.

Ta utakmica će biti uvertira za „glavno jelo“ i Portoriko ili Italiju u završnici turnira, posle kog se nadamo da ćemo „orlove“ gledati u nekom novom i kvalitetnijem svetlu. U Tokiju, podrazumeva se.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar