The Black Keys
The Black Keys Foto: EPA/JOSE SENA GOULAO

The Black Keys su najviše uradili na popularizaciji i modernizaciji bluza u savremenoj kulturi i to sa dobrim razlogom. S obzirom šta se sve dešava oko nas, i te kako je vreme za dobar bluz.

Dragan Ambrozić, Foto: Goran Srdanov

The Black Keys su upravo objavili upečatljiv novi autorski album „Dropout Boogie“ (Nonesuch), potvrđujući da prošlogodišnja izuzetna kolekcija bluz obrada „Delta Kream“ nije slučajno bila tako dobra. Očigledno prisustvujemo periodu koji predstavlja jedan od vrhunaca njihove karijere. 

The Black Keys
The Black Keys, Dropout Boogie Foto: Promo

Mnogo toga je već rečeno o alternativnom miljeu iz koga su The Black Keys iskoračili u poznati svet popularne muzike, pre tačno dve decenije, serijom pravovernih bluzerskih ploča. Trilogija „The Big Come Up“ (2002), „Thickfreakness“ (2003) i „Rubber Factory“ (2004), skrenula je svojom podrumskom  autentičnošću odmah pažnju na ovaj sastav iz Akrona u Ohaju, nekadašnjeg sedišta američke gumarske industrije. Sa početkom digitalnih vremena, naime, alternativna rok scena tražila je i pronašla novu inspiraciju i uporište upravo u bluz nasleđu, kao iskonskoj pobuni pre svih pobuna – The Black Keys, The White Stripes i Kings of Leon pojavili su se kao glavni izraz ove potrage za zrnom mudrosti skrivenom u prošlosti, koje bi objasnilo današnjicu.

Naravno, još tokom devedesetih pravac u kome treba istraživati uspešno je pokazao njujorški rockabilly-noise otpadnik Jon Spencer uz svoje Blues Explosion (usput, upravo ima vrlo dobru aktuelnu ploču „Spencer Gets It Lit“, već drugu sa novim bendom Hitmakers). Imena poslednjih tada živih preostalih starina, koje su još uvek interpretirale crnački bluz na onaj nezaboravan način, kao što su Junior Kimbrough, R.L. Burnside, T-Model Ford i drugi (svi na etiketi Fat Possum), postala su poznata svakom poštenom alternativcu zahvaljujući Spencerovom radu, u kome su ovi pomenuti ostali upisani kao večne inspiracije. Ali, umesto arty dekonstrukcije, bilo je potrebno da se pojave pomenuti novi bendovi i ponude radikalno savremeno čitanje bluza, koje mu je produžilo aktuelnost u XXI veku.

Tako su The Black Keys odigrali važnu ulogu, kao duo frikova što su od garažne atrakcije došli do stadiona, zahvaljujući onom veličanstvenom obrtu kog su izveli 2010, kad su prekretničkim albumom „Brothers“ ponudili jedinstveno pop pakovanje muzike zasnovane na bluzu, približavajuću taj zvuk klincima. Da tog čina nije bilo, The Black Keys bi ostali underground herojčići, koje bi svi tapšali po ramenu, a niko im ne bi kupovao ploče, dok bi bluz ostao bez globalnih zvezda. Poređenje sa uspešnim vršnjacima The White Stripes, daje nam pravo na sledeći zaključak: dok je Jack White rođeni revolucionar, koji se samo predstavlja kao tradicionalista, Dan Auerbach i Patrick Carney pravi su tradicionalisti, koji se samo predstavljaju kao revolucionari. Ali čisti pop tradicionalisti, što su iz bluza pre svega preuzeli emociju.

Zato je prošlogodišnji „Delta Kream“ (2021) bio važna ploča, a ne stilska vežba – neka vrsta poštenog vraćanja duga korenima, od strane sad već i te kako poznatih celebrities. Ova superiorna lekcija iz poznavanja osnovnog gradiva od kojeg je sačinjena muzika The Black Keys, pokazala je da oni i te kako znaju da veličaju svoje inspiracije. Ali, inspiracije su samo inspiracije, pa upravo objavljeni „Dropout Boogie“ zvuči kao što su zvučala rok izdanja iz šezdesetih godina: svaka pesma je potencijalni singl, pravljen da bude pop hit. Što više singlova, to bolji album.

Njih ovde ima dosta. Da bi sve bilo prirodno, oba člana The Black Keys su prikazana na omotu ne samo u umazanim radnim odelima, nego i kako puše. Ova otrovna navika pokazuje da i dalje rade stvari onako kako oni hoće, te da politička korektnost ne stanuje ovde. Bluz je po poreklu seoska i radnička muzika, ali bend je sam po sebi odavno bogat zbog svojih tržišnih postignuća, pa je ova kontradikcija uveseljavajuća. Njom se i oni sami zabavljaju u spotu za „Wild Child“, sa zaključkom da je, naravno, bolje biti ultra-bogat. Kao noseća pesma albuma, otvara ga žarkom proklamacijom ljubavne želje, navodeći na zajedničko pevanje refrena, jednog od onih koje posle ne možete da izbacite iz glave. Možda ovo možemo pripisati prisustvu Angela Petraglije, starog saradnika Kings of Leon, i njegovom doprinosu raskošnoj raspevanosti ove numere, po kojoj ćemo možda jednom pamtiti The Black Keys.

Kandidati za singl samo se nižu, i svi su odreda romantično-fatalističke prirode: „It Ain’t Over“, čežnjiva je funky numera o kockarskom igranju na sve ili ništa kao putu da se zadobije večna ljubav, ispričana od strane osobe koja bi mogla biti pravi junak legendarne pesme „Dreams“ grupe Fleetwood Mac, gde se pominje da te „igrači vole samo dok igraju“. „How Long“ je remek-delo za sebe – još od vremena albuma „Brothers“ i nezaboravne numere „The Only One“, jasno je da su The Black Keys pop grupa specijalnog kova. Nežno obraćanje zaboravljenog dragog svojoj nekadašnjoj voljenoj, otkriva nam njegov očaj zbog zanemarenosti, što je u međuvremenu dosegao dimenziju večnog stanja duha. Nema spasa iz tog beizlaza, kao da kaže pevač, nadovezujući se na beskonačan niz popularnih pesama o definitivnom slomu srca. Još jedan mogući uspeh je „Good Love“, demonstracija umeća da se od boogie zvuka napravi hitčina ili bar numera koja ima nameru da traje. Sudbonosni zaključak koliko je teško naći pravu ljubav, uzdignut je do univerzalne istine magičnim potezom ruke Billy F Gibbonsa, lidera ZZ Top, tek toliko da se pokaže ko su uzori The Black Keys u haranju top listama. Sve kompozicije The Black Keys su inače upadljivo melodične, baš kao što se nekad radilo: „Happiness“ i „Baby I’m Coming Home“ mogle bi doći iz pesmarice klasičnih južnjačkih rok bendova tipa Lynryd Skynyrd, sa sve udvojenim gitarama i zaraznim refrenima, dok se oproštajna „Didn’t I Love You“ klati hodajući svojim ritmom i škripeći gitarama do kraja, u stilu Neil Youngovog pratećeg sastava Crazy Horse.

The Black Keys su ponovo tu, uvek isti i uvek malo drugačiji. Nema ničeg kontradiktornog u sviranju bluza na pop način, i oni nam to demonstriraju sa poletom pravih veseljaka na „Dropout Boogie“. Razdraganost životom drugo je ime ove pozitivne ploče. Ležerniji album ovako pun vitalnih sokova odavno se nije pojavio, zato uživajte u originalnom laidback grooveu dok ga još ima.

Bonus video: Glas, dirka, bas_ The Return

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare