The Black Keys: Foto:Rodolfo Sassano / Alamy / Alamy / Profimedia

The Black Keys se sa uživanjem vraćaju na svoje bluz početke na najnovijem albumu Delta Kream (Nonesuch), potpisujući jedno od najboljih ovogodišnjih izdanja.

Dragan Ambrozić, Foto: Goran Srdanov

Kao što je rokenrol bio hip hop pre hip hopa, tako je i bluz bio rokenrol pre rokenrola. The Black Keys to vrlo dobro znaju, jer su celu karijeru od 20 godina posvetili baš tom zvuku. 

Duo koji čini The Black Keys, Dan Auerbach (gitara, glas) i Patrick Carney (bubnjevi) iz Akrona u Ohaju („svetski glavni grad fabrika guma“, odakle su došli Devo i Chrissie Hynde), počeo je karijeru skidajući bluz numere na svojim prvim pločama za etiketu Fat Possum, zaslužnu za bluzerski revival početkom dvehiljaditih. Parom prelomnih albuma Brother (2010) i El Camino (2011), uspeli su da, zajedno sa producentom Danger Mouseom, formulišu jedan novi alternativni rok zvuk u kome je bluz bio samo osnova, takoreći idejni okvir za stilizovani gitarski zvuk kog su The Black Keys izmislili – osim roots temelja, tu su bili i elektronski ukrasi i pop produkcija. Bend je vladao scenom, postajući globalni hit u tom periodu koji se završio projektom Turn Blue (2014), kad su konačno dospeli na prvo mesto američke liste. U međuvremenu su ih malo razdvojili prolazak Carneya kroz razvod, i privremeno kvarenje međusobnih odnosa, pa su tek 2019. objavili Let’s Rock, pomalo sterilni povratak čistim rokerskim vrednostima, a pre dve nedelje i kudikamo sočniji Delta Kream, verovatno najbolju moguću savremenu stilizaciju čiste bluz muzike, obišavši tako pun krug i vrativši se onome što su oduvek najbolje radili. 

Omot albuma „Delta Kream“ The Black Keys: Foto:promo

Njihovo dugo putovanje ka korenima bluz izraza i reinterpretacijom istog nasleđa, počelo je kad su čuli Jon Spencer Blues Explosion – koji uprkos imenu zapravo i nisu bili bluzeri, nego legendarni underground rokeri grada Njujorka, što su tokom devedesetih napravili fantastičan upgrade garažnog rokenrola. Interesovanje Jona Spencera za poreklo ovog zvuka, dovelo ga je do istraživanja savremenog stanja na sceni južnjačkog bluza, odakle su u to vreme počeli da izniču novopronađeni, do tad potpuno nepoznati lokalni heroji, kao što su T Model Ford, R. L. Burnside i Junior Kimbrough. Svi odreda su „otkriveni“ kako sviraju u malenim klubovima ili čak ispred njih, a albume je počela da im objavljuje već pomenuta izdavačka kuća Fat Possum. Upravo je primer saradnje JSBE i R.L. Burnsidea na A Ass Pocket of Whiskey (1996) potom inspirisao The White Stripes u Detroitu i The Black Keys u Akronu da se okrenu ovoj najstarijoj mogućoj američkoj muzičkoj fascinaciji, iz koje su i jedni i drugi izvukli najviše što je bilo moguće, stvarajući autentičan rokenrol zvuk za XXI vek. Čini se da se stvar potpuno obrnula i da se na kraju svog prirodnog puta rok muzika ponovo ulila u bluz – da bi nastavila da postoji.

Tako su The Black Keys sa Delta Kream samo potvrdili da je bluz onaj okvir u kome se kreće američki rokenrol kad god zna kuda ide. Jam session na kome je ovaj jedinstveni album snimljen, navodno je trajao svega 10 sati, tokom 2 dana, u Dan Auerbachovom „Easy Eye Sound“ studiju u Nešvilu. Za njega su okupili nekoliko muzičara koji su svirali sa pomenutim veličinama: Kennyja Browna, gitaristu R. L. Burnsidea, Erica Deaton, basistu Juniora Kimbrougha, kao i Sama Baccoa, na udaraljkama, te Raya Jacildoa na električnim orguljama. Ovo je značajno pojačalo bend i usmerilo ga ka spoju „prljavosti“ originalnog ruralnog zvuka i sad već uobičajene produkcijske ispoliranosti svetski popularnih The Black Keys – drugim rečima, odsvirano je „masno“, ali se sve savršeno jasno čuje.

Delta Kream je osmišljen kao putovanje kroz vreme. Omot nam prikazuje prizor sa mesta na kojima se ova muzika nekada mogla čuti – sedamdesetih, to su bili i lokali kao što je onaj predstavljen fotografijom slavnog Williama Egglestona, na kojoj se vidi Delta Kream prodavnica sladoleda u mestu Tunica, Mississippi, ispred koje je parkirana klasična američka automobilska goropad iz onog doba – Oldsmobile Cutlass, njihova tadašnja verzija „porodičnih kola“. Egglestone je rođen u Memfisu, rodnom mestu rokenrola, čuven je kao pop hroničar svog dela sveta i čovek koji je postavio kolor fotografiju na mesto umetničkog medija. Ujedinjujući vizuelno ove tri vrednosti na jednom mestu – vrhunski domaći sladoled sa Juga, prepoznatljivo široki model automobila za celu familiju, kao i fotografiju lokalnog umetnika – The Black Keys su na omotu napravili omaž jednom izgubljenom svetu u kome su se neke vrednosti cenile, a čovek, makar kako bio siromašan, i dalje imao svoje dostojanstvo.

Takva je i muzika koju ćete sresti ovde: dostojanstvena i radosna u svojoj seti, ako se može tako reći. I ako ne može – ipak je to prava istina o ovim pesmama koje se vesele životu, kako god da nas strefi. Prva koju ćemo susresti, „Crawling Kingsnake“ (John Lee Hooker, Bernard Besman) – najbolji je primer: to je mnogo puta obrađena ikonična stvar iz mitske zemlje pravog bluza i sastoji se od jasnih seksualnih aluzija – želja u njoj je neutaživa, stoji kao večna istina. Ustvari, skoro sve pesme koje se protežu ovim duplim vinilom beleže snažnu muško-žensku ljubavnu povezanost: uglavnom se radi o čežnji za osobom koja nije tu, usamljenosti koji ispunjava misao na voljenu, ili pozivu na ludovanje i eventualni odlazak u zajednički život. Vrativši nas najbazičnijim osećanjima, onima oko kojih se uvek vrti suština življenja, The Black Keys su na Delta Kream pokušali da nas vrate nama samima, baš u času kad je svet kakvog smo poznavali razbijen.

Prosto se ne zna koja pesma je duševnija: u smirujuće intimnoj „Louise“ (autor je bard Mississippi Fred McDowell) nalazimo momka fizički daleko od pomenute, ali ona mu je blizu – u vrućem sećanju koje ga pokreće na put ka njoj. Potom ploča sipa pred nas nekoliko mini-remek dela – narator u „Poor Boy a Long Way from Home“ (R. L. Burnside) sabira svoje nesrećno iskustvo sa svetom pričajući nekoj dami kako mora brzo da pali odatle, jer mu niko ne želi dobro; „Stay All Night“ (Junior Kimbrough) ispunjava vazduh u sobi opipljivom čežnjivošću; „Going Down South“ (R. L. Burnside) ima sve elemente glavne programske numere, opisujući stanje duha zaljubljenog koji bi svoju dragu pratio svuda da je neko ne otme; raspusna „Coal Black Mattie“ (Ranie Burnette) prikazuje divlji ženski karakter vredan svake pažnje, jer slavi život na svoj način.

Slede tri kompozicije sličnog „vozajućeg“ rukopisa, potpisane od strane Juniora Kimbrougha, apsolutnog gurua ove grupe: „Do the Romp“ nestašni je poziv na celonoćnu zabavu, reska „Sad Days, Lonely Nights“ najtužnija tužbalica koju možete da zamislite, a strasna „Walk with Me“ – pokušaj pomirenja sa voljenom, koju je pripovedač ne zna se kako razočarao, ali će sve uraditi da je ponovo zadobije.

Zavodljiv i seksi, takav je bluz u najnovijem čitanju The Black Keys, jer je tačno takav bio i u originalu. „Mellow Peaches“ (Big Joe Williams) opisuje sve lepote ženskog tela sa dve do tri sasvim dovoljne reči, dok je veliko finale rezervisano za „Come On and Go with Me“ (Junior Kimbrough), u kojoj se iznosi suština: „Come on and go with me / I need loving, I need love so bad / It’s a lowdown cryin’ shame“. I nema više nazad, ili idemo dalje zajedno ili ne.

The Black Keys su veliki stilisti, koji su u poslednje dve decenije ispisali svoju stranicu istorije rok muzike. Čuti da su ponovo objavili odličnu ploču, veliko je ohrabrenje za sve koji veruju da i u današnjoj popularnoj muzici ljudi mogu sačuvati integritet. Delta Kream, pošteno predstavlja celom svetu nasleđe bluza, bio on njihov voljeni Mississippi hill country blues, Delta bluz, ili neki sasvim novi, koji odgovara ovom trenutku.

Bluz je sinonim za tugu. Otud, osnovna osećanja ploče Delta Kream su tuga i žeđ za životom. Ova vremena nije moguće opisati bolje odabranim emocijama.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare