Ako se zateknete u nedelju posle 14 časova u Knez Mihajlovoj možete videti neobičan zagrljaj dvoje ljudi koji će bez prekida trajati do ponedeljka u isto vreme. U pitanju je performans Igora Zenzerovića koji u intervjuu za Nova.rs objašnjava detalje ovog neobičnog događaja u centru Beograda i kako je došao na tu ideju.
U sklopu 90. Jesenje izložbe ULUS-a sa temom ‘Izvanredno stanje’, u nedelju u 14:01 u Knez Mihajlovoj počinje neobičan performans ‘Studija jednog zagrljaja’ koji će trajati 23 sata i 59 minuta. Performer je Igor Zenzerović iz Pule, a u ovom poduhvatu će mu pomoći Nataša Milojević koju će na početku performansa prvi put videti.
– Nataša i ja se nikad nismo videli i naš prvi susret će biti u zagrljaju – to je i slučaj u večini izvođenja ovog performansa – kaže Igor u najavi ovog neobičnog događaja.
Otkud ideja za ovakvu vrstu performansa?
– Želja mi je bila pristupiti pitanju ‘distance’ na jedan specifičan način. Zapravo, sve je krenulo u tramvaju. Kada se zateknete da promatrate vanjski svijet neometano i dozvolite si maštati počinjete slobodno asocirati i stvarati mikro-svjetove na temelju prolaznih slika i doživljaja. I onda zateknete par u zagrljaju. Tu je sve započelo. Postao sam opsjednut tom potentnom figurom naročito kad ju smjestite u kontekst urbane ikonografije čiji su centri zapravo izvedbe spektakla. Tako je najbogatiji Boudlairov flaneur, gradski ‘luđak’ i par koji se grli. Zagrljaj je zapravo prazna gesta u koju ljudi upisuju sve i svašta. U Amsterdamu, za vrijeme nedavnih prosvjeda protiv epidemioloških mjera ljudi su nam često prilazili i pitali nas ako smo dio prosvjeda. Mi smo šutili i dozvolili njima da pronađu svoje mjesto u performansu. Sa takvom gestom, vi zapravo nemate druge doli pustiti kontrolu i dozvoliti prolaznicima da sami pridodaju svoja posebna značenja.
Kakva su bila iskustva na dosadašnjim „studijama zagrljaja“ u Zagrebu, Rijeci i Amsterdamu?
– Do sada su iskustva bila iznenađujuća. U Zagrebu, gdje smo performans izveli Dora Brkarić i ja, dobivali smo konstantan pozitivan feedback od prolaznika: hvalospjeve ljubavi, uzvici podrške i pokoji zbunjeni pogled. U jednom trenutku nas je jedna mlada djevojka promatrala punih 30 minuta i plakala je. Sjela je 10 metara od nas, promatrala i lila suze. Najinteresantnije je to da je u svakoj izvedbi većinski dio publike sačinjen od slučajnih prolaznika, dakle ljudi koji nisu upoznati sa time da je zapravo riječ o performansu. Ono što se dogodi jest da ljudi nekako drugačije percipiraju taj zagrljaj ako ne znaju da nije riječ o ‘umjetničkom djelu’, ne pridodaju konkretno značenje zagrljaju, ono koje organizacija ili autor zada, puno su više spremniji dozvoliti si afektivno lutati promatrajući par koji se grli a to mi i jest interes. Želja mi je da si ljudi dozvole, u prostoru gdje ‘vremena nema’, pronaći vrijeme koje im mi dajemo prisjećati se starih ljubavi, bliskih susreta ili jednostavno maštariti.
Šta očekuješ u Beogradu, imas li tremu od reakcija ljudi?
– Svaka izvedba nosi svoje strahove. Trema uglavnom dolazi iz straha da neću izdržati tih 23 sata i 59 minuta. Vremenske prognoze i temperature, to su izvori treme.
Kako jedete i pijete vodu? WC?
– Nema hrane. Nema pića. Nema wc-a. Naravno tu su brojne pripreme koje svaki performer radi zasebno. Prekid zagrljaja se isto mora kontekstualizirati unutar ‘studije’, to jest, sam prekid je također dio performansa. U slučaju da npr. policija prekine performans iz nekog razloga to upravo govori o politizaciji distance. Tako smo austrijski umjetnik Gregor Piskernik i ja prilikom izvedbe u Amsterdamu ispred glavnog željezničkog kolodvora bili upozoreni od policije da u slučaju da sjedimo na pod tokom performansa oni biti ‘prisiljeni’ prekinuti ga. Tu je dakle i pitanje udaljenosti od gradske površine, noge mogu biti na tlu jer su pokretne, generiraju brzinu i sredstvo su tranzitornog gibanja tj. distancu dok stražnjica predstavlja stagnaciju i bliskost.
Kakav je osećaj kada se sve završi, postoji li posebna vezanost za osobu sa kojom si se grlio? Da li je to neki novi nivo povezanosti?
– Volio bih reći da se stekne prisnija povezanost sa ko-performerom no istina je, i to je samo moja istina, da se pomalo umorite. Ja dolazim iz polja konceptualne umjetnosti poezije, meni je tijelo strana pojava. Puno se više približim sa performerom tokom priprema. Pričate o jako intimnim stvarima i trudite se biti oslonac jedan drugome ako imate vremena. Morate se nekako približiti, u protivnom, zagrljaj postane plastičan i ljudi to odmah primete.
Ko su ti uzori u svetu performera?
– Mislim da su uzori opasna stvar. Mogu biti jako korisni do jedne točke nakon čega mogu postati teret, sidro koje vas vuče dalje od artikulacije vlastitog umjetničkog izričaja. Naravno nije moguće stvarati ex nihilo, bez naučenog referencijalnog i estetskog sustava a ja pokušavam iznači uzore u drugim poljima umjetnosti i van nje. Dakako valja napomenuti tajvansko-američkog performera Tehching Hsieha koji je uvelike utjecao na to da se okrenem vremenu kao izvedbenom sredstvu. Predanost radu i disciplina koju je on pružao prilikom izvođenja svojih djela koja su znala trajati godinama je nevjerojatna i težim u stvaranju takve samo-discipline i požrtvovnosti.
Bonus video: Izložba kostima iz TV serije “Nečista krv”
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare