Podeli:
Igor Vuk Torbica Foto: Marko Vavpotic / m24 Salomon / Profimedia

Tragično stradali pozorišni reditelj Igor Vuk Torbica nije bio samo umetnik. Bio je mislilac, psiholog, analitičar, buntovnik. Čitajući njegove izjave u svega nekoliko intervjua koje je dao poslednjih godina, stiče se jasna predstava o duboko promišljenoj poetici života koja se ogledala u svim njegovim delima i javnim nastupima.

Citati su iz intervjua objavljenih u listovima Vreme, Blic i Politika.

O društvu

Mi s jedne strane imamo Potemkinovo selo koje govori da će s dolaskom kapitala sve biti dobro, a s druge strane svjedočimo da ljudi žive u najvećoj bijedi. Evo, recimo, slučaj radnika koji se objesio prije nekoliko dana. Čedomorstva i ubijanje tek rođene djece ispunjavalo je novinske odjeljke u prethodnom periodu. Kad bih se iskreno izrazio, morao bih reći da me sablažnjava što me to više ne sablažnjava, što kad vidim takve stvari, kažem “pa da, ovo je moja stvarnost, ništa čudno”. To govori koliko smo kao ljudi izgubili odnos prema drugom čovjeku, a samim tim smo izgubili i društvo.

Nije svaka pomoć ili dobra namjera put ka nečem dobrom. Naročito kad to vodi u jednu centrifugalnu silu i niz nesretnih događaja, pa samim tim i niz zla. Pitanje je u sljedećem: pomenuto vrijeme koje se mijenja jeste datost u kojoj svi žure jer znaju da nikad u istoriji nisu date iste polazišne tačke, potrebno je presložiti karte, oteti za sebe najviše moguće. Zato tokom te promjene oni koji imaju jači instinkt za preživljavanjem kreću u jedan šakalski skok – sad ili nikad, jer znaju da ako na brzinu dođu do kapitala, šanse za opstanak postaju mnogo veće nego drugima. A novac je sredstvo koje okida u ljudima ono najgore.

Bijeda je nešto što nije proizvod našeg vremena, bijeda je uvijek postojala, ona je pitanje prije svega državnog ustroja, izvjesno je da neke ontološke ravni kao što su bijeda, mržnja ili zlo nikada nećemo riješiti do kraja, ali nas ova premisao nikako ne bi smijela amnestirati od stalnog pokušaja da se izborimo sa ovim fenomenima. Ali ono što se meni čini, i na šta bih ja volio da skrenem pažnju, jeste da smo prestali činiti bilo šta povodom bijede. I to je najveći grijeh datog nam konteksta. Što nemamo ni odgovor ni želju za odgovor na pitanje kako da zaustavimo patnju, bijedu, zlo, laž, propadanje.

U okruženju u kojem je odvrnuta česma zla, i to je moje duboko uvjerenje, zlo postaje standard bivanja, prakticiranja, življenja. Zlo kao kovitlac počinje uzimati primat nad cijelim životom, naravi, mom odnosu prema vama, bilo kome. Zlo ili bijeda jeste sila koja sve ljude povlači na dno.

Napravićemo još veće četvrti i gradove, ali društvo nikad nećemo biti

O mladima

Nemamo mi plan i program i logistiku gdje i šta sa mladošću ove zemlje. Nemamo ni kapacitete ni sisteme zašto želimo toliko i toliko filozofa, psihologa, doktora. U tom smislu mladima nije lako, pa se odlučuju da odu u zemlje koje imaju i kapaciteta i potražnju tih kapaciteta.

Ne mogu sebi više dozvoliti da vjerujem u pojam generacije, barem ne na način kao što je to nekad bilo. Ono što mogu da vjerujem jeste da postoje u datim godištima istomišljenici ili osobe sa određenim senzibilitetom i profilom, pa samim tim nije ni potreban veliki broj ljudi kako bi se nešto mijenjalo. Ali, ono što nam otežava, toj “mojoj generaciji”, jeste što je naš fokus mogućnosti gdje možemo da se pobunimo, da radimo ono što najbolje radimo, sužen. Čini mi se da je tako jer neke generacije za koje vjerujem da čak i kad su kretale da čiste dvorišne deponije vlastitih društava, nisu taj posao napravile ni dopola. Stali su i zasjeli na mjesta sa kojih se više ne sklanjaju i do kojih se ne može doći. Tako da, ne samo moja generacija, nego rastu mladi ljudi koji će morati da razbiju ovaj i ovakav lanac.

Mladi ljudi, kako kažete, mogu odbiti da budu ili da postanu degenerisano potomstvo svojih degenerisanih predaka.

O ratu

Iluzija je da rat počinje i završava se nekim datumom. Upravo suprotno, posledice rata komplikuju stvarnost u mnogo čemu, dugo nakon što pucnji utihnu. Potrebni su izuzetna volja, rešenost, plan i program nekoliko generacija ne bi li rat i konačno bio okončan.

Evo, na primjer, vi nemate jedan kapitalni roman o ratu. I to na cijelom Balkanu. Nemamo ozbiljan roman o Bosni, o Srebrenici, o bilo čemu što bi nas se trebalo ticati, jer nekad tijelo cijelog naroda može sačuvati jedan veliki pisac. Dežulović, Jergović, Kecmanović ili Vlada Arsenijević u romanu U potpalublju koji su pisali o ratu, bavili su se samo pojedinačnim događajima ili pojavama. Nama treba jedan fundamentalan, ozbiljan roman, sasušen od potrebe da jednog dana postane scenario ili bilo šta drugo. Činjenica da ga nemamo mene brine. No, vjerujem da će ljudi koji tek rastu i nisu ni bili rođeni u vrijeme rata pisati romane i revidiraće vrijeme koje mi nismo uspjeli do kraja sagledati, u tome leži moja nada.

O umetnosti

Kroz pozorište pokušavam da postavim sva moja pitanja koja sebi postavljam nad ovim vremenom u kojem živim. To je jedna stvar koju radim. Druga stvar je da ovaj medij koji sam odabrao za vlastito izražavanje, istražujem. I mijenjajući njega, mijenjam i sebe. Pokušavam raznim rukavcima i načinima otkrivati i na kraju krajeva igrati se pozorišta, ali ipak dovoljno ozbiljno da se osjete unutarnji razlozi za stvaranje predstave. Jer, da je suprotno, ne bih nikad ni krenuo ovim putem kojim hodam.

Pozorište u ovom trenutku, kako ga ja vidim, jedino je odgovorno kada problematizuje stvari. Kada vas nešto žulja, kada nešto u svakodnevici nije onako kako osjećate da bi moralo biti postavljeno, morate tražiti dramu čiji su sukobi ili unutarnja previranja dovoljne supstitucije da možete vlastitu stvarnost realizirati kroz umjetničku obradu u materiju koja za vas predstavlja vaše okruženje, vašu stvarnost. U tom pogledu, u ovom trenutku u kojem se nalazi ovo društvo, i ja u njemu, ne vidim načina i razloga da postavljam nešto što bi bila lijepa ili plemenita tema. Ja hoću da se ljudi iskreno uznemire i zapitaju. Možda ću vam za deset godina reći: e sad je vrijeme da ja želim ljudima poručiti lijepa osjećanja… i to bi bilo divno. Zaista. Znači, nije moja perverzna unutrašnja želja da pričam ružne priče. To je pitanje stvarnosti i naloga lične odgovornosti.

Grubo vreme dovelo nas je i redovno do surovog teatra… Nemam ništa protiv, vreme diktira i zahteva da mu teatar uzvrati jednakom, ako ne i snažnijom merom, ali ponekad je potrebno zastati, odmoriti i sebe i publiku nad nečim drugim, nečim što nas vraća na osnove postojanja.

I kada sam radio svoje “najpolitičnije” predstave, uvek su imale otklon od dnevno aktuelnog i terora mnjenja.

Na mestu s kojeg mi govorimo, i sam život jedva izbija i pulsira u pravom smislu, teško je od kulture same očekivati da ona učini nužnu reanimaciju društva.

O ljudima

Minulo je jedno vrijeme i rađa se drugo. I u takvim vremenima ljudi uglavnom izgube referentne sisteme, vrijednosti, ono u šta vjeruju. Samim tim raste i kriza u čovjeku.

O sebi

Ne govorim upravnicima pozorišta na svaki predlog “DA” i ne pristajem na bilo koje uslove koji nas apriori sprečavaju da stvaramo predstavu kakvu bi trebalo i kakvu bismo hteli. Naravno da zbog ovih principa mnoge pozorišne kuće nisu htele da sarađuju sa mnom, ali ja sam sa svojim izborima na miru, tako da mirno spavam sa vukom u sebi.

Bonus video:

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Komentari

Vaš komentar